Redakcija Priča o neuništivom kapetanu Salihagiću
Nadan Filipović
U mojoj staroj kući kod Drvenije na drugom katu su u jednom zajedničkom stanu živjeli penzionisani austrougarski kapetan Nijaz Salihagić i njegova žena Katica. Kapetan je ranjen na frontu na Piavi, kada je u poslednjoj austro-ugarskoj ofanzivi u Prvom svjetskom ratu dobio kuglu u čeljust. Metak je prošao kroz desnu stranu polomivši mu jagodičnu kost i izašao na lijevoj strani oštetivši čeljusni zglob. Imao je kapetan Salihagić zaista preveliku sreću. Ti su ožiljci grozno izgledali, a kapetan je vrlo teško govorio, preciznije rečeno stalno je nemušto mumljao osim kad je bio potpuno pijan i valjda od alkohola anesteziran. Jeo je samo neke supice, te stalno je cuclao bombone 505 sa crtom. Te bombone je uvijek nosio u crvenoj limenoj kutiji u desnom džepu mantila ili kaputa. Desna mu je ruka uvijek bila u desnom džepu baš kao neki stari anarhist koji desnom oznojenom rukom nježno miluje bombu spremnu da bude bude bačena na nekog kralja, princa, predsjednika, poglavara, poglavnika ili, barem kakvog prestolonasljednika, ako mu se nađu na putu. Kada bi neko sa strane pogađao šta li stari kapetan krije u tom misterioznom džepu, teško da bi pogodio da se radi o limenoj kutiji bombona 505 sa crtom.
Penzionisan je kao vojni invalid i primao je penziju kapetana od 1918. godine. Znači, prvo je bio austro-ugarski vojno-invalidski penzioner, pa starojugoslovenski, pa umirovljeni kapetan za vrijeme NDH, te konačno invalidski penzioner i za vrijeme komunističke Jugoslavije. E, jeste se kapetan Salihagić nadobijao penzija. Države i režimi su propadali, a penzija je dolazila. Međutim, kapetan Salihagić je pijući najveći dio svojih penzija dobrovoljno vratio svakom od režima koji mu je istu isplaćivao, ako se računa značajan porez na alkoholna pića.
Svima dobro. I režimima, a i kapetanu Salihagiću.
Negdje početkom 1948. godine UDBA ga je zabunom uhapsila kao mladog muslimana. Tad je imao sedamdeset i pet godina, odnosno gazio sedamdeset i šestu. Navodno je udbašima koji su ga došli hapsiti rekao “Boni ne bili, da li vi komunisti hapsite mlade muslimane ili hapsite stare muslimane? Da nije doš’o vakat da pohapsite sve muslimane? Kakav sam vam ja’ vaki ihtijar mladi musliman?” Toliko ih je maltretirao onako star i strašno nervozan bez rakije da su ga i prije reda nešto kao malo ispitali, pustili i odahnuli. Kad su se riješili kapetana Salihagića posebno je odahnuo Sabit Guska, agent UDBE koji se stalno po centru grada “diskretno” i pun sebe šuljao u kožnom mantilu koji mu se skoro vukao po zemlji. Kad su riješili slučaj kapetana Nijaza Salihagića, on nije izdržao a da ne kaže “Drugovi! Ovi najstariji mladi muslimani su posebno opasni. Mladi drugovi i kolege, budite veoma budni, taj fašistički kapetan Salihagić je kod mene zatefterit u moj specijalni “Lipa” blokić pod šifrom DNO.” (DNO = skraćenica UDBE „držati na oku“).
Kapetanovi jarani, stari akšamlučari, a u stvarnosti potpuno bezopasni neprijatelji novog komunističkog režima, pritajeni endeha – nostalgičari koji su se u WC-u izmeđuse pozdravljali sa tihim šapatom na uho – ŽAP (Živio Ante Pavelić), laprdavi austrofili i zaneseni turkonostalgičari, koji su kao inventar „visili“ u kafani „Lovac“ u golemom haustoru u Titovoj ulici, direktno preko puta zgrade Narodne banke BiH, one zgrade ispred koje stoje dva golema bronzana kipa koji u rukama, iznad svojih glava i dan danas čvrsto drže goleme bijele lampe. Kapetan je svaki dan korak za korakom odgeguckaj do birtije „Lovac“, a njegovi jarani su uvijek kad bi se on pojavio na vratima horski povikali „Evo zore, evo dana, evo mladog muslimana. Džela, džela mašala mladomuslimanski mučeniče. Hodider ‘vamo kod nas za štamtiš, greškom uhapšeni maldomuslimanski mladiću.“
Kapetan bi na te zafrkancije samo nešto, sav crven, promumljao, a birtaš Luka bi mu bez njegova ikakva išareta donio obavezni bokalić mehke i najmanji štamplić, što je popraćeno sa pet deka veoma tanko izrezane sudžuke, pet deka travničkog sira, okrajak od tepsijaša i repić mladog luka, ako bi za njega bila sezona. To je bila kapetanova standardna gida i meza još od birvaktile, od propale Austrije, preko propale Kraljevine Jugoslavije, preko propale NDH, pa tada do komunističke Jugoslavije čiju propast ovaj skoro neuništivi i alkoholom impregnirani vojni penzioner nažalost nije stigao dočekati. Carstva i države su propadali, režimi su se izmijenjali, ali se kapetanova rakijska gida i meze nikad do njegove smrti nisu promijenili.
Umro je 1954. godine, a njegova je neutješena gospođa kapetanica, kako su je komšije i susjedi zvali, naslijedila je njegovu penziju, bolje rečeno udavičku penziju. Povukla se u svoju mračnu sobu. Tugovala je i tugovala. Nama, najmanoj raji bi dadni spisak šta joj treba donijeti iz granapa u Kulovića ulice, od granapdžije Rize. Nije dugo uživala udovičku panziju. Nakon nepune tri godine odlepršala je za svojim kapetanom. Dva stara goluba nisu imali djece, a ni bilo koga od rođaka, pa su i jedno i drugo na vječni počinak ispratile samo komšije iz naše i okolnih zgrada.
Ipak ih je smrt definitivno razdvojila na nacionalnoj osnovi. Kapetan je ukopan na Grličića brdu, a kapetanica na katoličkom groblju Lav.
_________________________
Istaknuta slika: Bošnjaci u Austro-Ugarskoj vojsci, ilustracija
