Osman Kurpejović: Tri pisma o Hamid–begu Bećiragiću objavljenim u “Carigradskom glasniku” 1901 – 1903. godine

Osman Kurpejović:

TRI PISMA O HAMID – BEGU BEĆIRAGIĆU OBJAVLJENIM U “CARIGRADSKOM GLASNIKU” 1901 – 1903. GODINE

Hamid – beg Bećiragić je rođen 1853. godine u Rožajama. Bio je oficir u turskoj vojsci i imao je čin miralaja (pukovnika). Svoje vojno obrazovanje započeo je, kako se predpostavlja, u Beranama. O daljoj njegovoj vojnoj službi malo se zna. Dokumenta o brojnim njegovim odlikovanjima, koja se čuvaju kod njegovih srodnika, kazuju da je imao uspješnu vojnu i političku karijeru.[1]

Bio je kajmakam u Gnjilanu, Sjenici i Beranama. Nije se ženio. Umro je 1923. godine.

Za vrijeme svog službovanja u Beranama, od 1896. do 1908. godine, imao je veoma dobre odnose sa crnogorskim narodom toga kraja, radi čega ga je Kralj Nikola I odlikovao 1901. godine  Ordenom Knjaza Danila I, trećeg reda.[2]

O njegovom poštenju i pravičnosti svjedoče i tri dopisa beranskih građana koji su objavljeni u Carigradskom glasniku, prvom srpskom listu u Turskoj, štampanom ćirilicom na srpskom jeziku, koji je izlazio u Carigradu od 1895 – 1909, a dozvolu za izdavanje lista dao je sam sultan Gazi Abdul Hamıd. Pored narodnih umotvorina iz Srbije i Makedonije i političkih članaka o položaju Srba i Makedonaca u Turskoj, donosio je beletrističke priloge najuglednijih srpskih književnika.[3] List je izlazio jedanput nedeljno i bio dostupan i zainteresovanim čitaocima u Srbiji, Crnoj Gori, Dalmaciji, Slavoniji, Hrvatskoj, Rusiji, Bugarskoj, Grčkoj i Engleskoj.[4]

Prvi dopis o Hamdi – begu, objavljen je 11. januara 1901. i potpisao ga je izvjesni Srbin iz Berana. U dopisu se ističe doprinos Hamdi bega u napretku pravosuđa u Beranama:

Berane, 29. decembra[5]

Prilikom dolaska Hamdi bega za kajmakama u Berane, pre tri godine, osetio se u pravosuđu znatan napredak i ravnopravnost. Nestalo je onih rđavih naziva kojima je naš narod pređe predusretan od pojedinih činovnika. U svemu je ovladala međusobna i uzajamana pažnja među ovdašnjim stanovništvom svih narodnosti i to sve ozbiljnim zauzimanjem Hamdi begovim. – Suvišno bi bilo opisivati sve vrline i blagotvorna dela njegovog pravosuđa kao ovdašnjeg kajmakama, te radi toga ja ću to učiniti površno. – Njegovim dolaskom i srdačnim zauzimanjem izglađenje su između meštana mnoge lične mržnje; putovi otvoreni, mostovi sagrađeni, škole poboljšane, sudovi uređeni; varoš popravljena i ulepšana; narod uopšte zaštićen, od globa i različitih sutskih putnina i troškova i dr., a mnogi siromasi i materijalno potpomognuti, što se najbolje daje zasvjedočiti time, što pri ma kojoj narodnoj skupštini; kao ispitima škola, osvećenju opštinskih zadužbina, ustanovama i uređenjima opština, društvenim izletima i dr. svuda ukazuje bogate novčane nagrade, a sada za nastupajući hrišćanski praznik Roždestvo Hristovo, kao i za nastupajući turski praznik Barjam dao je isti kajmakam društvu opštine beranske sedam lira, da se podeli onim siromasima obe narodnosti, koji nemaju čime proslaviti rečene praznike.

Da su zaista zaglađeni mnogi poroci, a zamenila ih može se rći uzajamna bracka ljubav i jednopravnost vidi se i iz ovoga, što meštani beranske nahije t.j.  Turci i Srbi zajednički se provode, pored drugoga i u domaćem familijarnom veselju.

Ovdašnji uvaženi Turčin Hadži – Jusuf prilikom ženidbe svoga sina pozvao je na veselje i na svadbu veliki broj ovdašnjih Srba, sa sela i iz varoši; a Kazim – beg vojni komandant takođe pri udaji svoje ćerke pozvao je sve sveštenike, učitelje, glavare narodne i ugledne trgovce varoši Berana, dakle više od četrdeset osoba Srba, koji su sa oduševljenom počašću preusrećani i ugošćeni i na posletku Ajdin – Odža Pećanin, pri vršenju vjerozakonskog obreda nad svojim sinom (sunećenju) pozvao veliki broj Srba na veselje.

Za sve navedeno ima se blagodariti imenovanom kajmakamu g. Hamdi – begu  i daj Bože da se čuje glas i iz drgih opština, kao iz ove naše, o svome sudiji.

Srbin iz Berana.[6]

Sljedeća dva pisma o Hamid – begu Bećiragiću objavljena su 1902, odnosno 1903. godine. Oba pisma poslao je učitelj Milan Popović. U dopisu iz 1902. godine, Popović piše o zauzimanju kajmakama za uređenje srpske škole u Beranama, a u dopisu iz 1903. godine, piše o akciji, koju je pokrenuo Hamdi – beg, za prikupljanje novčane pomoći za sirotinju. Ovo pismo je interesantno i po tome što se u njemu pominju mnoga imena državnih službenika u Beranama iz tog vremena.

Berane, 20. jula

Darežljiva ruka ovd. kajmakama i vojnog komandanta miralaja Hamdi bega nije popustila a da i ovom prilikom ne dadne vidljiva znaka koliko mu leži na srcu srpska škola, zasvjedočivši to svojom pomoću koju je ukazao ovdašnjoj srp. osnovnoj školi. Na ime, pomogao je u radu pri ograđivanju školske bašte, pozvavši na mobu sve narodne drvodelje radeći i sam cijeloga dana.

Tom prilikom izvolio je o svom trošku popraviti školski bunar i za isti načiniti šmrk od drveta; osim toga o svom trošku načinio je i druga vrata na učionici, kako bi se na taj način odijelio ulazak učitelja od đačkog Te sad blagodareći njegovu pomaganju i svojskom zauzimanju ovd. Građanske školske opštine imamo podesnu i lijepu školsku zgradu sa baštom, ograđenu i podignutu na uglednu mjestu.

Ovakvim uređenjem i pomaganjem škola, daje nam se još veća mogućnost, da možemo prosvjećivati naukom svoju omladinu, da može lakše i tačnije vršiti obaveze podaničke prema Nj. I. V. Sultanu kao i obaveze prema svojoj narodnosti i vjeri.

Za to potpisati, u ime školske uprave, pored uspomene blagodarnosti, i ovim putem izjavljuje školskom dobrotvoru najveću blagodarnost, sa željom da poživi još dugo godina, te da svojom darežljivom rukom pruži još vidnijeg znaka staranja za najveće blago narodno – prosvjetu.

Milan Popović, učitelj[7]

Berane, 5. maja 1903.

I ako se rijetko odovuda javljamo, opet ne sumnjam u gostoprimstvo vašega cijenjenoga lista, s tim prije, što mi je na ovo pokrenula jedna mila pojava požrtvovanja, koju hoću da saopštim poštovanim čitaocima.

Čitaoci su imali prilike da nekoliko puta čitaju u stupcima ovog lista o zauzimljivosti ovdašnjeg kajmakama i miralaja Hamdi – beja, za napredak ovdašnjeg naroda u svakom pogledu, kao i o darežljivosti njegovoj koju čini savakog dana od kada je ovdje došao, a ovih dana najviše, kada veći dio ovdašnjeg stanovništva u varoši i okolini strada i upravo reći mre od gladi, nemajući za što kupiti ni nasušni hljeb. To bijedno stanje sirotinje jako je ganulo njegovo darežljivo srce, da nije moglo biti tvrdo, a da uzme učešća sažaljenja u patnjama sirotinjskim, a njegova darežljiva ruka nije se mogla uzdržati, a da u ovakvim – za sirotinju – teškim trenucima, ne pruži ono što je već navikla. Kao čovjek, kojega krasi milosrđe da bi ovdašnjoj sirotinji, bar koliko toliko olakšao njihovo bijedno stanje 27. aprila ove godine pokrenuo je misao za prikupljanje priloga namijenjeno isključivo onima koji su u krajnjoj oskudici u nasušnom hljebu i onima koji nemaju niti mogu s druge strane nabaviti da što god usiju za ovu godinu.

Tom prilikom kao pokretač dao je priloga 1150 groša čaršijskih pozvavši i sve članove ovdašneg ućumata da i oni koliko mogu prilože na sirotinjski žrtvenik, na šta su se svi članovi rado odazvali, odvojivši od svojega zalogaja i pruživši obilatu pomoć; i to: ovdašnji kadija Ali Riza efendija dao je 605 gr., Malmudir Derviš – efend 284 gr., baš ćetin mehćema Sulejman efend 226 gr., tarira-ćatmi Adem efend. 340 gr., reiz beledije Mustafa efend. 171 gr., sandukemin Safet bej Sokolović 154 gr., tati-memur Atif efend. 126 gr.; članovi mehćeme: g. Vuko Dabetić i Dulko Ramusović po 120 gr.; juzbaša zaptijski Mustafa efend. 330 gr; i ovdašnji „Beledija“ 1058 gr. Suma prikupljenog priloga iznosi 4684 gr. Za pomenutu sumu kupljeno je 2806 oka kukuruza koji je podijeljen na 232 siromaha. Možete misliti, s kakvom su zahvalnošću siromasi primili pomenuto žito, izjavljujući svoju blagodarnost Bogu i NJ. I. V. Sultanu, što nam je dodijelio ovakvo dobra kajmakama i članove ućumata, koji s ovim svojim prilogom pokazaše, koliko ih u srce dirnuše patnje sirotinjske.

K toj narodnoj blagodarnosti i potpisati pridružuje svoj glas s željom da gospodu darodavce  Bog poživi i još dugo godina, te da svojim radom opravdaju nade koje na njih polažu i NJ. I. V. Sultan i narod. Hvala im sto puta i neka im Bog stostruko nadoknadi, te da imaju prilike da dalje budu utočište sirotinje, a ko sirotinji daje Bogu pozajmljuje.

Milan Popović, učitelj[8]