Al-Aksa kroz historiju
Kada je Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve selem, primio naredbu od Allaha da vodi muslimansku zajednicu u pet dnevnih namaza, njihova kibla je bila u Jerusalemu. Za muslimane, grad Jerusalem je važno mjesto. Kao dom brojnih poslanika islama kao što je Davud (David), Sulejman (Solomon), i Isa (Isus), grad je bio simbol prijašnjih poslanika islama. Kada je poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve selem, otišao na čudesno Noćno putovanje iz Meke u Jerusalem i kada se uzdigao na nebo te noći (događaj poznat kao Isra i Miradž), Al-Aksa je dobila posebnu važnost kao mjesto gdje je Poslanik, sallallahu alejhi ve selem predvodio u namazu sve poslanike nakon čega je uzdignut na nebo.
Međutim, za muslimane, Jerusalem će ostati udaljeni simbol u toku života Poslanika, sallallahu alejhi ve selem i godina odmah nakon njegove smrti. Nakon što su muslimani osvojili Irak i Siriju u 630-tim, Jerusalem će postati muslimanski grad, i džamija Al-Aksa će postati jedno od najvažnijih dijelova zemlje u muslimanskom carstvu. Kroz kompleksnu i ratom razorenu historiju ovoga grada, džamija je bila središnjica borbe za Jerusalem. Sa muslimanima, kršćanima i Jevrejima koji zemlju ispod Al-Akse smatraju posebno svetom, važnost razumijevanja historije ove zemlje je od velike važnosti.
Prvi dio ovog članka će dati pogled na historiju Al-Akse prije dolaska Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve selem, i ranog islamskog perioda sve do dolaska krstaša u 1099. godini. Drugi dio će opisivati historiju Al-Aksa džamije od perioda krstaških ratova do savremenog doba.
Prije i poslije Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve selem
Za muslimane, islam nije bio nova religija u 6. stoljeću kada je Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve selem, započeo pozivati u Mekki. Umjesto toga, ona se smatrala nastavkom i završnim kamenom tradicije prijašnjih poslanika koje poštuju sve tri religije. Poruka Muhammeda, sallallahu alejhi ve selem, nastavlja i usavršava poruke Ibrahima, Musaa i Isaa, koje su se promijenile kroz vrijeme. Prema tome, za muslimane, Sulejmanov hram koji je u drevnim vremenima izgrađen na mjestu Al-Akse je ustvari dio njihove vjerske historije.
Sa ovakvim načinom razmišljanja, kada su muslimani osvojili grad Jerusalem u 637. godini u vrijeme hilafeta Omera ibn Hattaba, nastojali su da ga ožive kao mjesto ibadeta. Drevni hram Jerusalema je građen nekoliko puta, a poslijednji put ga je izgradio Herod oko 20 godina prije Isaa, alejhis-selam. Do 70. godine po Isau, Rimljani su uništili hram nakon pobune židova u Palestini. Židovima je bio zabranjen ulazak u grad i judaizam je zamalo zamro u Jerusalemu.
Područje gdje je stajao hram je stajalo kao pustara narednih nekoliko stotina godina. Rimljani su koristili to područje kao mjesto za otpad, pa kada je Omer ušao u grad i otišao da vidi gdje su njegovi vjerski preci kao što su Davud i Sulejman činili ibadet, našao je područje prljavo i beskorisno za džamiju. Uprkos tome, on je odlučio da očisti područje i da izgradi Al-Aksa džamiju. Kao što je bio njegov običaj, on je radio zajedno uz obične muslimane u čišćenju područja. Podigli su osnovnu džamiju u koju je moglo stati oko 3000 ljudi, na južnom kraju brda Tur, sada poznatog kod muslimana kao Harem-i-Šerif. Kršćanski hodočasnici tog vremena opisali su džamiju kao veliku drvenu strukturu izgrađenu na ranijim ruševinama.
Za muslimane ovo nije bilo gaženje svetih mjesta drugih religija. Zbog toga što su poslanici koji su pomenuti u Starom zavjetu i Bibliji prihvaćeni kao muslimanski poslanici, nova džamija je viđena kao obnavljanje ranijih mjesta za ibadet (molitvu). To je trajalo u skladu sa jednom od glavnih tema u islamu – a to je bilo savršenstvo poziva u monoteizam ranijih poslanika.
Harem-i-Šerif
Jednostavna građevina koju je izgradio Omer, radijallahu anhu, ostala je decenijama na Harem-i-Šerifu. Međutim, u 690. godini, halifa Abulmelik iz dinastije Umejevića je ponovno izgradio Al-Aksu, mnogo veću i stabilniju nego što je bila džamija koju je izgradio Omer. Osnovni plan trenutne džamije datira od ove rekonstrukcije. Iako je Abdulmelikovo pravo arhitektonsko postigunuće bilo ono što je izgradio oko 200 metara prema sjeveru.
Iznad kamena, za koji neki od muslimana vjeruju da je Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve selem, sa njega uzdignut na nebo, Abdulmelik je sagradio veličanstvenu Kupolu na stijeni[1] (Kubetul sahra). Kao dio kompleksa Al-Aksa džamije, Kupola na stijeni nije bila odvojeno mjesto za ibadet, niti je sagrađena sa namjerom da se takmiči sa Al-Aksom, nego je sagrađena sa namjerom da je upotpuni. Koristeći arhitektonsku tradiciju i mozaike koje su Umejevići naučili od Bizantijaca koji su vladali područjem prije njih, Kupola je odmah postala najbolji primjer islamske arhitekture u 600-tim godinama.
Kamena kupola je izgrađena na samom vrhu Harem-i-Šerifa kompleksa, i radi toga je jedna od najimpresivnijih i najznačajnijih zgrada u gradu. Džamija ima temelj u obliku osmougla, nad kojim se izdiže kupola od 20 metara koja je orginalno prekrivena olovnim pločama. Kaligrafija ukrašava unutrašnjost i vanjštinu zgrade, sa nekim od najstarijih postojećih Kur’anskih natpisa koji se nalaze u unutrašnjosti zgrade. S obzirom na ovu veličanstvenu zgradu, neki moderni historičari su tvrdili da je halifa Abdulmelik namjeravao da zgrada bude rival Kabi u Mekki. Da je to bio njegov cilj, muslimanski učenjaci tog vremena bi bez sumnje izrazili bijes i zabilježili njegove bogohulne namjere u knjigama u toku tog vremena. Međutim, ne postoji savremeni izvještaj o njemu da je imao takve namjere, a najranije spominjanje ove ideje je napisano 200 godina poslije, od strane nekoga sa snažnom antiumejevićkom sklonošću.
Nakon pada Umejevića u 750. godini, Jerusalem je došao pod kontrolu dinastije Abasija. Nove abasijske halife su uzele Bagdad kao glavni grad hilafeta, i nijesu isticale Jerusalem kao što su to radili Umejevići. Ipak, uprkos zanemarivanju od strane (abasijskih) halifa, Jerusalem je nastavio da bude važno mjesto hodočašća, a Al-Aksa je ostala kao centar islamskog života u gradu od 6. do 9. stoljeća, uprkos mnogim potresima u toku tog vremena koji su zahtijevali brojna renoviranja.
Nazadak pod vlašću Fatimija
Jerusalem i Harem-i-Šerif su otpočeli sa nekoliko burnih stoljeća prije kasnih 900-tih. Fatimijsko carstvo, čije je sjedište bilo u Egiptu, je preuzelo kontrolu nad Jerusalemom u 970. godini, nakon pobjede nad abasijskim vojnicima blizu Ramle. Fatimije su pripadale ismailijskoj sekti šijja, koju su mnogi islamski učenjaci smatrali otpadničkom sektom. Vrijeme fatimijske vlasti je imalo katastrofalne poslijedice za Al-Aksa džamiju.
Od početka islamske vladavine nad Jerusalemom, džamija i Harem-i-šerif su uglavnom bili centar islamske nauke. Učenjaci su bez problema uspostavljali škole u džamijama za edukovanje studenata iz osnove arapske gramatike do naprednih predmeta islamskog zakona i teologije. Tokom fatimijskog perioda, ova obrazovna zalaganju su ograničena od strane fatimijskih vladara i bila zamijenjena sa zvaničnim šiitskim ustanovama. Geograf al-Mukaddasi[2] je napisao 985. godine da u Jerusalemu: „pravnici ostaju neposjećeni, pobožni ljudi nemaju ugleda, a škole su bez nadzora jer ne postoje predavanja.“[3] On žali radi nedostatka islamskog obrazovanja u gradu koji je u prošlosti bio posjećivan od (poznatih) učenjaka kao što je Šafija, rahimehullah.
Najgori period fatimijske vlasti je završio u doba vladavine Al-Hakima, koje je počelo u 996. On je otišao mnogo dalje od prijašnjih fatimijskih vladara u suzbijanju izvornog islama. Proglasio je sebe božanstvom, zahtjevajući da njegovo ime zamjeni Allahovo ime na džumanskim hutbama. Ukinuo je muslimanski post mjeseca Ramazana, i zabranjivao muslimanima da idu u Mekku na hadž. Krajem njegove vladavine u 1021. godini, grad Jerusalem je izgubio status islamskog obrazovnog centra. Povrh toga, on je takođe tlačio i kršćane i Jevreje u Jerusalemu, i uništio je crkvu „Sveti grob“, što je u direktnom sukobu sa islamskim zakonom i obećanjem koje je dao Omer ibn Hattab u 637. godini.
Nakon katastrofalne vladavine Al-Hakima, došao je umjereniji fatimijski vladar, koji je bio tolerantiji prema samoj džamiji i njezinoj islamskoj historiji. U 1030-tim, nakon katastrofalnog zemljotresa, Al-Aksa je renovirana od strane Fatimija. Rezultat renoviranja je bio da je džamija imala centralnu prostoriju i sedam velikih lukova na svojoj fasadi koji su nosili masivni krov. Ovo je zamjenilo 14 masivnih lukova koji su orginalno sagrađeni od strane Umejevića. Današnji izgled džamije je manje ili više nepromijenjena fatimijska konstrukcija.
U 1073. godini, Jerusalem su osvojili Turci Seldžuci, koji su bili skorašnji preobraćenici u islam iz Centralne Azije. Sa islamske perspektive, Al-Aksa je sada bila ponovno u sposobnim rukama snažne sunijske države, koja je vratila islamsko obrazovanje u grad. Škole su uspostavljene na području Haremi-i-Šerifa i poučavale su Šafijsku i Hanefijsku pravnu školu islamskog zakona, i intelektualni život je počeo cvjetati ponovno.
Oživljavanje inetelektualnog muslimanskog života u krugu Al-Akse nije potrajalo. Islamsko okruženje Harem-i-Šerifa će uskoro biti izbrisano u 1099. godini dolaskom krstaša, kao što ćemo vidjeti u drugom dijelu ovog članka.
U prvom dijelu ovog članka, vidjeli smo ranu historiju treće svete lokacije u islamu: Al-Aksa džamije. Od rimske i vizantijske deponije do skromne džamije koju je izgradio Omer ibn Hattab, do gigantskog kompleksa krunisanog kao Kupola na stijeni u vrijeme Umejevića, islam je odigrao glavnu ulogu u historiji kompleksa Harem-i-Šarifa u ranim vjekovima islama. Kako su Fatimidi došli na vlast tokom devedesetih godina, međutim, izvorni islam zamijenjen je ekstremnim ismailizmom i fatimidskom propagandom.
U drugom dijelu ovog članka pogledaćemo prijetnju koju su krstaši predstavljali za džamiju i kasniju historiju područja u vremenu Memluka i Osmanlija.
Krstaši
1095. godine, vizantijski car Aleksej je zatražio pomoć pape Urbana II u Rimu u svom upornom ratu protiv seldžučkih Turaka iz Anadolije. Papin odgovor bio je Prvi krstaški rat, čiji cilj nije bila borba protiv Seldžuka, već osvojenje Jerusalima od muslimana i uspostavljanje katoličkog kraljevstva u Svetoj zemlji.
Uprkos tome što je u srcu muslimanskog svijeta, Jerusalim je bio primamljiv krstašima. Razjedinjenost je vladala na Bliskom istoku među muslimanskim guvernerima i generalima. Kako su krstaši napredovali prema Jerusalimu, većina gradova je odbijala da se bori sa krstašima i dozvolila im da idu do svetog grada.
1099. godine krstaši su stigli u Jerusalim, koji su nedavno ponovo preuzeli Fatimidi iz Seldžuka. Zbog ponovnog sukoba između Fatimida i Seldžuka, nijedna strana nije bila u poziciji da efektno brani grad. 15. jula 1099. godine, krstaši su uspjeli da se probiju preko zidova i uđu u grad.
Kada su ušli krstaši, izvršen je jedan od najužasnijih događaja u historiji džamije Al-Aksa. Pošto su krstaši jasno stavili do znanja da neće poštedjeti zarobljenike, veliki dio muslimanskog stanovništva iz grada je pobjegao u džamiju i tražio tamo sigurnost. Sveto mjesto ili ne, krstaši su bili odlučni da završe sa svakim muslimanom u gradu. Ušli su u džamiju sa izvučenim oružjem, odlučni da ubije sve u džamiji.
Nastao je masakr u kome je ubijeno hiljade muslimana u džamiji. Za krstaše ovo je bilo neophodno čišćenje svetog mjesta. Mnogi krstaši su se hvalili masakrom. Čak se i pisalo o tome kako je bilo predivno vidjeti krstaše “do koljena u krvi” u džamiji. Za muslimane ovo je bila najgora tragedija u historiji džamije.
Za krstaše, eliminacija muslimana iz Jerusalima omogućila je da transformišu Harem-i-Šerif u svoju viziju. Prvi vladar novog kraljevstva Jerusalima, Godfri, pretvorio je džamiju Al-Aksa u rezidenciju. Unutrašnjost džamije je kompletno renovirana kako bi se pretvorila u palatu sa novim unutrašnjim zidovima, sobama i baštama. Naravno, pokriveni su svi znaci muslimanske prošlosti. Kaligrafija u džamiji bila je prekrivena, odbačeni su molitveni tepisi, a mihrab (molitvena niša) je bio sazidan ciglom.
Što se tiče Kupole na stijeni nekoliko stotina metara na sjeveru, krstaši su takođe planirali dodijeliti građevinu za svoje potrebe. Oni su uglavnom ignorisali historiju građevine. Neki su čak vjerovali da je to izvorni hram koji je sagradio Solomon (poslanik Sulejman) u drevnim vremenima. U svakom slučaju, pretvorili su građevinu u crkvu poznatu kao Hram Gospodnji. Kao i u džamiji Al-Aksa, islamska kaligrafija je prekrivena i svi znaci njene islamske prošlosti su izbrisani. Stijena ispod kupole je pokrivena mermerom i napravljen je oltar za molitve.
Pošto je muslimanima zvanično zabranjen ulazak u grad, u džamiji nije bilo zajedničke molitve. Postoje ograničeni primjeri muslimanskih diplomata koji su došli u Jerusalim, kojima je bilo dozvoljeno da se tamo mole individualno, ali takvi primjeri su veoma rijetki.
Salahudin i Memluci
Tokom osamdesetih godina, kurdski sultan Salahudin Ejubi uspio je ujediniti različite posvađane muslimanske države koje su okružile Jerusalim. Sa svojom ujedinjenom muslimanskom vojskom uspio je osloboditi grad Jerusalem od krstaša 1187. godine. Za razliku od krstaša 88 godina ranije, Salahudin nije dozvolio masakr civila ili vojnika. On je međutim naredio krstašima izlazak iz grada i preuzeo kontrolu nad Harem-i-Šerifom za muslimane.
Salahudin je obećao da će očistiti Al-Aksa džamiju u roku od nedjelju dana od oslobođenja grada, na vrijeme za sljedeću molitvu u petak. Kao i drugi halifa, Omer 550 godina prije njega, Salahudin je radio sa svojim vojnicima i sljedbenicima da ručno očiste džamiju. Strukture krstaša unutar džamije su srušene. Kupaonice i krstaški namještaj je očišćen u džamiji, a lično ga je Salahudin posipao ružinom vodicom. Mihrab je otkriven kao i islamska kaligrafija koju su krstaši pokrili. Salahudin je čak donio i minber (govornicu) koji je izgrađen u Damasku u pripremi za oslobođenje Jerusalima. Pored džamije, Salahudin je osnovao brojne obrazovne ustanove koje su nastanjene u Harem-i-Šerifu, vračajući gradu islamski karakter.
Uprkos novom krstaškom ratu koji je pokrenut kao odgovor na muslimansko osvajanje grada, Salahudin je bio u stanju odbraniti grad od napada krstaša. Poslije njegove smrti 1193. godine, Ejubidska dinastija[4] njegovih potomaka nastavila je vladati nad Jerusalemom preuzimaći dužnost odbrane od napada krstaša. Krajem 1200-tih i početkom 1300-tih godina, dinastija Ejubida je postepeno usmjeravala prema novom Sultanatu Mamluka[5] iz Egipta, kojim su vladali turski robovi koji su se pojavili na vlasti u Kairu.
Tokom Sultanata Mamluk, evropska žar za krstaštvom je polahko opala, a Jerusalim je bio sigurniji od napada. Tako su Mamluci mogli da obraćaju mnogo više pažnje na izgradnju islamskih građevina u gradu, posebno u Harem-i-Šerifu i u blizini. Na zapadnoj strani Harema, na granici grada, izgrađen je novi kolonadni trijem. Sama kupola je bila renovirana i brojne fontane i kupole izgrađene su u Haremu za upotrebu od strane poštovalaca.
Na granicama Harema izgrađene su brojne škole islamskog prava. Naučnici su smatrali da je to poseban blagoslov za gradu, a posebno je cijenjena mogućnost proučavanja islama kod džamije Al-Aksa i Kupole na stijeni. Muslimani iz Sjeverne Afrike, Persije, pa čak i daleke Indije i Kine dolazili su kod džamije da studiraju i da se mole. Veliki naučnik iz 1300-ih, Ibn Tejmija je čak napisao i kratku raspravu o prednostima posjete Al-Aksa džamiji i pravila praktikovanja molitvi dok je tamo.
Osmanlije
Prema Ibnu Haldunu, imperije su zauvijek predodređene da rastu i padaju svakih nekoliko stotina godina. I takav je bio slučaj sa Memlucima. Do početka 1500-ih, nova mega-snaga muslimanskog svijeta bila je Osmansko carstvo, smješteno u historijskom gradu Istanbulu. Godine 1513. Osmanski sultan Selim I otišao u rat protiv Mamluka, a 1516. pojavio se ispred zidina Jerusalima sa osmanskom turskom vojskom i dobio ključeve grada mirno od strane lokalnih vlasti.
Kao dio najsnažnijeg svjetskog carstva 1500-ih, Jerusalim je doživio novi preporod. Postao je glavni grad sandžaka Jerusalim, administrativne oblasti pokrajine Sirija. Osmanlije su uputile guvernere, vojnike i administratore u grad kako bi mu pomogli.
Za džamiju, osmanska kontrola značila je novu eru izgradnje i uljepšavanja. Selimov sin, Sulejman Zakonodavac (Kanuni), došao je na vlast 1520. godine. Tokom svoje vladavine, Kupola na stijeni je u potpunosti veličanstveno obnovljena. Spoljašnjost građevine je prekrivena mermerom, obojenim pločicama i kaligrafijom. Ajeti iz 36. poglavlja Kur’ana (Sura Ja-sin) ukrasili su vrhove zidova koji se i danas mogu vidjeti. Sulejman je takođe naručio fontanu blizu glavnog ulaza u Al-Aksa džamiju, koju i dalje koriste vjernici za obavljanje abdesta (ritualno pranje). Za sam grad, Sulejman je naredio svom glavnom arhitekti, Mimaru Sinanu, da obnovi zidove oko grada, koji su takođe sačuvani do danas.
Britanci i Izraelci
Tokom vjekova pod osmanskom vladavinom, vjerski život je zadržao zdrav status kvo. Dok su muslimani bili nadležni za administraciju grada, Jevrejima i hrišćanima je data vjerska sloboda u skladu sa islamskim pravom kao osmanskim nacijama. Ta ravnoteža je prekinuta pojavom cionističkog pokreta u Evropi, koji je pokušao pretvoriti Jerusalim i okolinu u isključivo jevrejsku državu.
Kada je Sultan Abdulhamid II odbio njihove zahtjeve krajem osamdesetih, cionisti su se obratili Britancima u Prvom svjetskom ratu. Osmanlije su ušle u rat protiv Britanaca 1914. godine, a Britanci su brzo napredovali kroz Sinajsko poluostrvo i Palestinu od 1915. do 1918. godine 1917. Britanci su osvojili grad Jerusalim. Po prvi put od krstaških ratova, grad je bio u nemuslimanskim rukama. Međutim, za razliku od krstaških ratova, masakr nije uslijedio. Muslimanskoj zajednici u Jerusalimu je dozvoljeno da nastavi da kontroliše područje Harema, iako pod britanskim nadzorom.
Za cioniste, britanska kontrola nad Jerusalemom značila je povećanje jevrejske imigracije iz Evrope. Stotine hiljada Jevreja emigriralo je u Palestinu, a mnogi od njih su se preselili u Jerusalim. Dok su Britanci napustili Palestinu 1948. godine, cionisti su uspjeli da uspostave državu pod nazivom Izrael, a u kasnijem ratu osvojiti većinu Palestine. Polovina Jerusalima, uključujući i Al-Aksa džamija i Kupola na stijeni, izbjegli su izraelsku kontrolu. Umjesto toga, susjedni Jordan je preuzeo kontrolu nad Istočnim Jerusalimom i Haremom.
7. juna 1967. godine, trećeg dana Šestodnevnog rata, izraelske trupe su uspjele da osvoje Jerusalim, zajedno sa ostatkom Zapadne obale, zbog masovnog povlačenja trupa od strane jordanske vlade. Izraelske trupe su relativno lahko ušle u Harem i istakle izraelske zastave na vrhu Kupole na stijeni. Za muslimane ovo je epska katastrofa koja je označila prekretnicu u historiji džamije. Povećane su tenzije kada je veliki dio Al-Aksa džamije oštećen u požaru 1967. godine, koji je izazvao jedan australijski ekstremista koji se nadao da će uništavanjem džamije otvoriti put za drugi dolazak Isusa. Većina drevnih kaligrafija je uništena, zajedno sa Salahudinovim minberom.
Sa izraelskom okupacijom grada svaki muslimanski ulaz u Jerusalim postao je strogo kontrolisan. Čak i danas, većini muslimana koji nijesu iz samog Jerusalima strogo je zabranjen ulazak u Jerusalim i molitva u džamiji Al-Aksa. Muslimani kontrolišu vakuf (vjerska zadužbina) zvanično kontrolišući područje Harema, ali ulazom u Harem upravlja izraelska policija, koja zadržava pravo da zabrani ulazak ljudi.
Kao što je to bila tokom duge historije, Al-Aksa džamija je ponovo centar muslimanskog vjerskog života u gradu, uz tenzije sa drugim grupama. Sa izraelskim prisvajanjima i podijeljenim muslimanskim svijetom i borbama, budućnost Al-Aksa džamije još jednom je neizvjesna.
Bibliografija:
Armstrong, Karen. Jerusalem: One City, Three Faiths. New York: Alfred A. Knopf, 1996. Print.
Montefiore, Simon Sebag. Jerusalem: The Biography. New York: Vintage Books, 2011. Print.
Izvor: Lost Islamic History
Priredila: Redakcija časopisa Avlija
______________________
[1]. Hram nad stijenom, poznata i kao Omerova džamija ili Zlatna kupola u Jerusalimu, za muslimane treće najsvetije mjesto poslije Meke i Medine. Okružuje svetu stijenu sa koje je prema islamskoj tradiciji, posljednji Božji poslanik Muhamed, sallallahu alejhi ve selem, učinio čudesno Noćno putovanje na nebo.
[2]. Muhammad ibn Ahmad Shams al-Din Al-Muqaddasi, takođe transliteriran kao Al-Maqdisi ili el-Mukaddasi, (oko 945/946 – 1000) bio je srednjevjekovni arapski geograf, poznat kao autor teksta Ahsan at-Taqasim fi Ma`rifat il-Aqalim (Najbolje podjele znanja o regijama). Svoju knjigu je napisao godine 985. nakon više godina provedenih po putovanjima u sve dijelove tadašnjeg islamskog svijeta. Za to putovanje su ga potakla vlastita iskustva na Hadždžu kada je imao dvadeset godina. U njegovom tekstu su najdetaljnije opisana rodna Palestina i Jerusalem, te predstavlja jedan od najdragocjenijih izvora za historiju te oblasti u srednjem vijeku.
[3]. Armstrong, 258
[4]. Ejubidska dinastija je bila muslimanska dinastija kurdskog porijekla, osnovana od strane Salahudina i pozicionirana sa centrom na teritoriji današnjeg Egipta. Dinastija je vladala velikim dijelom Bliskog istoka tokom 12. i 13. vijeka. Salahudin, prvi i najpoznatiji vladar dinastije, je prvobitno bio vezir Fatimidskog halifata do pada halifata 1171. godine. 1174. godine, nakon smrti sultana Nur al-Din Salahudin se proglasio sultanom čime je stvorena dinastija Ejubida.
U prvoj deceniji postojanja, Ejubidi su pokrenuli osvajanja širom regiona tako da su već 1183. godine pod svojom vlašću imali teritorije koje su uključivale Egipat, Siriju, Sjevernu Mesopotamiju, Hidžaz, Jemen i obalu Sjeverne Afrike do granice današnjeg Tunisa. Većina teritorije Kraljevine Jerusalem je pao pod vlast Ejubida Salahudinovom pobjedom u bitci na Hitinu 1187. godine
[5]. Mameluci ili Mamluci bili su islamizovani robovi-vojnici koji su služili muslimanske halife i sultane dinastije Ejubida tokom srednjeg vijeka. Vremenom su se pretvorili u veoma moćnu vojnu kastu i više puta su otimali vlast, kao na primjer u Egiptu, gdje su vladali u Mamelučkom sultanatu od 1250. do 1517. godine.