Redakcija ZAKLAN SE OVAN VJEŠA ZA SVOJE NOGE
Sjedi Mehmed-beg u kahvi sa društvom. Piju kahvu, poneko čaj, puše i razgovaraju. Jedan od prisutnih upita:
– Jeste li čuli da su zaptije (žandarmi) izveli Numana iz kuće i zatvorili ga?
– A, što?, upita drugi.
– Ukrao june. Hoće pas mesa, odgovori prvi.
– U zindan će mu iskihati hajdučija. Neće mu više meso pasti na pamet, reče treći.
– Svaki se zaklan ovan vješa za svoje noge, reče jedan od prisutnih.
Mehmed-beg se nije slagao sa tom izrekom, pa mu ovaj razgovor dođe kao poručen, reče:
– Ljudi, dobro ili zlo neko da učini, tiče se i nas, a ne samo njega.
– Šta imamo mi s tim? Ništa, suprostavi mu se jedan od prisutnih.
– Sam pao, sam se ubio, dodade neko iz društva.
Ostali i ne obratiše pažnju na to što je Mehmed-beg rekao, i pređoše na drugu temu. Mehmed-begu ostade krivo, ali ne reče ništa. Malo posjede pa napusti društvo i ode kući.
Kada Mehmed-beg stiže kući, zakla ovna i objesi ga za noge na direk od avlije. Danima stoji tako ovan, muhe se u rojevima kupe po mesu koje se raspada, pa se nepodnošljivi smrad širi mahalom. Dolaze ljudi kod Mehmed-bega, mole ga da ukloni ovna, ali on neće ni da čuje.
– Moja avlija, moj ovan, pa šta se to vas tiče.
Sjetiše se oni što su onog dana u kahvi o toj temi razgovarali, pa i oni odoše kod Mehmed-bega, ali bez ikakvog rezultata.
Mehmed-begove komšije dođoše kod mula Jaha da se žale na Mehmed-bega. Ispričaše mu sve. Mula Jaho ih posavjetova:
– Idite svi zajedno kod Mehmed bega, maknite mrcinu sa direka avlije i zakopajte je da ne smrdi. Ako vam šta kaže Mehme-beg, vi mu recite da se ovo i vas tiče a ne samo njega, te da se ne može podnijeti smrad.
Odoše komšije kod Mehmed-bega i skidoše ovna sa direka. Gleda ih Mehmed-beg kroz prozor i smješka se, ali ne izađe kod njih.
Sjutradan pokupiše se svi u kahvi i zatražiše od Mehmed-bega da im oprosti, jer nijesu razumjeli šta im je govorio onog dana, te da je bio u pravu.
PLANINARI
Stari Ali Meka iz Vojnog Sela čuvao ovce kod Hridskog jezera, jednog od najljepših jezera na Prokletijama. Raširile se ovce po Tepcijici, povelikoj čistini na gornjoj granici stare molikove šume ispod samih Ćeta, strmih padina Hridskog krša, a više Hridskog jezera. Na Aliji pantalone od crnog sukna, stare, ponegdje zakrpljene ali čiste, vunjeni džemper obojan korom johe, na laktovima probijen, a pod grlom mu se ukazala otrcana kragna košulje od lana. Na glavi mu stari požutjeli ćulah, koji od kiše upran ne može da pokrije čitavu kosu, sijedu, a na nogama bijele vunjene čarape i opanci od kože. Preko ramena prebacio talagan, a u desnoj ruci mu štap od koštana, koji mu je poklonio neki čobanin iz Bjelaje, gdje izlaze na stanove seljani iz okoline Dečani. Lice mu od preležanih boginja izrovano, a sijedi brkovi usukani.
Stao Ali Meka ispred ovaca, zaustavlja ih da ne idu brzo i prisjeća se vremena, kada je, dok je bio mlađi, za svaki Petrovdan (12. jun) i Ilindan (Aliđun, 2. avgust) ovdje dolazio na sabor. Dolazio bi tada narod, i staro i mlado, sa katuna okolnih planina: Babinog polja, Zavoja, Bogićevice, Velikog Hrida, Malog Hrida, Bjelaje, Horolaca, Treskavca. Dolazili bi mladi i sa udaljenijih planina, pa i iz Plava. Najviše naroda bi se okupilo na Tepcijici. Tu su se kola igrala, najčešće alaturko, i pjesme na glas pjevale, a na Đevojački krš bi se mlade pokupile. I okolne strane i stijene bile bi okićene narodom. Mlađi bi se kupali u jezeru, a i stariji i bolesni koji bi tu tražili lijeka, a svi od reda bi u jezero bacili po neki novčić, konac ili djelić platna od garderobe. Iz razmišljanja ga trgoše planinari, njih oko desetak, koji se pojaviše između starih molikovih stabala. Išli su u koloni, jedan za drugim. Svaki nosaše ranac, a mnogi imahu i štapove. Radoznalo ih posmatra Ali Meka. Kad stigoše do njega, prvi, koji idaše ispred kolone, a to bijaše i najstariji planinar, ga pozdravi:
– Dobar dan, stari.
– Bog vam dobro dao. – odgovori Ali Meka.
Poskidaše planinari rančeva i posijedaše oko Ali Meke. Sjede i on.
– Kako si, stari? – pita ga najstariji planinar.
– Dobro.
– Kako se zoveš?
– Aljo.
– A, od kojih si?
– Od Mehmedovića.
– Je li ti teško čuvat ovce.
– Nije. Njih Bog čuva, a ja ih samo gledam.
Nasmijaše se planinari, a zatim jedan od njih izvadi kesu bonbona i pruži je Ali Meki govoreći:
– Ponesi unučadima, stari.
– Hvala ti. Ja unučadi nemam, ali u katunu ima dosta djece, odgovori Ali Meka i kesu bonbona stavi u džep od talagana.
Izvadi Ali Meka drvenu kutiju, izrezbarenu, žutu i izglačanu od duge upotrebe i pruži je planinaru:
– Savi cigaru.
Planinar savi, dosta nevješto, cigaretu žutog i kao svila mekog skadarskog duhana i pruži kutiju Ali Meki, ali je ovaj ne uze nego reče:
– Daj je i drugima, da saviju i oni.
Planinari koji puše, a i neki koji ne puše, saviše cigarete i zapališe. Kad povukoše po nekoliko dimova, neki se i zakašljaše, jedan od planinara ga upita:
– A odakle si, stari?
– Iz Vojnog Sela.
– A odaklen ste vi? – pita ih Ali Meka.
– Iz Beograda, odgovori planinar.
– A gde su ti stanovi stari, jesu li daleko?
– Nisu, tu na Vojnoseljskom katunu.
– Znači, svi seljani iz Vojnog Sela izdižu sa stokom leti na Vojnoseljski katun.
– Ne svi, samo oni koji tu imaju stanove, nasmija se Ali Meka. Neki na stan izlaze na Jeljića livade, a neki i na druge katune.
– Stari, kako se zovu ove strane?
– Ćete. – odgovori Ali Meka, pa ga upita:
– A gdje ćete vi?
– Mi ćemo uz ove strane, Ćete, kako reče da se zovu, na vrh onih krša i pokaza mu na Hridske krše, koji iznad Ćeta paraju nebo.
– A šta ćete gore da radite?
– Da gledamo ovu lepotu, da napravimo nekoliko snimaka, slika fotografskim aparatom, objasni mu planinar pa zatim nastavi, da pogledamo preko vrha, tamo u daljinu gde se prostiru albanske Prokletije.
Pošto se odmoriše, ustadoše planinari, a ustade i Ali Meka.
– Stani kod ovaca stari da te slikam, reče jedan planinar.
Ode Ali Meka ispred ovaca, fabnu ugiča sa zvonom, uhvati ga za kapulju, malo se isprsi i pogleda u fotoaparat. Kad planinari krenuše, upita ih Ali Meka:
– Hoćete li ovuda da se vratite?
– Nećemo.
– A kuda ćete? – pita Ali Meka.
– Kad se popnemo gore, videćemo.
– Ako ne znate kuda da se vratite, nemote gore ni da idete. – pouči ih Alji Meka.
Planinari se nasmijaše, uprtiše rančeve i odoše, jedan za drugim, uz Ćete.
Desi se da jedan planinar slomi nogu pri povratku sa Hridskih krša. Pred veče naiđoše planinari, noseći povrijeđenog, u Vojnoseljski katun, koji se nalazi u jednoj dolini ispod Havine vode i brda Grohotljivice okruženoj gustom šumom bora molike, jele i smrče. Ali Meka ih pozva da uđu kod njega u stan. Dok su planinari pili vruću vareniku i večerali, ode Ali Meka prema Havinoj vodi da potraži konja. Nađe ga kod izvora Studenca i dovede ga kod stana. Osamari Ali Meka konja na kojeg popeše povrijeđenog planinara i krenuše ka Plavu. Pri polasku Ali Meka im reče:
– Čovjek niđe ne treba da ide ako ne zna kako da se vrne.
PUŠKA
Arslan Aljov iz Kumanica kod Plava, poznat u svom kraju po svojoj hrabrosti i oštroumnosti, član mirovnog vijeća, imao je prijatelja i poznanika i na Kosovu. Redovno ih je obilazio, a i oni njega.
Jednog zimskog dana 1956. godine stiže Arslan Aljov u Crnobreg kod Cun Ramušija, sa kojim se još od prije rata poznavao i održavao prijateljske veze, pa su se povremeno posjećivali. Predveče mu Cun reče:
– Iz Peći su naredili svim odraslim muškarcima iz sela da se skupe večeras u kuću odbornika. Doći će službenici da drže konferenciju. Nije nam odbornik rekao o čemu će da bude konferencija jer, izgleda, ni on ne zna. Najčešće nas skupe da nam traže oružje, i to puške. Često iz sela ponekog zbog oružja i u Peć pozovu. Mi oružja nemamo. Oni koji su ga imali davno su ga predali. Neki koji nisu imali pušku, a bili su pod sumnjom da je imaju, morali su da je kupe da bi se razdužili. Ni mnogobrojnim i iznenadnim pretresima kuća i seljana, pazarnim danima kad bi išli u Peć, milicija nije uspjela da pronađe oružje. Sad su ostali samo oni koji nisu imali oružje, oni koji nemaju gdje da ga kupe ili nemaju para da ga kupe.
Arslanu neprijatno da ide na konferenciju, još ako bude o oružju, ali mu je još neprijatnije da ostane sam u kući, sa ženama i djecom. Odluči da pođe sa Cunom u kuću odbornika. Kad oni stigoše, u kući odbornika, u velikoj musafirskoj sobi, se bijaše skupilo oko tridesetak ljudi. Sa nekim prisutnim, rođacima Cuna Ramušija, Arslan se od ranije poznavao. Napraviše mu mjesto i, kao strancu, domaćin mu prvom baci kutiju sa duhanom da savije. U sobi vladaše dosta neprijatna atmosfera. Ljudi se samo pitaju jedni sa drugima, po običaju, a nekog drugog razgovora ili šale nema. U neko vrijeme dođoše jedan službenik i dva milicionara iz Peći. Pozdraviše se sa prisutnim seljanima i sjedoše, na mjesta za njih rezervisana, u vrh sobe.
Čovjek u civilnom odijelu, na srpskom, reče:
– Jeste li se predomislili? Hoćete li bez posljedica da predate oružje, a mi znamo da ga imate, ili ćemo morati u Peć da vas vodimo
U sobi vlada tišina. Ljudi se pogleduju i ništa ne progovaraju. Najzad, jedan iz ćoška progovori:
– Ljudi, da vam ispričam šta mi se jesenas desilo. Onu njivu do potoka bili smo, brat i ja, ogradili dobro. Zasijasmo kolomboć i on krenu dobro. Kad bi da kolomboć odvoji šišarku, divlje svinje probiše ogradu pa svake večeri u njivu nam ulaze. Uzeh pušku i odoh sa bratom uveče da čekam svinje, ali one ne dođoše. Meni se zadrijema, pa sjedoh, naslonih se uz ogradu, da se odmorim. Pušku ne odvajam od mene i prst držim na obaraču. Prevari me san i zaspah. Naiđe divlja svinja, pa da uđe u njivu kroz otvor na ogradi, nekako provuče glavu ispod kaiša od puške i drmnu glavom. Kako mi je bio prst na obaraču, puška opali, svinja pobježe sa puškom. Puška ostade na njenom vratu. Ko zna gdje je sada ta svinja sa puškom.
Civil, koji je došao iz Peći sa milicionarima, pocrvene kao rak i viknu milicionarima:
– Vodi te ga!
Pripovjedača odvedoše u Peć, a u samu zoru Arslan Aljov krenu ka Plavu.
SRMA ILI ZLATO
Met Jaha imao kćerku Kajku. Kajka lijepa kao upisana – kaže narod, visoka, radna i rabotna, a Meta imućan domaćin i dobar čovjek. Dakle, dobar otac i dobra kćerka. Svako se lakomi da dobije Kajku za snahu a Metu za prijatelja. Dolaze mnogi prosci, ali Meta bira, da nađe dobrog prijatelja, pa se to oduži, a broj prosaca stalno raste.
Nuro Ajdinov iz Vojnog Sela imao sina jedinca za ženidbu – Dina. Nuro po dobru pomenut. Najbogatiji u selu. Njegova kula nova i prostrana, nikad bez musafira nije. Riješi i on da traži djevojku kod Met Jahe. Ode kod Mete, kako je to običaj, sa najuglednijim čovjekom iz svog sela – sa starim Ram Fanom.
Meta se sjetio zašto su mu došli. Lijepo ih primio i ugostio. Nakon uvodnog razgovora, po običaju, Nuro se obrati Meti:
– Što nas ne pitaš što smo došli?
– Da sjedite mjesec dans ne bih vas pitao što ste došli, odgovori Meta.
– Mi nismo došli u ovu kuću ka do sada što smo dolazili. Ti imaš ćerku za udaju, a ja sina za ženidbu, pa bi želio da me primiš za prijatelja, ako me kabuliš.
Meta, vidjeći dobru priliku, nije ih odbio, kao što je bio običaj da se djevojka odmah ne dâ, nego je trebalo da prosci dođu dva–tri puta. Mislilo se da tako raste ugled djevojci. Meta im zahvali na ponudi za prijateljstvo, pa im reče:
– Ja boljeg prijatelja od tebe ne tražim, ali prvo moram da vidim da l’ je đevojka razi, pa zatim ustade i ode u drugu sobu da pita Kajku da li pristaje da se uda za Dina Nurovog. Poslije malo vremena vrati se u sobu kod prosaca i reče:
– Prijateljstvo je dobro kada je čisto, pa prije nego što vam čestitam đevojku, da vi kažem kako vam je dajem, a vi kako hoćete. Ja ništa drugo neću nego da poštujem naše stare običaje. Treba da sve odredimo, da se zna, da ne bude poslije nesuglasice između nas. Evo šta tražim: ćiljim granaš, serdžadu, balačenu ponjavu, balačeni jastuk, dvije posteljine, a jedna da je musafirska, pa je za to, da bi se spremilo, potrebno da donesete 40 oka rude vune i boje koja treba za to, 10 oka ćenara, 10 oka morca za tkanje (tkanine), dva kata ruha za mladu, jelek i kolan od srme, nišku dukata, fes od 40 dukata, zlatni prsten, tepelak od srme, belenzuke od srme i na njih po dva dukata ukovana, cipele jemenke, cipele skadranke ili đakovačke, papuče, i kao dar jednu fermenu za Dulja, najstarijeg Kajkinog brata. Ete to bi bilo što ja tražim, a vi kako hoćete.
Ram Fani se učini da je to što traži Met Jaha mnogo, ali ne reče ništa već samo upita Nura:
– Šta kažeš, Nuro?
– Sve to što Met Jaha traži opet dolazi u moju kuću, sem fermene. Daj bože da mi snaha bude sa igbalom.
Met Jaha ustade i čestita im djevojku:
– Neka nam srećno bude prijateljstvo.
– Amin Bože, neka bude srećno s obadvije strane, uzvrati Nuro.
Sinovi Metini, pošto prosci odoše, zamjeriše ocu što je mnogo tražio i da će im sestra biti za to prekorena. Meta pozva Kajku i reče joj:
– Kad budemo došli u prviče, ja ću te pitati: Kajka, srma ili zlato. Ako te budu korili ti mi odgovori srma je bakar, a ako te ne budu korili ti reci srma je zlato.
Dođe Met Jaha u prviče kod prijatelja – Nura Ajdinovog. Posijedaše, pitaju se, po običaju, pa se i zet Dino pita sa tastom, i nakon toga reče Met Jahi:
– Srma je zlato.
Vidje Meta da ga je kćerka iznevjerila i da je mužu ispričala za njegov dogovor sa njom, ali Meta se samo nasmija i reče:
– Tako i treba da bude, da se vas dvoje slažete, da vjerujete jedno drugom i da ništa jedno od drugog ne krijete. Ja samo želim da budete srećni.
JEZIKOM ZAKLJUČAO VRATA
Više od dvadeset argata je u orti (red argata, prašioca) na njivi Mustafinoj. Praše (okopavaju) kolomboć. I Mustafa je u orti. Dug dan, pa argati, da prekrate vrijeme, o svemu pričaju, šta je ko čuo i kada je šta bilo, kako je nekada bilo a kako je sada, kako su nekada mladi više poštovanja prema starijima imali i bolje slušali nego danas, šta se kome desilo itd. Jedan od argata, Jusuf, se obrati argatima:
– Svi vi ovdje idete jedni kod drugih. Zimi idete na sjednike. Moju kuću ne otvarate. Samo mi od Bajrama dolazite. Vala vam je to sramota.
Zaista, već godinama niko ne ulazi kod Jusufa. Ako je Jusuf potreban nekom, taj ga zovne ispred kuće, ali prag od kuće neće niko da mu preskoči.
Prašioci ćute, niko neće Jusufu da odgovori, iako svi znaju razlog zbog čega niko ne ide kod njega.
Domaćin Mustafa zabode motiku u zemlju, izađe tri četiri metra ispred orte, pa se obrati Jusufu:
– Čuj, Jusufe! Jesi u moju kuću ali hoću da ti odgovorim. Ti si sa jezikom zaključao vrata svoje kuće. Ko je god u tvoju kuću ušao i u čiju god si kuću ti ušao ogovarali ste ga.
Iz knjige R. Markišić: Kamen je težak dok nije pomjeren sa svoga mjesta – iz usmene proze plavsko-gusinjskog kraja, Almanah, Rožaje, 2008.
Istaknuta slika: Ibrahim Reković: Stara čaršija u Plavu (Dizdarevića grad)
