Redakcija ODRŽANO AUTORSKO VEČE PJESNIKINJE IZ MOJKOVCA NATAŠE ŽURIĆ NA CETINJU
Piše: Božidar Proročić
Nataša (Rakočević) Žurić, rođena je u Mojkovcu 1967. godine. Član je KK „Grlica”, KK „Stihom govorim”. Piše poeziju i prozu. Njeni tekstovi, našli su mjesto u zborniku „Grlica”, časopisu „Odzivi”, „Novine sjevera”, „Avlija”, “Ženski glas”, “Mojkovačke novine”, listu “Danas”, kao i u mnogim međunarodnim zbirkama poezije. Autorka je zbirki poezije “Haljina od leda”, „Led i oganj”, „Ognjena zamka” i “Koštac pod sidrom”, romana „Vječnost u plamenu sna“, zbirku kratkih priča “ Pupčanik”.
JU Narodna biblioteka i čitaonica ,,Njegoš” Cetinje je 11 jula organizovala autorsko veče NatašeŽurić. U prepunoj biblioteci moderatr je bila Ksenija Jankovć koja je predstavila bogatu biografiju i stvaralaštvo Nataše Žurić o stvaralaštvu pomenute autorke govorili su: publicista Božidar Proročić i profesor književnosti Veljko Đukanović dok su maestralno govorili stihove učenici osnovne škole ,,Lovćenski partizanski odred” Vasilije Đukanović i Iva Vučković uz gitarsku pratnju neponovljivog Alekse Pravilovića.
Profesor Veljko Đukanović istakao je sljedeće: Prije nekoliko godina objavljene su nekolike zbirke poezije mojkovačke spisateljice i pjesnikinje Nataše Žurić. To su zbirke „Led i oganj“, objavljena 2015. Godine, „Ognjena zamka“, objavljena 2016. godine I “Koštac pod sidrom”, objavljena 2017. godine. U ovi zbirkama se nalazi nešto preko 150 pjesama, pa iako su izašle u relativno kratkom vremenskom roku, mislim da je vrijeme njihovog nastanka mnogo duže. Razlog za takvu tvrdnju nalazim u njihovoj pjesničkoj zrelosti i dotjeranosti, tematici i pogledu na svijet; ove pjesme traže svestranog čitaoca sa razvijenom opštom kulturom, čitaoca koji razumije poeziju, ali poznaje i istoriju i geografiju i filozofiju. Da bismo shvatili o čemu Nataša Žurić govori u svojim pjesmama najbolje će nam pomoći misli koje je sama pjesnikinja postavila kao moto za pojedine pjesničke cjeline: „Zauvijek i nikad samo su prah uma rasutog u kosmosu svijesti“, „I bi moj galeb i oboji moja neba u okeanu porinuta“, „Jutros kroz prozor doletjemi ljubav, pahulja usnula suncu na dlan“, „I na kraju sve stane i ostane u jednom i nekada“. Kroz ove misli kao da se nagovještavaju teme koje Naraša obrađuje u svojim pjesmama. To su prije svega ljubav, čovjekova sudbina, svemir i odnosi koji vladaju u njemu, smisao čovjekovog postojanja i bitisanja i slično. Pristup ljubavi, kao temi kojom se bavi većina pjesnika, kod Nataše je originalam i lišen ustaljenih klišea. Lirski subjekt u njenim pjesmama ljubav doživljava i spoznaje u rasponu od jedne blage erotike i čulne doživljenosti, preko naslućivanja, nadanja, platonske idealizovanosti ljubavi, da bi na kraju dostigla univerzalnu vrijednost koja daje smisao životu. Pjesnikinja se bavi ljudskom sudbinom, sudbinom pjesnika i njegovim mjestom u društvu i uopšte u svemiru, vraća se sebi i otkriva našu minijaturnost. U pjesmi „Molitva“ kaže: „Nije ovo pjesma / ovo je moj povratak sebi / u traženju poimanja vjerovanja otetog bahatosti / u sudaru galaksija / mrve svemira i bezdanaduše. / U pjesmi „Bestragom jedne želje“ prisutna jeona vječita borba suprotnostiu svemiru: „ Možeš / ti / bolje / pjesniče / možeš ti vražje bolje glodati sopstvene kosti / bačene zadnjom iluzijom o životu i smrti / o njihovoj ljubavi porođenoj u žabokrečini demona i anđela/ ljubeći smrt / proklinjući život. / Govoreći o smisl čovjekovog postojanja na zemlji i o životu i smrti dovoljan joj je samo jedan stih “Smrt je samo pupolj putovanja novih“ ( pjesma „Pupolj“) Sa formalne strane posmatrane, pjesme Nataše Žurić su vrlo raznovrsne. Ima pjesama slobodnog stiha sa potpunim odsustvom znakova interpunkcije, pa do onih rimovanih ukrštenom rimom, koje su rađene veoma sistematično i prefinjeno. Posebno mjesto zauzimaju soneti koji su me podsjetili na sonete naše sugrađanke Slavke Daković, a u nekim elementima dotjeranosti skoro do savršenstva podsjećaju na pjesme našeg neprevaziđenog liričara Lesa Ivanovića.
Publicista Božidar Proročić je istakao sljedeće: Nataša Žurić pripada posebnim kulturnim poslenicima grada Mojkovca i sjevera Crne Gore. Piše poeziju i prozu, koja svojom neobičnošću, i stilskom ljepotom čini jedan poseban svijet same autortke. U izdanju ”Štampar Makarije” iz Beograda i ”Obodsko slovo” iz Podgorice izašla je njena zbirka kratkih priča „Pupčanik Sama zbirka sadrži dvadeset i četri priče. U prvom dijelu knjige dominiraju priče, slike, životni motivi kraja, kome sama Nataša opisuje svoj zavičaj. U pojedninim pričama dominiraju stvarne autobiografske priče iz života. Uvodna priča „Ulazi tugo” govori nam o životu žene koja predstavlja glavni oslonac porodice. Porodice, u kojoj je suprug čovjek prijeke naravi, lošeg karaktera, nezadovoljan odnosom žene prema njemu, smatrajući svoju ženu samo slugom spremnu da istrpi sve njegove prekore, ali nažalost i lične udarce.
U pričama se svakodnevne situacije po pravilu pretvaraju u izvanredne, bizarne, na momente groteskne, a fizička stvarnost neraskidivo srasta sa literarnom. Ton ovih priča je bogat i objektivan (u smislu da sama autorka potpuno definiše događaje i svoje emocije) čime se finalna činjenica konstatacija potcrtava sa dodatnom snagom – posebno u zastrašujućem zaključku minijature „8. mart” kada sin koji se kroz život nesebično bori na dan kada treba da obraduje majku, pronalazi je u njenom krevetu „vječno usnulu. Priče Nataše Žurić, ispisane su njenim vještim govorom pripovjedača, ima snagu da kroz priču „Prije i Poslije” oslobodi svu ljubav prema tekstu. Priča nam govori o ljubavi dvoje mladih njihovim životnim susretima, budućnosti, porazima i pobjedama emocija kojima vladaju Sara i Miloš, nažalost, velike ljubavi imaju i velike zamke baš kao u pomenutoj priči. Najbolji život za jednu spisateljicu, jeste život koji joj pomaže da se kroz podlogu razmišljanja, istoriju i literalni žanr pretoči u najljepše priče koje imaju svoju snagu. U sredini koja je često jako patrijahalna u pojedinim pričama se pojavljuje i jak Eros. Eros je protkan vječitim čovjekovim žudnjama, da se ostvari u ljepoti žene da dodirne taj njen mistični svijet kojem on teži. Sama autorka daje toliko uvjerljive opise i slike bajkovito ukrašene kao da u svojoj ruci umjesto naliv pera drži kist. Sa toliko puno boja i kolorita svaka priča je ispunjena do detalja obrisima prirode, zima, ljeta, cvjetova, svakog detalja čak i nasitnijeg koji daje posebno lijepu draž opisima njenih priča.
Tajna zbirke kratkih priča „Pupčanik” otkriva nam da Nataša Žurić ne luta književnim nebom, već vrlo fokusirano piše kratke ispovijesti života različitih književnih likova koji čine da su priče zabilježene u različitim vremenima i dešavanjima. Literarna ambicija upućuje na autorkinu zrelost da prepozna što je to što ona može ostavariti i postići u svojim pričama. Njen senzibilet pokazuje nam i kroz svoju poeziju i roman, što znači da Nataša Žurić nije smao pisac jednog žanra. U ovoj zbirci kao što to često biva nema predimenzijalnog autorkinog ega, i čitaoca iznevjerenih očekivanja. Kroz njene priče dominira priča o ženi i ženama kao glavnim junakinjama naše patrijahalne sredine. Nataša Žurić prati život, relacije, i interakcije između žene i muškarca. Ti odnosi se stvaraju u stalnoj korelaciji. Konzervatizam patrijarhalnog društva, pokazuje nam slike grubog mačizma i ženske potčinjenosti. Žene u Natašinim pričama su svojevrsne heroine koje se bore protiv patrijarhata i svoj život mijenjanju iz temelja. Nataša je ušla u samu suštinu svojih likova koje opisuje filigranski precizno. Autorka je bez sumnje uspjela da sadržajem i formom svojih kratkih priča da posebno lijep ton. Kako knjiga odmiče postaje sve očiglednije da se priče (njihovi junaci i sudbine) slažu kao kockice u veliki mozaik, u sliku ,,Pupčanika” sastavljenu iz fragmenata. Likovi Nataše Žurić su ispripovijedani iz različitih perspektiva, sama autorka ne želi da bude moralni sudija da odlučuje što je ispravno ili pogrešno ona to nenametljivo prepušta samim čitaocima. U viru unutrašnjih ličnih sukoba, junaci same autorke postaju žrtve čija se sudbina surovo poigrala sa njima. Kod pripovijedanja same autorke, mjesta uranjanja, okidači i procjepi osnovne su spojnice koji formu kratkih priča u funkciji stvaranja čine posebno lijep elemt. Na taj način proces pisanja u mnogim tačkama poklapa se sa procesom čitanja. Životne ispovijesti koje odišu fluidom ličnih osjećanja, pokazuju nam svu snagu autorke, koja na jedan poseban prozni način ispisuje priče i živote koji se dešavaju u okovima jednog društva i sistema koje ona želi da odbaci. Uspijeva u tome uspijeva da snagom svojih riječi, privuče čitaoca koji će makar u jednoj priči pronaći sebe i svoj život. U njenim pričama se prepliću svjetovi, emocija, dešavanja čovjekovih sudbina, patnji i stradanja i kada ljubavi ima ona bude samo jedna kap, u moru stranica isprepletanih živodnim sudbinama njenih junaka. Siguram sam da će zbirka kratkih priča „Pupčanik ” biti prihvaćena kod čitaoca koji će u makar ejdnoj priči pronaći svoj lični svijet i lični kosmos kome želimo da pripadamo.
