Nove ljubavne pjesme Redžepa Nurovića

NOVE LJUBAVNE PJESME REDŽEPA NUROVIĆA

.

NAJLJUBAVNIJA PJESMA

.

U snu, veli mi Hajjam:
Malo ti časti društvo moje,
nego bi i vino moje da probaš?

Rekoh mu:
Čast mi je društvo tvoje,
a vino neću da probam.

Hoću miloj najljepšu pjesmu da napišem,
i nek nije kapi vina u meni –
neću istinu iz vina
no iz srca da joj kažem.

Da znaš, Hajjame slavni,
nije pravo da su i tvoje pjesme toliko glasovitije od mojih,
kad moja mila je toliko ljepša od tvoje.

PAKLENA PJESMA

Srce moje,

nije nam pametno što noćas zapisujemo ove tuge

i ne znajući koliko noć je odmakla,

mislit će ona da zbog nje kaplje ova samoća

iz tebe, srce moje, i klatna zidnog sahata,

da smo, nje radi, ove rime odlomili od pakla.

Nijeste mi vjerni,

srce moje i klatno zidnog sahata.

Pomislit će ona da se i pred njom otvara  naša knjiga,

pa i njeno srce trokutom isti ritam hvata.

Neka razmišlja ona, na primjer,

gdje su Istanbul, London, Amsterdam..

u  tmini ovoj, zbog kojih se čovjek čudu dade?

Očvrsnimo noćas,

srce moje i klatno zidnog sahata,

u ledene tvrdnje da ništa ne znamo,

da nas ni za nju više nije briga.

Da, nije nas briga…

HTIO BIH

Htio bih napisati pjesmu

koja svakom riječi umije da zlati,

koja će znati,

iz njedara svih godišnjih doba,

samo proljeće pod bose noge ti rastirati

dok plešeš mi vilinskim tijelom,

a moju sjetu ti sviraju tanane livadske vlati.

Htio bih smisliti takvu pjesmu

koja svakom riječi umije da zlati,

koja u tvom oku  tugu uhvati

kad se, s nekim injem oko srca, zebe…

I tad, za utjehu, da samo imaš mene

i ja, jedinu, da imam tebe.

Volio bih  takvu pjesmu uhvatiti

kojom ću te, dan noć, zlatiti.

PJESMA O ZDRAVKI

.

Što me ovim snom zavaravate,
a dan, ko golub bijel već mi, eno, na prozor stao.
I drevni mudraci i čitaci snova čekaju
da tumače.

Šta za mene ovi snovi znače.

Ja znam, bolje od svih,
što noćas nisam brao mirisno cvijeće,
no brao mirisne travke,
od kojih cijede parfume skupe…

Tako mi se slikuje s imenom jedne Zdravke,
što duh mi uvijek baškari njom ko svojinom,
i danas,
nakon godina koje bi da zaborave,
pohodi me djevojka ta iz školske klupe.

ODGOVORNA PJESMA

Ne treba pjesnik  pjesmi da dozvoli

da bere uboge cvjetiće  oko puta,

na koje prašina je popala

sa svačijih nogu.

Pjesnici su oni koji mogu

blistav cvjećnjak iz pjesme izbokoriti

i nevinu žensku ruku –

da iz ibrika pjesnikovu toplinu

i svjetlost duše

dan-noć nalijeva svakom struku.

LJUBAV

Zagrlila me je ispod biistavog lampinjona.

Mislim da je padao snijeg,

jer su pahulje u njenoj  kosi caklile

bojama  dragulja.

Šta je ovom gradu, te virka u nas,

kao da smo mi smislili ljubav?

Noćas je toliko prolaznika, uvijenih u kapute,

s očima kameleona.

Ostade nam  poljubac,

zaustavljen u mojoj uzdrhtaloj čežnji

i radoznalim pogledoma prolaznika.

I ne samo  noćas,

čitavog su života pored nas prolazile brižne mame,

skrušeni vjerski dostojnici i čuvari obraza,

profesori, naročito razredne starješine

bračni drugovi te čuvari braka…

Devedesetogodišnja baka u čije se vrijeme ovako nije ljubilo.

Ljubav – nešto tako lično,

a, ipak, nije sasvim tvoje.

Lubav se čuva u srcu,

na temperaturi zaljubljenog srca.

Ni dragoj ne pokazujte koliko je  imate –

u trenu srdžbe, zgazit će  je.

PLATONSKA LJUBAV 

Dođi, mila.

Našao sam

tu rijeku suza zaljubljenih duša.

Da na njenim obalama i mi sjednemo –

ja s jedne,

ti s druge strane.

Neka i naša suza u njene vode kane,

premda kažu

da  ovu je rijeku odavno popila suša.

HVALA TI ZA TUGE

Hvala ti za tuge

sleđene u polumjesecu šarene duge,

te iz srca u srce nam tiču –

romore nedopričanu priču.

Hvala ti za tuge

što povijaju me u nesanise duge,

kad duša moli  dovom –

uspavaj me uspavankom novom.

Hvala ti za tuge

koje svunoć trakću ko vozovi i pruge,

koje same sebe strave –

ne znaju kud će, ko bez glave.

Hvala ti za tuge, mila.

ŠLJIVA

U vrijeme zrenja,

sve se napuni šljivama:

kotarice, gajbe, hljanjače,

naše oči…

Sad je moja jesen

i sjećanje  na djevojku

koja  liči na šljivu.

Šljivu stegnem  prstima,

da raspukne po dužini

i sve se osjeti.

Pucanje svježinu  na prstima ostavi,

puklina bljesne rumeno,

rumenilo se orosi

i jezikom mi medovina poteče.

Pjesme napisane 2013.

Redžep Nurović rođen je 15. jula 1945. u Lukarima kod Novog Pazara. Školovao se u Novom Pazaru i Prištini.

Od 1997. godine počeo se baviti knjževnošću. Do sada je objavio pet knjiga proze i poezije. Knjiga kratkih priča KAMEN prevedena mu je na slovenski jezik, pa objavljena u Ljubljani. Neke priče, iz iste knjige, prevedene su na francuski jezik (GLAD – LA FAIM).

Nurović je objavljivao u svim značajnijim časopisima za književnost širom bivše Jugoslavije, najviše u ALMANAHU, promovisao svoje stvaralaštvo u više gradova Srbije, Crne Gore, Makedonije, Slovenije i Kosova.

Učestvovao je na mnogim manifestacijama kulture, od kojih treba istaći učešće na međunarodnom Festivalu migracija, kultura i građana u Luksemburgu 18. 19. i 20. marta 2011,  te dvije promocije u Cankarjevom domu u Ljubljani.

Zastupljen je u svim antologijama i izbornima bošnjačke književnosti u zadnjih deset godina, takođe u nastavnom predmetu Bosanski jezik u Srbiji i na Kosovu. Zatim u Wikipediji u kategorijama PISCI i BOŠNJAČKI PISCI, kao i u elektronskoj biblioteci Univerziteta Mičigen, u saveznoj državi Mičigen, SAD. (“ŠTA BI MI OSTALO? Autor: Nurović Redžep, Language: Croatian, Place of Publication: Serbia and Montenegro 1997. Original format: Book, Original Location: University of Micshigan”).

U svim esejima o njegovom stvaralaštvu ističe se da je Nurović  pravi majstor kratke  pripovjedne forme (autori: dr Milutin Đuričković, Milika Pavlović, Šemso Agović, Drago Cingel, Alija Džogović, dr Redžep Škrijelj i drugi).

Nagrađivan je za rad u kulturi. Živi i piše u rodnom mjestu.