Mirjana Đapo: Hod po rampi

Proza

Mislila sam da sam Slobodanka, da su mi svi putokazi odredišta jer je čovek ptica, ukoliko se sa njom poistoveti. Tu slobodu nosiš genetikom. Rođen si da istražuješ visine, daljine, dubine, ili da budeš crv. Vučeš se, gamižeš, ili ugradiš tu elisu za avanture. Zvala sam se Slobodanka. Nekako sam stopila ime i htenja. Sve podredila duhovnim marš-rutama.

 

– Gde ćeš danas Slobodanka?

– Malo bih do Zaratustre. Priziva me da se prošetamo, razmenimo sudove o granicama moći.

– Tako je govorio devojko. Vidiš da je to perfekat, a ti živiš danas. Ko zna šta bi danas govorio? Koliko energije imaš da se suočiš sa sobom? Veruješ li u to nebo koje možeš pomerati duhom? Nije to ono koje si crtala u svojim snovima, bojila ga plavo.

– Niko ne može nebo pomerati! Moje je onoliko visoko koliko ga podignem.

– Ne vidiš da ga neka viša sila svakodnevno spušta? Možeš li je zaustaviti? Sprečiti sunovrat?

– Smisliću uže, stvoriću bedem, ako me odgovori od daljeg uspona.

 

*

 

– Umorila si se Slobodanka? Vidim nešto piskaraš? Jesi li ga srela?

– Stvaram ga ponovo. Ne znam da li će se zvati Zorba, ili Zatustra, ili Džonatan Livingston… I ne boj se. Neću ih citirati. Moram stvoriti vlastitu teoriju održanja. Zemlju sam izmislila, još je neistražena. Tek obrise vidim.

– Na visinama, ili dubinama? Sa tobom nikada nisam načisto.

– Visine i dubine su isto. Kao oslobođena misao, emocija…

– Zašto stremiš krajnostima?

– Ne postoje krajnosti jer se sve dodiruje ako su ti krila u pokretu.

– Od čega bežiš?

– Od sebe i svoje grešne misli.

– Greh prečišćava ako ga spoznaš.

– Nauči me, ako nisi Bog, kako da ga spoznam!

– Zaviri u svoje odaje! Tražiš uzvišen, prečišćen, prostor, a toliko budžaka. U duši nikada ne otvoriš, pospremiš…

– Tu su samo uspomene. Ružne nisu za pokazivanje… Još uvek odišu gorčinom, bolom. Lepe sam iskoristila, ugradila u ovo zdanje održanja.

– Ostavi prostor za preispitivanje. Vrata da se izvučeš ako te preraste… Ili ti njega.

 

*

 

Uvih se u plašt sanjarenja. Jednom ću probiti taj zid, tu rampu koja mi postavlja prepreke.

Gledam svoje oči. Jesu li one od juče, ili su se suzile. Ove me više ne slušaju. Mislila sam da niko kao ja ne ume da čita iz zenica. Znala sam da kontrolišem strah… svoj. Da osetim tuđ. Više ne umem da se plašim i toga se bojim. Ako sam oguglala na jezu, opasnosti, neću znati gde je granica dozvoljenog. Poverovaću da je sve neopisivo blizu, neobjašnjivo jednostavno. Gde sam to izgubila svoje pravo na greške. Imam li pravo da ispisujem vlastiti dnevnik ako nikome neće biti smernica?

 

– Vidim da si pisala i brisala. Kažeš da si pomešala emocije. Da si oslobođena onih trnaca od nadolazećeg, neviđenog, surovog.

– Otupela sam. Jednom ću ti ispričati priču kako je dete u meni preko noći odraslo. To je tužna priča, a one nikome ne pomažu. Izazovu poneku suzu sentimentalnih duša. Surovo je dečijim sudbinama kalkulisati. Greh je da postanu statistika jer se brojke pomešaju, pa se računice pobrkaju.

– Šta je sa tvojim osmehom? Znaš od kada se nisi nasmejala.

– Osmeh je privilegija sigurnih. Znaš li ikoga koji sme da izađe iz ljušture?

– Možeš da je skineš dok se predamnom ispovedaš. Ispričaj mi svoju tajnu. Možda ti vratim izgubljeni osmeh.

– Nisam ga izgubila. Naučila sam da se smejem u sebi. Sve ostalo radim u sebi.

– Neobična si Slobodanka? Juče si vapila visinama, dubinama… Pominjala Galeba, tražila sagovornika u Zaratustri. Danas su ti se suzile zenice. Šta je to sa Obećanom zemljom? Konture si pominjala… Mislio sam da je stvoren novi “Mojsije” koji će izvesti sebe, prvo sebe, iz ropstva vlastite kože. Ne možeš bez emocija nigde stići.

– Mislila sam da su baš te, ugušene, naši vlasnici… Da ti niko ne može uskratiti pravo na otupeli osmeh i ugušeni strah.

– Mlada si da bi odustala. Mladost nema prava na odustajanje. Zaratustra te čeka. Tolika si želela da ga slušaš.

– Pobrkao si me sa nekom drugom. Verovatno još ima Slobodanki kojima ime ne određuje sudbinu. Grešiš ako misliš da tuga ima veze sa pesimizmom. Da sam zbog gorčine i zaleđene suze, razočarenja, pesimista. Imam prava na prečišćenje ove duhovne “građevine” što se intima zove. Sačekaj da slegnem prašinu. Misli o sebi bivšem je često podignu.

– Sama odrediš istoriju misli. Istoriju bitisanja. Čini ti se da si došao do kraja toga danas. Najlakše je da ga se odrekneš. Pričala si mi da si spoznala tog Zaratustru. On se nikada nije vraćao. Nije pominjao rampe. Dizao ih je. Balansirao i učio kako preći tananu nit opasnosti i straha.

– Zar Zaratustra ne može da se pokaje zbog izgovorenih reči?

– Greh je sumnjati… Posebno u nekoga ko te je duhom stvorio.

– Zar mudraci ne greše?

– Oni samo nude neke puteve izbavljenja. Ne obavezuju da ih slediš. Ti sam odlučiš hoćeš li biti vođa ili putnik uhodanih staza.

– Žena sam i ne bih da budem vođa.

– Misliš da su one slabija bića?

– Nisu slabije, ali su genetikom određene. Noga im je, najčešće, mala. Manja od muške. Lakše je prtinom po utabanom.

– Balansiranje? Dobro si savlada tu školu… Sada si se deklarisala. Prizvala žensko u sebi. Ne možeš biti u isto vreme jaka i slaba. Moraćeš se prikloniti jednoj strani. Sama ćeš odlučiti.

 

*

 

Danima pešačim. Kažu da je kondicija zadnje čega se smemo odreći. Nekada se uplašim jer su me učili da je svakome određen broj koraka. Da, stari, dobri Zuko Džumhur. Ne znam koliko je zacrtano ovoj duši koja svaki sledeći prvo isplanira. Ne voli nasumice jer ne voli rampe.

 

– Ne vidiš da je granica? Putne isprave molim!

– Mislila sam da samo malo zavirim kako je tamo. Na drugoj strani…

– Pokaži identitet. Moramo znati ko si.

– Zar vi znate? Vi na drugoj strani.

– Mi smo samo kontrolori. Moramo zaustaviti hod nasumice.

– Ništa ne radim nasumice. Ovaj prelaz sam dugo planirala. Naoružala se voljom, strpljenjem… Imam isprave, ali ih ne pokazujem svakome ko bi da me zaustavi. Da vidim Vaše?

– Znam da si Slobodanka, a ti  znaš ko te kontroliše. Zašto remetiš zakone vlasti? Kuda bi stigla ako sve rampe podignemo? Prebrzo bi svet spoznala i dalje putovanje izgubilo smisao. Šta te zanima na drugoj strani?

– Tvoj bog?

– Bog se izgovara i piše velikim slovom. Zašto mu se ne klanjaš?

– Moram ga spoznati i onda ću odrediti koje slovo mu odgovara.

– Zašto veruješ da je moj drugačiji? Ako svoga nosiš u biću sama mu ime daj.

– Različitim se klanjamo. Svako preinači zapovesti. Pričaj mi o svojima jer si ti taj koji me ograničava. Onda ću se pokloniti tvojim zakonima jačeg.

– Čeprkaš po nečemu što je pisan zakon. Prouči detaljnije Bibliju… Ili Gundulićevog “Osmana”. Shvatićeš da je život točak. Trenutno sam ja na vrhu… Okrećem ga. Ne možeš u suprotnom smeru.

 

– Gord si jer veruješ da se tvoj može zaustaviti. Slučajno na tebi pokvariti kolo sreće. Potrebno mi je da osetim blagodet vere, a ti mi ne pomažeš. Ko te je odredio da budeš skretničar?

– Ti si me postavila Slobodanka. Zaboravila si kada si mi naredila da te pratim, zaustavljam, usporim… Zašto me sada ometaš? Misliš da imam vlast nad tobom?

– Odavno sam te razrešila dužnosti da me čuvaš. Teško sam zadobila osećaj slobode, a ti bi opet mene u okove.

– Stalno ja… Koliko puta si pomenula tu reč: – mene, me…

– Opet kontrola! Sada mi i misli ograničavaš… Kontrolu govora.

– Pesnik si. Možda će neko učiti iz poetike koju nudiš. Poznaješ ti zakone, ali ih ne slediš. Previše si sebi dopustila ako si odlučila da ideš glavom kroz zid. Evo i sada tvrdoglavo hoćeš da te pustim na drugu stranu. Pre nego što te pustim, dignem rampu, citiraću te. Pronašao sam jednu tvoju priču. Podsetiću te na nju. Bićeš mi dužna neke odgovore.

 

*

 

Ova strana utabana… Ni travke da je nisi pogazio, klečao puzeći dok noga zapada u kaljugu svakodnevnog batrganja. Sve izvore već popio, još poneki huči u dubini podsećajući da će i posle tebe biti žednih. Dane prepoznaješ po senkama zalazećim, svoje nagađaš jer nikad nisu iste. Nekad od senke samo glava – valjda čučiš da ne smetaš crvu, ili glisti što traži put do druge strane. Zaboravio si na drugu stranu, a nekad si joj znao i ime. Zvala se juče i bio si gord  što je nešto stranica te perspektive vremena bilo ispisano tobom. Postojao si uspravan, ili se to kaže ispravan… Ništa te nije bolelo bez razloga – svakom si znao ime. Kada znaš zbog čega boli i lek postoji. Nije to ništa, taj bol, jer i život je vakuum, stalo, mrtvo, prazno vegetiranje materijalnog jer je duhovno odradilo svoje.

 

Ona huči, ona druga strana. Možda je tamo život, zove te da pređeš, pregaziš, preplivaš, prevezeš se, utopiš ako nisi plivač?

 

– Zašto nema mosta?

 

– Što ga ne napraviš?

 

Uvek isti odgovor. Koliko si ih napravio u mladosti! Za svaki jaz po jedan most napravljen od volje. Odnese ga oluja, potope bujice i čim nevreme završi svoje kreneš iznova. Ne može se bez mosta, druge strane. Ne mogu te obarati koliko možeš iznova ustati, skinuti prašinu i mahnuti – drugoj strani.

 

– Pruži mi ruku!

 

– Zašto kad možeš sam? Uvek si tvrdio da možeš sam!

 

– Sada sam slab, nemoćan…

 

– Sam si tako odredio. I svoje granice moći, izdržljivosti. Zaboravio da praviš mostove, više ni rukama ne mlataraš, a bio si plivač.

 

– Pregazilo me vreme.

 

– Koga je još pregazilo? One koji legnu na tlo. Podmetnu se kopitama.

 

– Izgubio sam kompas. Treba mi neko da mi pokaže gde sam.

 

– Postoje samo dve strane sveta. Strana dobitnika i gubitnika. Kada se, jednom, izgubiš niko ti ne može pomoći dok sam ne pronađeš svoje uže.

 

– Da se za njega uhvatim ili obesim?

 

– Svi se prvo pokušaju hvatati, dati sebi priliku za ponovo.

 

– Ja ne bih ponovo! Uvek bi se završilo isto. Počelo uzletom, završilo padom.

 

– Onda, ako ga nađeš, obesi se!

 

– Učiš me malodušnosti. Neću ponovo, a neću ni kraj… Potrebno mi je samo da ne osetim bol… kajanje… strah.

 

– Mnogo očekuješ od drugih. Bol je vlasništvo i njegov si gospodar od rođenja. Sam sebi zadaš više bola nego što ti ga drugi nanesu. Uvek glavom o zid, a znaš da je tvrđi. Zalečim ti rane, a ti ih čeprkaš dok ne prokrvare.

 

– Ne umem da gospodarim sobom, bolom. Daj mi još jednu šansu da budem imun.

 

– Na bol kajanja?

 

– Kajem se što sam izgubio vodiča – sada znam da se ne može sam.

 

– Kajanjem se ne rešavaš bola. On je samo tvoje ogledalo. Progledaš unutar sebe i uvek tražiš vodu oprosta da skine sve mrlje. Znaš da ima mrlja koje se ničim ne skidaju. Možeš poderati, uništiti tragove, a nju nisi skinuo.

 

– Reši me bar straha!

 

– Dao si sebi, meni, najteži zadatak. Strah je gospodar svih naših postupaka. Kako misliš da nastaviš da živiš, preživljavaš, ako te lišim jeze. Ne traži da ti dam uže, mač, metak i dvocevku… Ako te rešim tog nemira biću tvoj ubica. Poželećeš da vladaš.

 

– Ne želim biti vladar. Imam pravo da o sebi odlučujem, ne o drugima.

 

– Želiš da vladaš emocijama drugih. Potrebno ti je da te vole. Da te ubede da si neko jer ti nije dovoljan vlastiti ego. Zato si utabao svu travu. Vrteo si se u krug… Popio sve sokove, požderao i ono što nisi sam stvorio i onda primetio da si sam… Šta će biti ako ti dam ruku? Ako pređeš na tu drugu stranu? Odrekao si se početka jer je bolan. I ako te od njega zaštitim, i od kajanja, straha… kako misliš da produžiš trajanje?

 

– Ti ćeš mi biti vodič. Neću zaboraviti prethodni bol, kajanje, strah.

 

– Ostalo mi je samo uže ljubavi. Najjače je i najslabije. Kada njime vladaš kao rob, ne vladar – bićeš sretan. Ako ikad zaboraviš čemu služi, niko ti više neće moći pomoći.

 

*

 

– Da, napisala sam je u trenutku istog ovakvog preispitivanja. Opustošena ratnim dešavanjima, izgubljena u prostoru i vremenu, izbacila sam je u etar. Krik povređene košute koji je zastao u grlu, nemi vrisak utopljenika. To nisam bila ja. Kroz dijalog sa svevišnjim  komunicirao je posečeni ego, posrnuli optimizam… Tražio travku spasa.

– Je li ga našao? Svoje uže ljubavi?

– Zato sam ovde. Povezala svu užad snage, volje…Hoću dalje, napred, a ti mi tražiš propusnicu.

– Gde ćeš se zaustaviti ako te pustim… podignem tu rampu koja te koči?

– Hoću da gledam ljudske oči.

– Šta u njima tražiš? Toliko očiju oko tebe, a ti tražiš posebne. U svakom ćeš pronaći suzu za tvoju priču. Sentimentalne priče čoveka podsete na vlastite bolne uspomene. Misliš dotakao ih si, suze, a oni sami sebe oplakuju.

– Hoću da pronađem univerzalnog boga. Onoga koji ne kažnjava plemenite. Potreban mi je da mu se klanjam, palim sveće.

– Zašto, onda, istražuješ oči. Misliš li da u nekim od tih zenica možeš da pronađeš veru?

– Da, verujem da postoji svet koji je drugačiji od moje tame. Povezati energiju plemenitih duša, osvetliti kutke samoće, rasturiti bastilje straha, vratiti harmoniju poljuljanom duhu.

– Pričaš kroz svoj “Elysion”. Sebe si prečistila, pronašla mesto gde obitava mir i lepota. Tamo si se uputila?

– Svetlo nazirem, ali ću naići na još mnogo rampi. Svuda ću morati da pokazujem isprave… Branim teoriju volje i prava.

 

– Odavde je Evropska unija. Zamišljena kao prostor bez granica. Dočekaće te sa osmehom, neće te zaustavljati, neće ni pomoći ako se ponovo ne vežeš zakonima. Gde nema užadi vlada anarhija. Stvori tu oazu u sebi. Leti Galebe jer postoji nebo ako održavaš formu. Tvoje vlastito. U njemu će pronaći i svoga malog Boga. Prouči zapovesti. Ne kontriraj, a budi svoj.

– A propusnica?

– Sama si je sebi dala Slobodanka… I ne zaboravi da nije loše živeti život školjke.

 

Neka nevidljiva ruka podiže rampu, a putokaza nema. Kažu: izgradi ih sam!

 

 

  • Mirjana Đapo, rođena 1950. u Smederevu

  • završila Filološki fakultet u Beogradu, grupa za srpsko-hrvatski jezik i književnost

  • živi u Brčkom i radi u Gimnaziji “Vaso Pelagić” kao profesor

  • objavljena dela: zbirke poezije “U bunilu”, “Tumaranje po egu”, zbirka proze “Klupa za tihu raju”, roman “Elysion”, priče za decu “Put u središte bajke” i “Lepe i ružne reči”

  • dobila više prestižnih nagrada i priznanja

  • zastupljena u antologijama i zajedničkim zbirkama

  • prevođena na više jezika

  • nosilac Zlatne značke Kulturno prosvetne zajednice Srbije

  • član Udruženja književnika Srbije