Redakcija U izdanju Lokalnog javnog emitera Radija Bijelo Polje i JU Ratkovićeve večeri poezije nedavno je objavljen roman Teuta kraljica Ilira poznatog crnogorskog pisca Miraša Martinovića, dobitnika Međunarodne nagrade Zlatni zmaj za 2020. godinu, koju dodjeljuje Regionalni festival fantastične književnosti – REFESTICON, koji se prošle godine odvijao u znaku drevnih Ilira. Knjigu ispred izdavača potpisuju: dr Andrijana Rabrenović i MA Kemal Musić, a urednik izdanja je Dragić Rabrenović. Knjiga je objavljena u sklopu 8. Regionalnog festivala fanastične književnosti REFESTICON, čiji je pokrovitelj Ministartsvo kulture Crne Gore. U izjavi koju je dao za medije, a povodom objavljivanja ovog Martinovićevog krunskog djela, autor kaže:
– Radi se o izdanju koje je urađeno baš onako kako sam želio i zamišljao. Posebno mi je i važno i drago što je knjiga objavljena pod motom drveni Iliri, pod kojim je tekao prošlogodišnji festival REFESTICON, pa je trebalo da bude objavljena u toj godini. No, objavljivanje je pomjereno za nekoliko mjeseci i nosi ovu godinu kao godinu izdanja.
Poznati uslovi i događanja su to učinili, ali to ne smeta, radi se o vječno intrigatnoj, gorućoj i živućoj temi, kojoj vrijeme ne oduzima na aktulnosti. Tema Ilira je intrigantna i za naučnike i pisce. Taj nestali narod, koji je živio na ovim našim i znatno širim prostorima Balkana i Mediterana, zagonetka je koja intrigira maštu i pažnju. Iako okupiran od Rimljana, uništavan, zatiran, taj narod nije mogao faktički i fizički nestati. Njegovi korijeni žive u onima koji i danas žive na ovoj zemlji, a materijalna kultura ima vidljive tragove: ostaci zidova, nekropola, predmeta kojima su se služili u svakodnevnom životu, nađeni na brojnim arheološkim lokalitetima. Tu su i tumuli, poznati način sahranjivanja kod Ilira, i danas prisutni na mnogim poljanama i brdima ove i susjednih zemalja. Kada je primorski dio u pitanju, ostaci materijalne kulture ovog naroda prisutni su u Dalmciji i jugoističnoj jadranskoj obali. Ovdje prije svega mislim na gradove Olcinium (Ulcinj) gdje su i danas vidljivi ostaci ilirskih zidova, a njihova materijalna kulura je posebno prisutna u pojasu Bokokotorskog zaliva, konkretno današnjeg Risna, a nekadašnjeg Risiniuma ili Rizona, gdje grupa poljsko – crnogorskih arheologa predano radi po jedan ljetnji mjesec, preko dvije decenije. Ta arheološka kampanja je rezultirala brojnim arheološkim nalazima, među kojima i onom koji je u jednom danu donio četiri hiljade različitih apoena novca, najviše ilirskog sa likom kralja Balajosa, jednim od posljednjih ilirskih kraljeva, koji je imao i svoju kovnicu novca. A u našem jeziku sačuvane su stare ilirske riječi, što su naučno potvrdili lingvisti, a ja sam neke od njih probudio u mojoj knjizi.
Teuta, ilirska kraljica, prvosveštenica i ratnica, zapovjednca otpora protiv Rimljana, ličnost je koja zrači posebnom snagom, koja se osjeća i poslije 24 vijeka. U istoriji postoje ličnosti koje žive u legendi, a za ulazak u legendu, potrebni su posebni propusti i privilegije, odrednice koje ne može izbrisati vrijeme. U brojnim legendama koje žive na prostoru Boke Kotorske, a dosta ih je i nigdje na svijetu na tolikom prostoru ne postoji toliko legendi, kao što je to taj prostor i ličnost kraljice Teute, živi junakinja moje knjige. Dva važna karakterna znaka su ključevi za koje su se legende otvorile, a to su njena hrabrost i ljepota. Ona je ratnica, vrhovni komandant, u nju se sabira sva snaga i nada njenog naroda. U mojoj knjizi ona prerasta u metaforu, otpor svim zavojevačima, primjer kako se brani svoja zemlja, te kako je onaj koji se brani uvijek u prednosti. To je jedinstven vid odbrane, oružjem koje je nepobjedivo, a to oružje su legende koje i danas žive, uprkos rimskim legijama i namjerama – da budu izbrisane one i narod iz čije se mašte rađaju. Koristio sam dostupne istorijske podatke, rimske istoričare, Livija, Apijana i Polibija. No, legende su bile živa materija, one su pulsirale neuništivom snagom, tražeći da ožive kroz riječ. One i ona kojoj su otvorile svoje kapije, kaže Martinović.
