Redakcija Tiha, jesenja noć. Nebo osuto zvijezdama, a pun mjesec širi ledenu svjetlost. Tu i tamo oglasi se ćuk i poneki pas zalaje na kasnu lovicu, mačku. Na proplanku iznad potoka, u dolini Lašve, nekoliko vikendica građenih ’80. ih godina prošlog vijeka već odavno su postale domom ostarjelih roditelja, koji su svoje stanove u gradovina srednje Bosne prepustili sinovima i kćerima da im olakšaju život.
Tiho tu staračke dane provode sijede glave, parovi sa višedecenijskim stažom i poneki udovac, ili udovica. Uređujući svoja dvorišta, bašče, međusobno se pomažu prebirući uspomene i raduju se kada u posjetu dolaze djeca i unuci. Tada cio kraj odzvanja dječijom cikom, pjesmom. Staračka srca tope se od miline. Štedljivi roditelji već su spremili košare i vreće pune voća i povrća, a poneku paricu tutnu – neka se nađe da unuci ne oskudevaju.
Završio je još jedan vikend. Djeca su otišla i odnijela životnu radost, starcima je ostala sjeta, sjećanje…
Noći punog mjeseca uznemire starog Ibrahima, Braju, a njegova supruga Radmila, Mila, čineći se da spava, pazi da Braja ne krene iz postelje. Dugogodišnja navika da spavaju zagrljeni Mili pomaže da Braju zadrži u krevetu i onda kada bi, privučen mjesečinom, pokušao da išeta iz sobe.
U praskozorje Braja i mila ustaju, obavljaju već ritualno svojevrsnu gimnastiku kraj otvorenog prozora, a potom, uz razgovor o proteklim vremeniima pijuckaju čaj zaslađen domaćim medom. Već decenijama Braja drži dvadesetak košnica – toliko mu je dovoljno da za porodicu ima meda za cijelu godinu. Ponešto bude za prijatelje i za prodaju. Odavo je Braja izračunao da se pčelarenje isplati. Najstariji unuk mu je pomoćnk.
– Đedo, ja ću biti pčelar. Kad završim agronomiju, doktoriraću iz pčelarstva.
– Ako, ako, sinko. Đedo će biti ponosan. Pčelinjak te čeka jer ja još koju godinu, pa odoh…
– Ma šta pričaš đedo?! Moraš ti pričekati da ja završim školu, oženim se, postanem otac, a ti da mi čuvaš sina dok sam ja na poslu.
Braja bi zamišljeno progunđao:
– Biće kako mora biti – živ mi i zdrav bio junačino!
Mila se često, u mislima, vraća u dane rane mladosti. Najstarija, i jedino žensko dijete, rano je preuzela brigu o četiri brata, nestašna i neposlušna. Majka je danonoćno sjedela za starom singericom. Šivenjem je prehranjivala mnobrojnu porodicu. Otac, predratni finans, nakon oslobođenja, izgubivši stari položaj, latio se flaše i umjesto da prihvati posao svoju nesposobnost utapao bi u rakiju. Majka, odgojena u katoličkom duhu, strpljivo je podnosila nedaće, rađala djecu i oplakivala muža koji je prerano umro od ciroze jetre. Mila, iako odlična učenica, morala je da se zaposli već nakon osnovne škole i stenodaktilografskog kursa, te sa nepunih sedamnaest godina postala sekretarica u urbanizmu. Tu je započela ljubavna priča Braje i Mile.
Sjeća se Mila, bila je učenik – putnik. Ljepuškastu djevojčicu, sedmoškolku, stariji učenici i srednjoškolci rado su zadirkivali dok bi na željezničkoj stanici čekali polazak voza. Sa svoje dvije drugarice, Mila se nekako uspjevala odbraniti, ali jenoga dana drugarice nisu došle u školu, Mila je čitala lektiru čekajući polazak lokala, a dječaci su sve nasrtljivje napadali. Jedan mršavko, učenik učiteljske škole, nešto stariji od svoje generacije, nezainteresovano je posmatrao šta se dešava. Skočio je tek kada je djevojčica zaplakala. Vještim zahvatima uklonio je nasilnike i povikao:
– Da se više ne približite ovoj djevojčici! Imaćete sa mnom posla!
Mila je kroz plač promrsila: – Hvala, a Braja je dodao:
– Ne boj se! Putujem istim lokalom, više ti neće dodijavati.
Sa Brajom više nije razgovarala, ali je on uvijek bio u njenoj blizini. Kada se zaposlila, srela ga je u Općini. Prekinuo je školovanje, zaposlio se da pomogne majci – udovici partizanskog borca. Kada je Sindikat organizovao odlazak u Sarajevo, Mila je, na nagovor majke, pošla na taj izlet. Braja ju je zamolio da mu pravi društvo, povjerivši joj da je upisao vanredno peti razred učiteljske škole i da namjerava, nakon mature, vanredno studirati prava. Djevojka je već bila počašćenja što joj taj zgodni momak povjerava svoje tajne.
Od tada su bili sve češće zajedno. Mada je stanovao u gradu, ponekad je Braja pratio Milu vozom, pravdajući se da ima nekog posla. Čudila se ona – kakav je to posao. Jednog dana Braja je kazao;
– Danas idem tvojoj kući da ti majku i braću pitam da li smijem da ti budem momak. Od prvog susreta, kada sam te odbranio od onih napasnika, sjećaš li se, zaljubio sam se u tebe. Čekao sam da navršiš osamnaest godina i sada tražim tvoju ruku.
Bilo je to veliko iznenađenje. Mila još nije razmišljala o momku, mada joj se Braja dopadao. Sve je prepustila majci i braći. Ako joj dopuste izlazak sa ovim momkom, možda se i zaljubim, mislila je.
Braća su bila oduševljena. Baš im je trebao neko da ih “oslobodi” sestrinog čantranja. Računali su na mušku solidarnost. Majka nije mnogo razmišljala. Bilo joj je stalo da lijepu kćer, koja je mamila poglede muškaraca, što prije uda. Momak nije loš, dobro je odgojen, brižan, a očito je da voli Milu. Dobra je to prilika, a što je druge vjere majci nije smetalo. Mislila je: Šta je meni vredio muž iste vjere? Više sam batina dobila no što sam kruha pojela. Izdržala sam sve, jer kad nije pio nije bilo boljeg muža, a zaklela sam se pred Bogom, na vjenčanju, da ću ga do smrti poštovati. Nisam se osvrtala na rođake koji su mi savjetovali da se rastanemo, voljela sam ga i nadala se da će ostaviti piće. Možda bi i ostavio da nije došla smrt.
Sjeća se Mila, od tog trenutka Braja je nije napuštao. Postali su najpoznatiji par. Nakon par mjeseci vjenčali su se, tiho, bez pompe, svadbenog slavlja. Ručak u hotelu za kumove i najužu familiju Braja je finansirao, a onda ih je poveo da u stanu, koji je opremio za svoju suprugu, popiju kavicu.
Milu je očarala Brajina pažnja, razumevanje- bila je zadovoljna. Postala je najljepša mlada žena u okolini. Muškarci su čežnjivo uzdisali, zavideći Braji na toj ljepotici. Nisu bili ni godinu dana u braku, kada je Braja morao na odsluženje vojnog roka. Rođenog brata i venčanog kuma zadužio je da mu čuvaju mladu nevjestu i nevoljko je otišao u armiju.
Prvih mjeseci najviše pisama slao je, ali i primao Braja. Stariji vojnici su mu se podsmjehivali:
– Nije žena safun da se potroši. Nađi neku Vranjanku, vatrenu, da se tješiš dok se ne vratiš ženici.
Braja je bio već godinu u vojsci. Mila je često, posllije posla, putovala majci. Bila je vrijedna, odgovorna, poštovala je kolege i pretposavljene. A kada je na mjesto šefa došao sredovječni Mirko, dobila je nove zadatke, službena putovanja i učestale prekovemene sate. Mirko se mladoj ženi udvarao nedužnim komplimentima i sitnim znacima pažnje, priželjkujući je i u krevetu. Mila nije odgovarala, stidila se bilo kome požaliti na postupke šefa i postala je sve zabrinutuja.
Budnom oku kuma to nije izmaklo. Raspitao se o šefu i saznao da je Mirko ozloglašeni ženskaroš. Dva je braka rasturio osvajajući tuđe supruge. U tri slučaja mu je sud utvrdio očinstvo i odredio alimentaciju.
Na direktno kumovo pitanje Mila je zaplakala.
– Ništa ne mogu, prijeti mi. Prijeti mi da ću dobiti otkaz ako ne pristanem na njegove zahtjeve. Do sada sam uspjela da se nekako izmigoljim, a kako će dalje biti – ne znam. Da je, bar, Braja kod kuće, da me spasi od napasti.
– Ne brini, kumo! Doći će on još ovog vikenda, – rekao je kum i odjurio na poštu.
Imao je sreću, Braja je bio dežurni, pa se odmah javio na telefonski poziv. Bez okolišanja, kum je sručio u slušalicu:
– Dolazi, odmah, kući ako ti je stalo do Mile! Onaj kurviš od šefa će ti je uzeti. Kad dođeš kući, sve ću ti ispričati.
Braja je, iako mu je do kraja roka ostalo još tri mjeseca, rizikovao vojni sud, pobjegao iz kasarne, uhvatio prvi voz i sljedećeg dana, pravo sa tanice, otišao po svoju suprugu. Našao ju je u kancelariji šefa. Kucala je neko pismo.
– Ostavi to sve! Idemo! Vodim te materi i tamo ćeš ostati dok se ja ne vratim. Kada se vratim, pričaćemo.
Šef je zabezeknuto gledao razjarenog vojnika i uplašenu ženu koja je bez riječi krenula za njim. Taj čas je bio najteži u Milinom životu. Svratili su u stan. Braja je na brzinu u kufer trpao ženinu odjeću i obuću govoreći:
– Bit ćeš kod majke dok se ja ne vratim. Da nisi ni u dvorište izašla, a onda, kad dođem, razgovaraćemo.
Mila je samo ćutala. Majka je prihvatila zetov zahtjev, obećala je da će čuvati kćer. Braja je požurio da se što prije vrati u kasarnu. Pretio mu je bar tromjesečni zatvor, to je značilo produženje vojnog roka za toliko, ali ništa drugo nije mogao učiniti. Iako umoran, i pospan, ni trenutak nije mogao zaspati.
Čim je stigao u Vranje, odmah je krenuo komandantu na raport. Iskusan oficir imao je razumjevanja za bračnu muku svog vojnika, te ga je samo opomenuo što je napustio kasarnu bez odobrenja.
Nakon odsluženja vojnog roka, Braja je otišao punici, zahvalio joj na brizi za Mili i poveo ju u stan. Mila je ćutala, strepila šta će dalje biti. Kada su stigli u stan, Braja je skuhao kavu, sjeo nasuprot supruge i jednostavno rekao:
– Ako hoćeš nastavićemo zajedno dalje. Znaš da te volim i da mi nijedna druga žena ništa ne znači. Nikada te neću pitati šta je bilo, ali na stari posao više nećeš ići!
Ako odlučiš da nastavimo zajedno, naćićemo drugi posao.
Mila je znala da je suprug voli. Voljela je i ona njega, no poučena iskustvom drugih vjerovala je da će je muž ispitivati, istraživati, provjeravati. Ćutala je, a onda, kroz suze, progovorila:
– Nisam te prevarila jer te mnogo volim. Bilo mi je teško. Dobro je što si došao da me spasiš. Nastavimo naš život!
Braja je prišao supruzi, poljupcima joj obrisao suze:
– Neću ti dozvoliti da zbog ovoga ikada više zaplačeš.
Godinu dana kasnije mila je rodila djevojčicu, a potom, nakon dvije godine, rođen je i sin. Bračna kruna Braje i Mile dobila je dva divna dragulja. Dvadeset pet godina kasnije dodati su novi dragulji. Danas, nakon pedeset godina, krunu krase petoro unučića, a najstarija unuka uskoro će djedi i baki podariti praunuče.
Braja i Mila nastaviće svoju životnu priču, a za vedrih noći punog mjeseca sjećaće se svoje mladosti, priželjkujući potomcima dobro zdravlje i mnogo ljubavi.
– Neda Čajević, rođena Petrov, Višegrad – 1937.
– Završen Filozofski fakultet u Sarajevu;
– Živi u Brčkom kao penzionisani profesor Gimnazije “Vaso Pelagić”;
– Član Književnog kluba Brčko distrikta;
– Piše četrdesetak godina i objavljuje u Perodici i radiju;
– Objavljena dela: Knjiga priča za decu – Dobrinkove priče; Pripovetke za odrasle – Žute kruške; Roman – Priča o Berlingerovima i u pripremi novi roman – Na razmeđu vremena i prostora.
– Zastupljena u više književnih časopisa.
– Prevođena na jezike regiona.
