Iako je snijeg bio podobro zatrpao stazu, staru Malku to nije spriječilo da u ranu zoru stigne kod Hankuše i njezine Ajne. Presjedila je čitav dan, i opet joj se od njih nije išlo. Kako je Malka Ajnu prifatila, tako ju je doživljavala kao svoje dijete, a i za samu Ajnu je ona bila neko posve blizak, i kao kakva zaštita. Voljela je da joj Malka razbaja protiv uroka, donese mirisne travke… Kao mala bi se jako radovala kad je ono majka pošalje da zovne Malku da je časkom pr’obuče. Ponekad bi Ajna i izmislila da joj nešto nije dobro, samo da Malka dođe, prouči joj šta, da osjeti njenu ruku dok je umiva vodom na koju je učila, pa da se ne briše već počeka da se voda sama kupi. Sve joj se činilo ljepšim kad je Malka blizu – kao da je proljeće nosila sa sobom. Kad bi ostala kod njih da prenoći, Ajna bi jedva čekala da joj stara Malka počne šta pripovijedati. Dokasno bi ostale i razgovarale, učile dove, i ta bi noć poprimala druge sfere, u kojim bi duši bilo slobodno i široko. O vilama bi Ajna slušala ne trepćući, te ih pomalo doživljavala kao neku Malkinu tajnovitu rodbinu. Isto tako, nikad neće zaboraviti ukus i miris čaja od korijena koji je samo Malki bio poznat, njegovu slast je vječito nosila u ustima. Malka se u razgovoru često sjeti kad je mala Ajna htjela da se vine u visine, da poleti. „Ja letim! Uuuuu, ja letim!“ i tresss. Nije ni zaplakala. Sakrila se da niko ne vidi bruku. A, bolje bi bilo da je znala zaplakat, mislila je Malka. Bogami se u životu često mora plakat, tvrdila je. I jeknut pokatkad, nego! Da Bog da da ova ljepota nađe dobru sreću, često je mislila i u sebi molila. Toliko me za nju strah. Kad bih mogla šta da učinim pa rast’eram tu tamu što nasrće, šaputala bi. Ajna je za nju bila kćer koju nije imala, dijete koje nije rodila, iako je porodila više no dva sela, a boktepita i koliko sretnica potpasala. No, njih dvije, Ajna i Hankuša, bile su njena porodica, ona njihova vidarica.
– Nemo’ ti, sine, da te ko prevari! Dobro otvori oči i vidi đe ćeš otis.
– Ma, jok, tetka, čuvam se ja – ubjeđivala bi je Ajna, smiješeći se.
– Kaži ti mene, pa ću i ja vid’et, prov’erit.
– Hoću, tetka, hoću.
No tu skoro nije se smijala. Bila je zbunjena, zamišljena.
– Ajno, nijesi mi nešto vedra? Da se ti nijesi kom rekla, futo?
– A, nijesam, tetka. Ma, ja to nešto onako.
– I da jesi, ako si nesigurna, nemo’ is. Ti svakako nećeš pobej. Tvoji ti to ne bi oprostili.
Ajna joj ne reče ništa.
– A da ti slijem stravu?
– Jok, jok, tetka, ne treba, sve je dobro – priđe i zagrli je, pa brzo zamače u sobu da donese šta da je ponudi.
***
I jutros se Hanka raspričala sa svojom jedihnicom:
– Vala se ja, Alema sine, Altuno moja, Ajnuša vilo, Ajno dušo, ispričam s tobom svakog bogovitog jutra, a nikad nijesam sigurna dal si mi budna ili spavaš. A s kim ću do s tobom? Hoćul sa muškadijom? Jok, bogme. Bres šćeri nema razgovora. A kad mi, srećo moja, neđe odeš, s kim ću? Usta da mi se zadahnu. Sat pričam sa svojom vilom, što majku odmijeni. No, nećeš mi ni ti dugo. Drugi će mi se ponosit s tobom. Snijevam ja svašta, rode moj… Eh, majka, futa… Kad bi me, vilo moja, poslušala i udala se tu za Rasima – pa da ti ne brinem. Olakšala bi mi, prekinula majci brige. Dobar je momak. A odavno te i ište. Odmalehna je išo za tobom i viko da ćeš bit njegova. Skoro me zaustavi pa veli da se moremo pokajat ako mu te ne dadnemo… A bogme, sine, ništa ti tu ne bi falilo. Imaju dobru kuću i u kući svega, a nemaju mlogo roblja. I bila bi mi blizu, ne mora majka is dan hoda da te vidi. Odeš li daleko, srce će mi za tobom prepuj. Laknulo bi mi da znam da smo te udomili. Braća ko braća, neće mlogo hátat. Svako svoje, sine moj. Čuješ li me ti, Ajno? Jok. Ona, bogami, spava a ja sama sa…
– S kim to pričaš, majko?
– A ni s kim, vallaha sine. Ja mislila da si budna. Kad i’san pogleda u te tvoje oči, i dok spavaš čini mu se da su otvorene. A, i nešto me u zadnje vrijeme san muči. Sve mi se jedan te isti vraća. Da nije ovog snijega, išla bi’ do Malke da mi slije stravu. A ni ti mi nešto nijesi dobro, vidim ja. Nikad mi se nijesi dugo izležavala.
– Onako, majko. Sad ću ja. Dobro sam, dobro – hitro skoči i poče slagati postelju. – Taman bi kasnije i mogla otis, a ja ću polako raspremit kuću.
– Hoću, vilo, ne valja mi više ni časit. Ne smijem navečer oči sklopit… – pričala je Hankuša, nekako više za sebe.
***
„Šta li je to majka snijevala?“
Dok je visoko podizala noge u snijegu pokušavajući slijediti trag Serdarev, za čijim okom je na ljetošnjem teferiču uzdrhtalo njeno srce, mraz je sve žešće stezao, brideći je svud gdje mahrama nije pokrila. Ponekad zapuhne tako da još malo treba pa da je okrene nazad.
Njezin Serdar gazi ispred, povremeno se osvrnuvši da pogleda dokle je.
Njih dvoje jedno iza drugog kao kakve crne tačke koje se smjerno pomjeraju cijepajući beskrajnu bjelinu, i više nigdje ničeg živog. Osim što se pokatkad pojavljivao neko ko je tamo rubom šume, svojim nekim putem, išao nekud u istom smjeru, pognut pod udarima vijavice.
***
Pred mrak stigoše u selo i uđoše u kuću. Jedno iza drugog. Nju smjesta odvedoše na čardak, u đerdek, i tu je ostaviše.
U sobi nije gorjelo ni svjetlo ni vatra.
Ajna pored prozora ugleda obješenu lambu a na ramu šibicu. Podiže krhko šiše i zapali fitilj. Čardak se tiho ispuni nježnom svjetlošću, a miris petroleja joj zatitra oko nozdrva.
Spusti se pokraj furune i pokuša da je naloži. Vatra je teško prihvatala mokru bukovinu. Namještala je vlažne oblutke kako bi se najbolje održali a da ne ugase ono što je nesigurno oblizivao blijedi plamičak sa sićušnih grančica, ali kad bi plamen trebao da krene ka debeloj bukovini, brzo bi se utahnuo.
Ajna je iznova pokušavala. Skidala koru sa rijetkog brezova drveta, sušila je trljajući dlanovima, te palila i okretala da je plamen sa svih strana, što bolje prihvati. Tad bi zapaljenu koru unosila u peć i pažljivo umetala između oblica. Opet nije išlo.
Najzad je među drvima našla i nešto brezovaka koji prihvatiše vatru, pa se soba malo umlačila i gotovo da je postalo ugodno, naročito poslije tolikog hodanja kroza snijeg.
***
Kad svekrva Šerifa, visoko zadignutih tumajlija, a šamije spuštene preko lijevog oka, dobro izvrnutog naviše, otvori vrata i poput kakvog skakavca pređe prag čardaka, Ajna pohita da joj poljubi ruku.
Svekrva je pogleda i zbog nečeg posrnu, ustuknu nazad. Ovakvo nešto ona ipak nije očekivala, niti je ono jedno desno za njena vijeka tako lijepo čeljade vidjelo. Mnogo toga prostruja Šerifi kroz glavu dok joj je mlada držala ruku, primičući je usnama pa čelu. Svekrva se trže i brzo okrenu da izađe, teško izgovorivši:
– De, uvrni ta’ fitilj da ne prsne šiše!
Kad izađe sva se strese i lijevom rukom navuče šamiju preko onog bijelog oka, a desnu podiže k prsima.
– Majko, kakva je snaha? – pohita s pitanjem mlađi sin Azem, vraćajući se žurno od amidžine kuće s puškom o ramenu. Ali brzo primijeti da je majka nešto uznemirena, pa se pokuša izmaknuti.
– Šta me tu pitaš i zavitlavaš?! Daj mi to ovamo! – posegnu za pušku. – Nek se zna za koga je došla!
Dograbi oružje i tri puta opali, nekako prijeteći, kao da je iz sebe izgonila sve ono što joj se maločas nakupilo, a dajući znak i o n o m e da je posao za svagda obavljen i da se u sudbinu više niko ne miješa.
***
Ni za’va Muljka nije bila manje radoznala. Od časa kad je čula kako je Serdar za tu Ajnu rekao da to majka nije rodila, Muljka kao da je još za nekoliko nijansi potamnjela. Ona ko da ni žensko nije, a ta Ajna naka ljepotica, kraljica. Baš je jedva čekala da je vidi.
Od Muljke i majke joj svak je zazirao, pa bi se zbog njih uz Marat ostajalo budno po čitavu noć, kružilo i nadziralo okolo da se koja od njih ne bi primakla kući ili štali.
Muljka užurbano pojmi k čardaku, al’ majka viknu:
– Kud ćeš to ti, haaa?! Smir’ se tu! Nek niko gore ne priviri sem ko treba!
– Samo da je vidim. Neću ništa do to, da pogledam.
– Šta je imaš gledat?! Žensko k’o žensko! Šta se tu drugo može vid’et? Da je i gorska vila, pa šta? No, hajd! zamuti mi malo šerbeta. Nešto me probada u prsima.
Muljka se nevoljko suvrati, ali ubrzo donije čašu u rukama:
– Evo, uzmi. Šta veliš, hoćel ostat?
– Kak’a ti je to priča, „hoćel ostat?“ No šta, no ostat? Ko je t’ero da dođe? Došla za momka – dobiće momka.
Pa kao da se dodatno prisjeti:
– Da se nije ko uskopilio da o n o ime u ovoj kući ikat pomene!
***
Altuni se učinilo da je soba odviše mračna pa je podigla jezičak u lambi. Gas zamirisa a plamen jasnije zatreperi po stranicama čardaka, prelamajući neobične figure sjena po gredama i brvnima. Prejak plamen brzo zahvati jednu stranu šišeta i polovina začas potamni. Ajna shvati da staklo može puć, hitno uvrnu fitilj, pa vidjevši da je šiše potamnjelo skide ga s lambe i krpom koju nađe na polici uze da ga očisti. Zagrijano staklo se nije dalo dirati, pa ga pušući u dlanove spusti na tren da se hladne.
Dok je polahko tiskala krpu u unutrašnjost zagrijanog šišeta i oprezno ga okretala, brišući čađu sa unutrašnjosti tankog stakla, vrata čardaka kao kakva noćna ptica zapištaše.
„Serdar“, pomisli, leđima okrenuta vratima, pa tiho, tiho da ne čuje njeno uzbuđenje, pokuša kontrolisati disanje.
Ovakav mrak sada joj je baš i odgovarao. Stidjela se okrenuti i pogledati. Pričekivala je da joj priđe, dotakne je, zagrli, zadigne joj kosu… Poželjela mu je reći…
– De, da vidiim… – zategnuto progovori nepoznati glas.
Ovo nije bio Serdar!… Šiše joj ispade i rasprsnu se po podu.
– Ko si ti?… – trže se ona odskočivši preko skrhanog stakla ustranu. Parče joj se zari u lijevi taban i krv brzo natopi čarapu.
– Ko?! Tvoj čo’ek. Ko da sam?!
– Al’ ti nijesi…
On joj munjevito šakom začepi usta da to ime ne izgovori.
– Tvoj čo’ek, Galjan. Ko da sam?!
– Jelj’ sve uredu, Galjko?! – ču se majka ispod prozora.
Bio je to Galjan, Šerifin sin, od kog se kao i od sestre i majke mu narod u selu i okolo držao podalje. I šumari su s njim izbjegavali susrete. Galjan se volio vući sa balvanima te dobro na građi zarađivao. Gdje niko ne može i ne smije, išao je on. Kažu da se s mečkom u planini susreo još vrlo mlad. Pričalo se, a i sad se priča da je uspio vezati je za bukvu, te da je tamo i ostala dok se nije usmrdjela.
– Jes, majko! De dones’ mi fenjer! – riknu sa vrata.
Prišao je i prstima ugušio fitilj koji je širio crn dim po sobi.
– Eto nesreće!… Eto, rekoh ti ja! – gunđala je Šerka trčeći po fenjer.
Shvatila je Ajna zašto se njen Serdar danas onako žurio. I zašto ni riječi nije prozborio.
Dok je Galjko, Šerifin sin, kidao ono što sa nje još nije spalo, Ajna, Ajnuša majkina, vraćala je današnje slike – hodila sniježnom stazom, onim tragovima koji je dovedoše do ovih vrata.
Ništa Ajna nije osjećala. Nešto je bilo umrlo u njoj. Umrlo, ali ona to neće reći. Nikom. Nikad.
Ono je Galjan bio što je danas poput privida promicao horizontom. Nije Galjko ništa prepuštao slučaju. Ponesenom mišlju da mu o n a dolazi, nameti mu nisu mogli zapriječiti put – s lahkoćom se prebacivao sa brda na brdo. Jer mu dolazi ona koja je pri svakom susretu sklanjala pogled s njega k’o da on nije ljudsko biće.
***
Iako ni sebi nije znala objasniti zašto je šamare od samog dolaska dobijala, Ajna je taj dom uzela kao svoju sudbinu i nije otišla iz njega ni kad su njeni sa vlastima došli da je vrate.
– Ne! – rekla je. Nije tražila pomoć. Sama je birala, sama izabrala. Nosila se baš onako kao kad je pokušala poletjeti. Samo što ovog puta nije bilo Malke da joj duši olakša.
Njeni se više nisu ni pojavili. Nakon ovog, otac se zakleo da ona u njegovu kuću živa više neće.
Malka nije odustajala od ubjeđivanja da hitno moraju Ajnu otuda izbaviti… Ali sve je bilo uzalud.
***
Trpjela je Ajna svašta, pa i udarce koji su bili sve učestaliji. Trpjela, svjesna da je s njenim ulaskom u ovu kuću svojoj sudbini udarila katanac. Dobijala je svoje za svako sjećanje na onog čije se ime nije smjelo pomenuti, a pogled joj se gasio sa svakim zamahom njegove ručerde il’ okvašenog konopca.
Gasio se i sa svakim pucnjem iz one zahrđale puške.
A svekrva je sve to onim njenim, jednim, lijepo primjećivala, i sviđalo joj se što snajkin sjaj polahko splašnjava, što se iz dana u dan kod nje gubi ono što je vidjela prve večeri.
Dopadalo se to i Muljki.
Kad bi se okupili oko sofre, jedina strana na koju se moglo pogledati bio je djever. Ponekad je osjećala da je pokoji šamar ili bič uslijedio i zbog njega. A zapadalo ju je i bez određenog razloga.
***
Kad jedne večeri stara Šerifa ču kako njena Muljka u snu spominje Serdara, izvuče svoju drúgu, pušku ispod dušeka te iziđe pred vrata i držeći za cijev poče zamahivati oružjem po zraku kao da razgoni nešto samo njoj vidljivo, prijeteći da će rastjerati duhove što su joj napali kuću. Pa umorna od jurnjave i razmahivanja, poče mahnito pucati. Tolika pucnjava usred noći prepade i Galjana pa je i sam pomahnitalo skočio, da vidi šta se zbiva. Skočio, ne znajući na koju bi stranu prije da udari.
Ajna se uspravi u postelji iščekujući ono što je bilo uobičajeno da uslijedi.
Njen muž nađe snage da vikne:
– Majko?!… (???)
– A šta, Galjko?! Vrag je vraga donio, eto šta je!
Ponovo Galjan po Ajni okuša svoje ruke.
– Jelj to on ne zna da sam ti ja čo’ek? Hoćelj da mu pušćim svoj krefet?! – teško je čupao glasove i sastavljao u riječi, a Ajni je to izgledalo kao cijepanje i mučenje neba pred oluju. Svaka potreba za bilo kakvim oglašavanjem bi ga u ovakvim trenucima razbjesnila, i nakon što prozbori, kad krene s pričom, za riječima se ospe i pljusak udaraca, pa mu se riječi doživljavaju kao grmljavina. Tad bi mu nekontrolisano udaranje po Ajni olakšavalo izgovor pa bi se sit izgalamio, sve dok ne osjeti da je onemoćao, a riječi mu se opet negdje skrile i zamrle.
– Kurfa, ni glas da pušći! Pušći’ će, pušćit. Jeknuće majčina šćer. Biće ona tu stalno, ja joj to kažem, Ga-ljan! – gunđao je i mucao hodajući oko kuće, sve dok se negdje ne izgubi.
Ajna nije tražila odgovore na sve ovo. Svaki trag konopca je poredila sa tragom njenog dolaska onog decembarskog dana za Serdarom, podešavajuči svoj korak prema njegovom.
***
Najesen je dobila sina. A u njemu je vidjela nešto od onog što je imao – Serdar.
Vidjeli su i muž joj Galjan i stara Šerifa da je dijete upis. Tako je svekrva onim svojim jednim upravljala čas na snahu čas na Galjana, pa opet na dijete.
– Pokri’te to govno! Šta ste ga utotrčili tu?!
Sve više uvjeren da je Ajna zahvaljujući nekim čudima i vradžbinama zalutala ovdje, mladi Azem se, ne znajući šta bi, izmicao kad bi naleti bijesa uhvatili Galjana ili majku mu. Vrijeđalo ga je to što ne može ništa da promijeni, ali… Nije smio ni pomisliti da priđe kad i odbrani je. Ali otkako je dijete došlo, uzeo bi ga ponekad te skrajnuo da bar ono ne sluša očevo krkljanje.
Pucnji puške i fijuci konopca Ajni su se duboko urezali u mozak, čula bi ih i kad ih nije bilo. Ponekad bi je trznuli i usred noći. Poskočila bi sva uzdrhtala, a onda shvatila da je san. Prišutjela bi se nakon trzaja i tako, ukočena, ostala budna do zore, u strahu da on ne osjeti, da šta ne posumnja.
***
Od Serdara više, iako se po selu mnogo toga o njemu nagađalo – nikad ni traga. Ali Galjanu i majci mu Šerifi, stalno je bio u pameti. I sve što su činili nosilo je poruku: istjerati ga iz ovog doma, prognati ga daleko od ovog mjesta i njihovih misli.
A sinčić joj je, čim se pridigao na noge, počeo i sam dobijati sljedovanje. Ajna im ga sklanjala s vidika, ali opet, kad god ga ugledaju, kao da bi im nešto palo na pamet i „taj njojzin pogan“ bi bio ćušnut il’ udaren. Šakom ili nogom se razgovaralo s njim. Mali je naučio da se izmiče, a ponekad bi pobjegao i k amidži.
***
Sa drugom trudnoćom je znatno oslabila. Nije se žalila, ali je sve teže ustajala, i sve sporije se kretala. Stomak je bio nisko, a leđa je nisu popuštala. Ponekad je i krv mokrila. Dani su prolazili usporeno i do porođaja je bilo poteško izdržati.
To što je bila tako teška, nije je spriječilo da ponovo usnije kako leti. Sinoć je baš letjela, ma stvarno letjela. Ovog puta nije pala, ali se ne sjeća kako se spustila, i da li se spustila. Vidjela je ozgor majku i Malku, a baba i braću ne. Malka joj je nešto govorila, ali je Ajna nije dočula.
Jutros joj je bilo malo lašnje. Kao da se vratila u djevojačko doba, bila je sva u svojim mislima, osjećajući se posve svojom. Čak joj je i sinčić bio nekako dalek, i na tren stran.
***
Galjan je ugleda kako ide od štale. Nešto mu u duši zadrhta, zatrese se. Nešto ga prepade. Priđe joj bliže i unije joj se u lice. Ajna nesvjesno zakrenu glavu.
– Šta je, kurfo? Ne mo’š da me gledaš? A ne mo’š više ni da se krećeš. E nema ti njega, neće te tak’u, trudnu! – i udari je nogom. Ajna se sniza. Krv, pomiješana sa onom prozirnom iz vodenjaka, razli se, a Galjana to kao da još više uznemiri pa izbezumljeno stane udarati, nogama i rukama, onako mahnito, ludo.
– A šta to mene fali da me i ne pogledaš? Da zakrećeš glavu! Gledala si njega. E, eto ti njega! Ovđe te to tak’o gledanje dovelo! Za pare mi te doveo! Prodo te, mene te prodo, jado jadna! Zato ćeš da truhneš onđe đe sve truhne! Truhnut će i te tvoje oči što nijesu znale đe da se zaustavu. Truhni, kurfo!
Gledala je to Muljka ne pomjerajući.
Azem upade i uhvati ga za ruke.
– Ubi ženu, luđače! Ubi ženu, Bog te ubio! Tebe nije ni trebala žena. Za tebe je mečka, divljače! Da se hrveš, kolješ!
Sjetila se Ajna dana kad je za Serdarom hodila pokušavajući da prati njegov trag kroz namete snijega, sjetila i Serdareva zadnjeg pogleda, sjetila i onog dana kad je Galjan na teferiču iznenada zgrabio pokušavajući nešto da joj kaže, a ona okrenula glavu. Zaboravila je Ajna dal je šta rekao, ali je sada znala zašto je tad osjetila onu neobičnu bol, zašto ju je njegovo prisustvo i njegov dodir toliko uznemirio.
Posljednji pogled diže na sinčića koji dotrča i zavrišta kad ugleda majku kako leži u krvi. Bilo mu je sada gotovo četiri godine. Ručicom je pomilovao majčino lice, vidjevši ga prvi put bez onog osmijeha koji je bio uvijek samo njemu namijenjen.
Ajna ga dotače prstima po obrazu, pokušavajući mu obrisati suze koje su se susretale na bradi, ali mu sad umjesto suza ostaše krvave mrlje.
I Altuna, Alema, Ajna, Ajnuša majkina izdahnu.
Svekrva je pristigla nakon što je mali zavriskao.
– Eto ti proklete žene! Eto ti zla što mi ga vrag donije! Evo mi sina u krf uvuče, proklet bio dan kad mi u kuću uđe! A vi, paščadi! da kome o ovom nijeste pisnula! Umrla pri porođaju! Jestel čula? I maknite to štene da ne gleda!
***
Ajnin mezar je spušten udno imanja, do rijeke, gdje rijetko ko prođe. Selo ju je voljelo i razumjelo. O njenom životu u Šerifinoj kući ovdje se znalo više no što će Ajnini ikad saznati. Zato svak ko naiđe podno imanja prouči Elham za njenu dušu.
Sin je obiđe jednom godišnje, kad navrati iz inostranstva. Rano je pobjegao od kuće i nikad u nju ne svraća. Zagradio je komad zemlje oko mezara i naredio da se u njenoj blizini niko ne kopa. Niko!
***
Danima se selom pričalo o jednoj neobičnoj posjeti mezaru. Primijetili su neku gospođu iz grada gdje skrušeno diže ruke i uči. Neki tvrde da su iz prikrajka čuli kako moli Ajninu dušu da oprosti za izdaju koju je njen muž počinio. Šaptala je dugo i satima se od mezara nije odmicala.
Seljani su to povezali sa Serdarovom prevarom.
Žena se vratila uplakanih obraza.
***
Danas čujemo da „čov’ek“ Ajnin, Galjan, Šerifin sin, u samrtničkoj postelji ždere jorgan u smradu koji svako zaobilazi.
Kažu da mu je najgore kad se noć spusti.
Istaknuta slika: Zlata Luboder; foto: Eldar Lakota