Redakcija Munevera Sutović
SANDŽAK
Umire se u tebi
Nije to više junačka smrt
Pogleda uprta u zemlju
U to malo parče zemlje otcijepljene
Pa je ne prisvoji ni mjesec ni sunce
Niti je na grudi privi neka zemlja
Gordost starom slavom hrani
Nit si za mača ni za topa
Nit si za papira ni za slova
Osim za ovu ljubav majke
A tek sam dijete tvoje osiročeno
Bez oca
Grudo moja!
Ne mogu ti majka biti
Ne mogu te dojiti
Iz kamena sam tvoga rasla i
Ti bi morao meni otac biti
Sinovi su ti ginuli od rođenja
A majke ih Bošnjakinje ponosne
Rađale
I vazda si kostima hranjena
No danas smo tihi najtiši
Pa ne znamo više
Kojim imenom te zovu
Bajrak se usamljen na brdu vihori
A morao bi biti crvene boje
Jer je šiven kožom i krvlju
Zemljo moja iscijepana stojiš
I čekaš na junaka
Koji je davno umro
Rađajte Bošnjakinje moje!
Darivajte sina što će kosti Sandžaku mome
Zamladiti
Što će kćerima imena bošnjačka
Nadijevati
A sinovi Hasan Mehmet Azem Arslan biti
Pa da grudima mogu reći
Ja sam iz Sandzaka!
Ćerka bošnjačka!
Pa mogu reći da vatana imam
I da mu kamen goli volim
I zemlju osušenu
I nebo iscijepano
I sunce ostarjelo
Ja sam iz Sandzaka
Zemlje fesova i dimija
Zemlje ezana i imana
Zemlje sivih nišana i grobova
Neokićenih
Zemlje djedova i pradjedova
I kaldrme pune rupa
Rađajte Bošnjakinje!
Junaka izrodite
Pa da ponosno možemo
Sandžakom zemljom hoditi.
