Osman Omko Kurpejović: PLAV I GUSINJE U OČIMA AMI BOUĒA

PLAV I GUSINJE U OČIMA AMI BOUĒA

Priredio i preveo Osman – Omko Kurpejović

U ljeto 1838. godine Ami Boué je putovao od Novog Pazara do Skadra, preko Rožaja, Plava i Gusinja. Opis samog putovanja, kao i opise većih naselja dao je u drugom tomu Recueil d’itinéraire dans La Turquie d’Europe pod nazivom XII itinéraire de Novipazar à Scoutari par Gouzinié (str. str. 141-173). Ovo je bila njegova druga posjeta Rožajama i prva Plavu i Gusinju. Ami Boué je stigao u Gusinje na sam Petrovdan 1838. godine gdje se, zbog kišovitog i lošeg vremena, zadržao nekoliko dana.[1]

Trebalo nam je oko dva sata da se spustimo krivudavom i kamenitom stazom u dolinu Velike gdje se nalazi nekoliko kuća i tri mlina. Bistre vode Lima se prelaze preko jednog gaza blizu ušća Velike u tu rijeku. Lim, na oko 2400 stopa nadmorske visine, teče niz šljunkovito korito i prima, na pola sata od Plava, jednu jaču planinsku rijeku koja dolazi iz planina između Smiljevice i onih planina koje se nalaze zjeverozapadno od Peći. To je taj žlijeb, u pravcu istok – zapad, koji prihvata, po svoj prilici, većinu potoka koji silaze sa vrhova na južnoj strani Smiljevice. Tu je, zaista, široka mreža malih pritoka.

Dolina gornjeg toka rijeke Lim je jedna velika udolina koja se pruža u pravcu jug – sjever i koja je nekada bila dio Plavskog jezera, o čemu svjedoče male izbočine, odnosno dvije riječne terase.

Plav je mali gradić sa arnautskim i bošnjačkim stanovništvom u kojem ima stotinak drvenih kuća sa jednim gradom ili sjedištem ajana koji je okružen zidovima sa puno puškarnica. Ovo naselje je smješteno na sjeveroistočnoj strani jezera i do njega se dolazi preko jednog drvenog mosta na Limu na mjestu gdje on otiče iz jezera. Jezero je na 2459 stopa nadmorske visine, široko oko jednu i po do dvije milje, skoro okruglog oblika i ima jedino jedan rt na sredini istočne obale. Na njegovoj jugozapadnoj strani su močvare i plavljene livade.[2] Njegove bistre zelenkaste ili bolje rečeno, plavkaste vode skrivaju tri vrste riba, a njegove močvare pijavice. Ne postoji put na južnoj strani jezera zbog blizine planina i močvara.

S južne strane, jezero se snadbijeva vodama malih potoka, no njegova glavna pritoka je Lim, a može se slobodno reći da on samo prolazi  kroz njega. Njegov izvor se nalazi blizu Gusinja. U tom pravcu se prostire, kao drugi dio, staro Plavsko jezero, odnosno velika dolina u kojoj su prelijepe livade koje se graniče još ljepšim planinama. Na jugu je Bor, nazvan tako po četinarskim šumama i izdiže se i proko 3000 stopa od doline. Na sjeveru su planine manje pošumljene ali sa izraženom ljepotom ogromnih krečnjačkih stijena. Stanovništvo te doline je uglavnom grupisano u malo naselje koje se zove Martinovići i nalazi se na pola puta između Plavskog jezera i Gusinja, što iznosi nešto manje od dvije milje. Stanovnici su Albanci – Klimente muhamedanske vjere. Nekoliko njiva sa heljdom okruživale su kuće. U šumama planine Bor još se mogu primijetiti male kućice ili barake koje su nekada služile drvosječama.

Gusinje nalazi se na 2696 stopa apsolutne nadmorske visine i ima izvanredan  položaj  zahvaljujući planinama koje ga okružuju. Ovaj gradić se nalazi u ravnici na ušću tri planinske rijeke čija je voda veoma bistra i koje, poslije njihovog spajanja, formiraju Lim. Grnčar[3] dolazi sa sjeverozapada iz planina Kučki Kom ili Kuči čiji se vijenac završava u udolini udaljenoj četiri milje od Gusinja. Dolja[4] silazi sa planine sa tri vrha zvana Trojica (alb. Trojan) i uzdiže se 4700 stopa nadmorske visine a nalazi se na zapadnoj strani od Gusinja. Ona prima u planini vode Bistrinice. Ova planinska rijeka se ulijeva u Vruju koja dolazi sa jugozapada  iz planina Prokletije i, potom se spaja sa Grnčarom. Dolina sjeverozapadno od Gusinja je pusta jer Kučki masiv pripada Crnoj Gori, a Vrmoška ravnica, u podnožiju te planine, je često poprište puškaranja pojedinih grupa. (vidi podatke koje je dao Mr. Spencer). Široki Kuči ili Gornji Kuči dostižu visinu do 7500 stopa apsolutne nadmorske visine i imahu u mjesecu julu još sniježnika na 2500 do 3000 stopa od Gusinja. Rikavačko jezero (ime dobilo od rika – oglašavanje goveda) je udaljeno od Gusinja četiri milje i nalazi se na jednoj uzvišici u podnožiju jugoistočne strane planine Kuči i predstavlja manje jezerce i oticanje njegove vode se ne primećuje golim okom. Jezero je široko koliko je i domet puške. Trojan je još jedna krečnjačka planina sa tri vrha tananih formi, koja su slabo pošumljena. Najveći masiv je masiv Prokletija, na albanskom jeziku Te Vanouve što znači prokleta planina, veže se sa Borom preko planine Brata[5] sa dva vrha sa više od 5000 stopa južno od Gusinja. Ako se gledaju odozdo, stiče se dojam da ne prelaze više od 1500 do 1800 stopa od Gusinja.

Gusinje, 11,5 sati daleko od Rožaja, je grad koji nam izgledaše da ima 300 kuća, bez obzira što je sveštenik Jurišić zabiležio da ima 400, od čega jedna četvrtina je nastanjena Srbima. Pored svake kuće ima po jedan mali šljivik te se, kad se gleda iz daleka dobija utisak da se radi o većem naselju. Međutim, na trgu ili ulici sa dućanima koja je šira od ostalih, ima samo jedna krčma i jedan lokal u kome se služi kafa. Stanovništvo ovog mjesta je posebna mješavina Albanaca, Srba ili Crnogoraca i Bošnjaka. Njima upravlja, kao i u Plavu, muselim koji je zavisan od Skadarskog paše. Skadar je udaljen od Gusinja oko 20 sati i razdvajaju ih visoke planine[6].

Italijanski trgovci pijavicama, saznavši za naš dolazak, posjetiše nas i dadoše nam detalje o tri putna pravca od Gusinja do Skadra. Prvi ide dolinom Cijevne koju na albanskom jeziku zovu Zem. On je najkraći obzirom da prolazi samo preko jedne planine, dok drugi, preko Šalje,  prolazi preko dva visoka planinska masiva. Treći put je onaj preko planine Kuča i crnogorske zemlje. Prvi se penje uz dolinu Dolje na sjevernoj strani Trojana i prelazi preko jednog brijega u dolinu Cijevne koja izvire na zapadnoj strani Trojana. Ova rijeka teče, najprije od jugo istoka prema sjeverozapadu, zatim u skoro oprečnom smjeru. Uliva se u Moraču kod mjesta zvanog Žerlie (Gerlie). U gornjem toku te planinske rijeke se ređaju sukcesivno sljedeća sela: Nikči (75 kuća i 500 stanovnika), zatim na drugom planinskom potoku sa zapadne strane Trojana, Vukli (170 kuća i 1300 stanovnika) i niže na istoj strani Selce (sl. Seoci) (350 kuća i 1600 stanovnika). Kuće u ovom posljednjem selu su zidane od kamena. Po pravilu, tu se i konači kada se ide od Gusinja prema Skadru dolinom Cijevne. Stanovnici ovih sela su samo Albanci – katolici iz plemena Kelmendi.Niže u dolini, Mr. Karaczay navodi i sela Musići i Selići. Put silazi sa Trojana u Selce i ide niz Cijevnu. Jedan dio tog puta prolazi kroz strme stijene koje  se protežu uz Cijevnu da je na nekim mjestima čak i kaskadni. Na nesreću taj put ne koristi se više, već onaj treći, jer su Crnogorci u to vrijeme bili u zavađi sa katoličkim Albancima. Dakle, treba koristiti drugi koji zahtijeva da imaš pratnju nekog mještanina koji dobro poznaje teren.[7]

Put preko Prokletija prelazi južno na drugu obalu Vruje. Za tri četvrtine sata stižemo u selo Vusanje ili na albanskom Vuthej. To je naselje sa 70 kuća i 500 stanovnika muhamedanaca iz plemena Kelmendi. Imaju nekoliko njiva zasijanim kukuruzom. Skrenusmo na jugozapad i počeše da se primećuju na kraju doline dva zuba odmasiva Prokletija. Vruja sa svojim bistrim i zelenkastim vodama prelazi na tom mjestu jednu duboku i usku pukotinu između stijena. Jedna vrtača se nalazi blizu tih jednostavnih mjesta, a nekoliko manjih njiva zasijanim ovsom se primećivahu u dolini sa strmim stranama između planina koje se uzdižu u visinu 2500 do 3000 stopa. Mnogobrojni izvori potoka se nalaze u podnožiju na južnoj strani planine i teku kroz tepihe mahovina, barskih biljaka i sakrofaga. Bukove šume pokrivaju niže strane planine, a iznad njih na 3700 stopa pojavljuju se jele i borovi.

Ova dolina je smještena, u stratifikacionom smislu staništa i podijeljena je u gornjem dijelu na više pojaseva. Prvi pojas se nalazi na 4014 stopa apsolutne nadmorske visine i na njoj se nalazi jezero čija je voda zelene boje, koja se stvara topljenjem snijega i to mjesto se zove samo Jezero. Sa njegove istočne strane predhodi hrpa krečnjačkih blokova i daju slikovitost sa serijom dolomitskih vrhova. Između tih golih, čudnih, nazubljenih i iseckanih vrhova zapažaju se po neki bor ili jela, pa čak i pastiri sa ovcama koje pripadaju plemenu Klimente sa izvora Cijevne. Ovu zaravan je ona koju Mr Hahn, bez sumnje označava kao Samo – grad ili na albanskom Phortse Klementi. Iznad jezera nalazi se drugi šljunkoviti cirk, zatim se ide uz mali uspon od 3 do 400 stopa kroz hrastovu i jelovu šumu i siže do trećeg cirka bez vode koji se zove Rudnica.[8] Ovaj naziv dolazi, bez sumnje, od albanske riječi roudi – ovca, jer tu, u toku ljeta vrše ispašu sitne stoke, a ne od slovenske riječi ruda – mineral i ako su dolomitske stijene prisutne u vrtačama u okruženju. Ovaj basen bez vode, beše prekriven krajem juna, velikom količinom snijega koji je u toku zime dosta napadao.

_________________

[1] Ami Boué: Recueil d’itinéraire dans La Turquie d’Europe, Tome seconde, Vienne, 1854, str. 154.

[2]Šetajući pored jezera, sretosmo se sa trojicom Albanaca koji su bili na konjima i obučeni u narodnim nošnjama tog kraja. Oni su dolazili iz pravca Plava i posmatrali su nas s nepovjerenjem i čudnim pogledom. Pošto nastavismo zajdeno put, odlučismo da započnemo razgovor. Tatar mu ponudi duvana, a jedan odnaših domaćina, pošto bijaše već zapalio malu njemaču lulu, tag kepeca od čibuka raspoloži Albance i svaki od njh htjede da ga proba i mi se rastasmo kao najbolji prijatelji.

[3]U originalnom tekstu ovu rijeku Ami Boue navodi kao Grčar (Grtschar). (prim. prevodioca)

[4]U originalnom tekstu rijeku Dolju autor navodi kao Odolia (prim. prevodioca)

[5] Radi se o planini Brada, bez obzira što je A. Boué dao prevod tog toponima na fr. jezik, kao braća (prim. prevodioca.)

[6]Kada smo stigli bio je neradni dan zbog praznika Petrovdana, te je velika gužva bila u čaršiji. Gledali su nas znatiželjno i nikako nismo mogli da se oslobodimo te indiskretne radoznalosti, jer u krčmi nije bilo slobodnih mjesta za prenoćište. Naš tatar nas ostavi privremeno u jednoj kafani koju je držao neki Stjepan koji bješe emigrirao iz Crne Gore  u vrijeme prognanstva porodice Radonjić. Naš vodič se dade u potragu odgovarajućeg konaka, kako on reče, za carske ljude. Jedan buljubaša sredi stvar i smjesti nas kod jednog muhamedanca gdje nam bi veoma dobro.

Sjutradan smo primali u posjetu sve ugledne građane među kojima je bio i kadija, Turčin veoma lijepog ponašanja iz Konstantinopolja. Otišli smo da posjetimo i muselima, koji je stanovao u dosta narušenom čardaku na jednom malom uzvišenju iznad Vruje, četvrt sata udaljenom južno od grada. Tamo, naš tatar prepoznade jednog od svojih poznanika, jednog Turčina iz Beograda, pohrliše jedan drugome u zagrljaj i muselim napravi mjesto za našeg tatara da sjedne pored njega. U toku te duge posjete gdje se, uglavnom, vodio razgovor između dva Otomana o politici, o zbivanjima u Srbiji i o pašama, muselim nam, dosta naivno, reče da on nema nikakvog autoriteta u tom kraju. Na tom mjestu je već tri mjeseca i nijednom nije išao u grad, jer stanovnici Gusinja rade ono što im je volja i ne pridržavaju se uopšte naredbi paše iz Skadra. Tako da tvrdoglavo odbijaju da plaćaju propisanu sumu novca na ime poreza već nekoliko vjekova.

[7]Loše vrijeme nas zadrža više dana u Gusinju koje iskoristismo da saznamo što više podataka o tom kraju i albanskom jeziku. Jedan Albanac iz Gega nas je prihvatio ljubazno. Mnogo vas volim (doua giou tschum), govorio nam je i pričao živahnim tonom o velikim djelima Skenderbega, o slobodi Malisora i Mirdita i o njihovom kapetanu Dodi. Kiša beše malo prestala i jedan od nas se uputi da se prošeta jednu milju od Gusinja. Rekli su nam da ima tamo, neki grob sa nekim natpisom, međutim radilo se o običnoj hrišćanskoj grobnici. Ta šetnja sa buljubašom nije se svidjela mnogo ljudima okolo jer su primjetili kako bilježimo i pitamo za nazive svih mjesta, što je radio i engleski konzul iz Bosne koji bješe posjetio Gusinje.

Sa mnogo strpljenja dočekasmo da se vrijeme izljepša i najzad krenusmo sa dvojicom vodiča (kalauz), mladim naoružanim Albancima (Deli nieri), jedan bješe sin Buljubaše iz Gusinja, a drugi Albanac iz plemena Šalje. Prije nego što napustismo Gusinje trebalo je platiti povelik račun moglo bi se reći da je to bila globa. Prvo, muselimov buljubaša je tražio da mu se duplira bakšiš  i on se zadovolji sa 40 piastera, vlasnik prenoćišta nije htio da nas pusti da odemo dok ne platimo isti iznos. (Vidjeti: La Tourquie d’Europe, vol. 3, str, 451). Na kraju, za tri dana potrošili smo oko 300 piastera ili 75 do 80 franaka za sedam osoba i 8 konja, previsok iznos videvši cijene životnih namirnica, no tu treba dodati i troškove 5 do 6 Albanaca koji su živjeli na naš račun. Ovo se sve desilo ovako, zahvaljujući engleskom konzulu, jer su mještani mislili da smo i  mi diplomatski izaslanici. Ipak tatar i naši ljudi nisu ni pomišljali da odustanu od puta kroz region još nepoznat za evropske putnike.

[8]Na Kipertovoj karti pogrešno je ubolježeno na tom mjestu neko selo.