Ahmet Ademagić: Rožajske priče

SVATOVI

U Rožajama je bio običaj da svati po mladu ide jašući na konjima osim ako je kuća mlade bila veoma blizu. Birao se bajraktar, binadžija čiji je konj bio najbrži u tim svatovima da prvi stigne do kuće mlade i javi da idu svatovi. Obično se veselilo uz goč i zurlu. Sprema mlade se tovarila na konje, svatovi su bili odjeveni u narodne nošnje, ceremonija dočeka svatova i ispraćaj je posebna priča…

ĐERDEK

Đerdek je naziv za prostoriju u kojoj prvu bračnu noć provode mladenci. Prije ulaska mladoženje u đerdek, mladu pripremaju dvije jenđe. Stavlja se večera, slatkiši i šerbet. Ulaskom mladoženje u đerdek kod mlade pred vratima se okuplja najbliža rodbina. Pjevaju se svatovske pjesme o mladoženji i mladoj: ‘‘Ar se var se, ne prevar se, jer će te mlada već sjutra prekoriti…’’, ‘‘Majka (dodaje se ime mladoženje) mlada oženila i u đerdek spremila’’. Naročito je bila poznata stara svatovska pjesma Trepetljika trepetala: ,,Haj, ono majka sina ženi pa se veseli…’’
U toku pjevanja pred vratima bi po neko dobacio šalu na račun mladoženje, onda bi od mladenaca zatražili da im na tanjiru iznesu ranije pripremljene baklave… Tek kada bi mladoženja otvorio vrata i iznio slatkiše sa tim se završavala ceremonija tog nestalog običaja poznatog pod nazivom đerdek.

NA ĆEJF SAM TI MAJKO

Kada se ženio jedan Rožajac jedihnik, a pošto mu je majka izabrala mladu bez njegova pitanja i saglasnosti on je rekao majci da ako mu se mlada ne dopadne da će pobjeći od kuće i da se nikada neće vratiti. Kada je ušao u đerdek i otkrio četkiju (veo) sa lica mlade otišao je i otvorio prozor i iz puške pucao u vazduh. Majka je pred zaključanim vratima đerdeka zavrištala pomislivši da je sin pucao na sebe ili u mladu a mladoženja otvori vrata i reče joj: ,,Na ćejf sam ti majko!’’ – što je značilo da mu se mlada izuzetno dopala.

ĆERIMAGA I NJEGOVA KULA

Kulu su podigla braća Hadžići, Ademaga, oženjen Tahira Kurtagića sinovicom – Ibrovom kćerkom, Umeraga, oženjen Džekom Ademagić, sestrom Alja i Ibra Ademagića, i treći Emro o kome nemam podataka.
Hadžići su prije Drugog svjetskog rata odselili u Tursku prodavši kulu Ćerimagi Zejnelagiću, amidži Ahmeta i Jakupa Zejnelagića.
Septembra 1944. godine Ćerimaga je uspio da emigrira za Tursku bježeći od nove vlasti. Jedina njegova krivica je bila što je bio mnogo bogat a uz to human čovjek. Pričalo se da je jednog dana u sedmici plaćao pekaru da peče hljeb za sirotinju. Davao je sirotinji pomoć ne gledajući u šaku koliko je izvukao novca iz džepa a partizani su mu kao ,,narodnom neprijatelju’’ konfiskovali kulu, bašču i livade.
Kula je izgubila dosta od svog autentičnog izgleda jer je od oduzimanja do danas služila za stanovanje, prvo službenika lokalne uprave, policije i drugi.

JAKUPAGA KARDOVIĆ

U jesen 1941. godine kada su četnici iz Raške i okoline vršili pripreme za napad na Novi Pazar, mula Jakup efendija Kardović i dobrovoljci iz Rožaja i Rugove otišli su da brane Novi Pazar pokazavši veliku hrabrost i požrtvovanost. Mula Jakupaga nije dao da njegovi i drugi branioci Novog Pazara vrše odmazdu nad nedužnom srpskom civilnim stanovništvom, ženama, djecom i starcima.
Krajem 1941. godine mula Jakup je poveo svoje borce da pomognu odbranu Sjenice od napada partizana u koje lokalno stanovništvo nije imalo povjerenja, a u avgustu 1943. godine je sa svojim dobrovoljcima na Kacuberu odbranio Rožaje od napada limskih četnika.
Kada su četnici vidjeli da im je ideologija i vojska poražena, masovno su prelazili u partizanske redove. Mijenjali su kokardu za zvijezdu petokraku te ono što nijesu uspjeli da ostvare u ratu, pri kraju rata su ostvarili prerušeni u partizane. Tako su pri kraju rata u Novom Pazaru na Hadžetu strijeljali one koje su branili kućni toprak. I u ostalim sandžačkim mjestima u kojima je bilo većinsko bošnjačko stanovništvo ,,u ime naroda’’ obrijani četnici sa petokrakom na kapi, birali su viđenije i bogatije Bošnjake i po kratkom postupku strijeljali ih kao narodne neprijatelje. U jednoj takvoj akciji po mrkloj noći 11. februara 1945. godine uhapšen je i mula Jakup Kardović. Nedaleko od njegove kuće prilikom sprovođenja pucali su mu u leđa. Njegova jedina krivica je bila što je posjedovao hrabrost da se u ratu suprostavi četničkom klanju nedužnog i nejakog bošnjačkog življa.
O mula Jakupu Kardoviću bilo bi malo da se napiše knjiga od hiljadu stranica.

RIMSKO ZLATO

Pričao je Abazaga Kurtagić, djed Salihov da su za vrijeme italijanske okupacije Rožaja, negdje 1942. godine italijani sagraditi malu improvizovanu crkvu od drveta i lima u sred grada jer su bili stacionirani na današnjoj lokaciji Centra za kulturu, a to je tačno preko puta Abazagine kuće. Kada su vojnici kopali kanale za temelje crkve iznenada se začula galama i pucnji iz pušaka. Abazaga i ostalo bošnjačko stanovništvo koje je živjelo u blizini se uplašilo da nije neko napao italijanske vojnike jer bi se oni onda svetili nad nedužnim civilima.
Kasnije je Abazaga saznao da su vojnici kopajući kanale za temelje crkve pronašli u bakarnom sudu zakopano zlato iz rimskog vakta koje su poslali Musoliniju kao poklon a Rožajcima su govorli da su došli na svoju prađedovinu.

DA POBIJEMO TESTIJE

Rustemaga Ganić je bio mali rastom a veliki duhom. Zbog svoje oštroumnosti, humanosti i komunikativnosti bio je poštovan u čaršiji i šire. Ostavio je sinove Selima i Ibrahima i kćerke Dževu i Naju udatu za Mehmeda Zejnelagića.
Uputio se Rustemaga na vodu u Barmahalu te srete snahu iz svoje mahale koja je već bila napunila vodom testiju, posudu od pečene zemlje. Rustemaga zamoli snahu da pobiju testije da vide koja je jača, što je ona uporno odbijala. Ali pošto je Rustemaga bio uporan snaha pristade da sudare testije. Njena vodom puna testija odmah slomi u sitnu parčad njegovu praznu testiju. Rustemaga uzviknu: ‘‘Taman si mi ovo uradila kada se ne sjetih da će puna testija razbiti praznu’’.
Ode Rustemaga do najbliže kuće i potraži u zajam neki sud da napuni vode, a za njim ostade da živi ova priča kako je Rustemaga pobio testije i izgubio bitku.

POZIV SNAHI NA IFTAR

Tek se bila udala u Rustemagin komšiluk, mlada dovedena iz Bijelog Polja te nije znala da je on šaljivdžija. Bio je ramazan. Rustemaga svrati kod mladoženine kuće i zakuca na halku, a mlada izađe te joj on reče: ‘‘Snaho, ja sam komšija i nemoj danas ništa da spremaš za iftar, dođite kod mene na večeru samo ponesite sa sobom kašike jer ih nemam dovoljno kući. Mlada se obradova i taj dan nije spremila ništa za jelo očekujući da će uveče ići sa mužem na gotov iftar. Kada je mladoženja došao pred akšam sa posla kući, pitao je ženu zbog čega nije ništa spremila za iftar, a mlada mu reče da je danas svraćao komšija Rustemaga i pozvao njega i nju na iftar, rekavši samo da ponesu kašike. Mladoženja se sjeti da je riječ o šali ali mlada više nikada nije smjela da čeka iftar ne spremivši jelo na vrijeme.

OD KADA SI POSTAO GLUH

Jednog akšama neko pokuca na halku Rustemagine kapije. Rustemagin sin Ibrahim pođe i vidje ostarjelog čovjeka, prepozna ga, bio je to stari Rustemagin prijatelj koji duže vrijeme nije svraćao u Ganića kulu. Musafir upita Ibrahima da li je Rustemaga još živ, je li kod kuće i da li ga primaju da prespava na konak.
Ibrahim se odmah vrati u kulu i upita Rustemagu hoće li da primi na konak putnika namjernika, a njegovog starog prijatelja. Tom prilikom Ibrahim reče Rustemagi da je njegov prijatelj postao gluh i da će morati glasnije da mu govori.
Vrati se zatim Ibrahim u avliju i reče musafiru da ga Rustemaga rado prima u kulu na konak, ali ga zamoli da govori glasnije jer je Rustemaga oslabio i slabo čuje što bi žao musafiru ali reče da nije problem i da će govoriti glasno.
Kada su se u musafirskoj sobi sreli Rustemaga i njegov prijatelj, počeli su glasno da se selame, pitaju za zdravlje i nastavili razgovor o svemu ostalom. Toliko su glasno jedan drugom govorili da se njihov razgovor čuo na sokaku. Kada je Rustemaga u jednom trenutku zapitao prijatelja od kada je postao gluh ovaj mu odgovori da nije gluh, da dobro čuje ali da mu je Ibrahim rekao da je Rustemaga ogluhio te zbog toga on glasno govori. Tada su shvatili da se to sa njima Ibrahim našalio, potražiše ga ali njega nigdje nije bilo, ni u kuli ni u avliji. Ostalo im je jedino da se smiju šali mladog Ibrahima koji mi je i ispričao ovu priču.

LAŽNI SUFUR

Jednog ramazanskog dana jedan rožajski kasap preko dana nije mogao od gladi da obavlja posao kao prethodnih dana. Došao je kući pred iftar i pozvao ženu ljutito je pitavši: ,,Ženo, jesmo li jutros sufurali?’’ Žena reče: ‘‘Sufurali smo, evo nijesam stigla ni tepsiju da operem’’ – znala je da će je muž izbiti ako mu kaže istinu te ode u mutfak pa kao dokaz donese ranije pripremljenu praznu tepsiju sa kašikama koje je umazala kisjelim mlijekom. Kada to vidje muž povjerova joj iako se ona tog jutra uspavala te je zakasnila da muža na vrijeme probudi da sufuraju.

ŽENINA DOVITLJIVOST

Za vrijeme ramazana žena jednog rožajskog trgovca kada se probudi vidje da je sabah, razdanilo se i vrijeme sufura je prošlo. Dosjeti se, sve prozorske kanate pozatvara i navuče zavjese te probudi muža da u polumraku sufuraju.
Taj trgovac, inače poznat po nezgodnoj naravi dugo vremena nije saznao za tu ženinu dovitljivost dok njegova žena to nije negdje ispričala a onda se priča pronijela po cijeloj čaršiji stigavši i u njegov dućan.

Iz rukopisne knjige Ahmeta Ademagića: Rožaje mog djetinjstva

Istaknuta slika: Ahmet Ademagić sa unučadima