Redakcija OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE SRETENA VUJOVIĆA ,,PEJZAŽ BEZ PROSTORA” I ,,POREDAK HAOSA”
Piše: Božidar Proročić
U izdanju OKF Cetinje i izdavača Milorada-Mija Popovića crnogorskoj čitalačkoj publici predstavljamo poeziju istaknjutog crnogorskog pisaca, akademika, profesora Sretena Vujovića. Sreten Vujović se bliži jubileju od 40 godina ukupnog pjesničkog i intelektualnog stvaranja. Poezija predstavlja njegov izvor sa kojeg su potekle najljepše misli istkane perom ovog značajnog stvaraoca.
Pjesnička zbirka ,,Pejzaž bez prostora” Zbirka je sastavljena iz dva ciklusa ,,Traktat o ludilu prije događanja” i ,, Događanje u zaumlju.” Pjesnici slikaju mislima, znači posjeduju boje osjećanja. Pogled tako nosi snagu i postaje dio ukupnog unutrašnjeg pejzaža. Šta znači unutrašnja snaga i asketski život, kada su misli pune poetičnosti. Želja i traganje čitavog života za jakom autentičnom poezijom, kao unutrašnjom refleksijom samog autora, predstavlja svijet njegovog beskonačnog kosmičkog univerzuma. Vujović svoju pjesničku snagu protkanu poetsko-filozofskim mislima, crpi iz zaboravljenih izvora. On zanemaruje život u korist unutrašnjeg života i to radi sa jakim emocijama. U autorovoj poeziji je pisanje uzvišenije, na raspolaganju ostaje samo san, kao igra sjenki koje krišom prolaze kroz njegov život ali ga dotiču. Upravo zato njegova poezija nalazi na prepoznavanje, kod onih koji žude za unutrašnjim mirom, tragajući za slobodom apsolutog ,,Pejzaža bez prostora” lirske osjećajnosti i iskazane sentimentalnosti.
Ljudski duh je protkan mozaicima, i predatavlja u poetskoj misli mesijanski podvig i svijet pjesnikovih uzroka i posljedica. Sloboda i težnja ka slobodi misli prdstavlja odnos pjesnika koji svoju poeziju povezuje sa samim tvorcem u svijetu u kom vlada savim drugačiji moralni kodeksi vrijednosti. U pjesmi ,,Apokalipsa” prolazimo kroz ekstazu autobiografskog karaktera, pri čemu pjesnik vidi poeziju kao psihološku susptituciju religije. Njegovo obraćanje Tvrocu je vlastiti univerzum kreacije i odiše nevjerovatnom emotivnom snagom, podsjećanjem na vječnost zbližavanja sa samim Tvorcem, u kojoj je smrt samo lik koja nas neizbježno prati. ,,Pejzaž bez prostora” nas oslobađa svih stega. Oslobađanje riječima i kreiranje vlastitog puta poezije predstavlja neobičnu sveru metamorfoze. Njegov izraz je uzvišen, jezgrovit sadržajan, pun jakih elemenata duhovnosti u traganju za sobom. Autorov stil je gotovo unikatan, jedinsven, napaja se sa izvora misli, vizija, u tom momentu doživljavamo trenutke melanholije, sntimentalna prisjećanja na stazama nadanja i snova. Osjećajem duhovnosti pronalazimo unutrašnju ravnotežu i hodamo mislima samog autora.
Težimo ka slobodi, na tom putu poezija Vujovića predstavlja svojevrsni Univerzum i ostavlja suptilan trag na samog čitaoca. Na tom putu duhovnosti pjesnik istražuje svoj odnos prema Svevišnjem, i odnos pojedinca prema samom Bogu. To je pravac kojim trebamo poći ali i izbor svakog pojedinca na tom putu. Kada je cilj poetskih misli potraga onda, postajemo svjesni života, njegove prolaznosti i sjedinjenja sa beskonačnom energijom na tom putu.
,,Poredak Haosa ( Pejzaž bez prostora 2) je nastavak pomenute zbirke. Uz predgovor i recenziju istaknutog akademika Gradimira Gojera. Drugi dio Vujovićevih ,,Pejzaža bez prostora” predstavlja izuzetan pogled na svijet. U vemenu sve većih podjela i vječitih borbi ,,dobra i zla” hemija riječi i duhovnost poezije daje nam snagu da vjerujemo u trijumf dobra. Jaka snaga filozofsko-poetskih misli dominira i ovim djelom.
To je antologijska slika ljudske prirode i nesavršenosti. Vujović je svojom jakim pjesničkim uticajem uspio da dosegne vrhunac savremenog crnogorskog pjesništva čiji Korifejski ali i egzilantski put je jedan od simbola ovog istaknutog crnogorskog intelektualca. U pjesmi ,,Carpe Diem” pjesnik je svjestan apokalipse sadašnjosti, i snažno artikuliše svoje misli. Dok čitate Vujovićevu poeziju stičete utisak kako sam autor prosto prisluškuje svoj unutrašnji glas svoj alter-ego. Taj unutrašnji glas je glas koji nam doslovno prenosi moćne poetske prizore. Vujovićeva poezija zasniva se se na estetici, koja se ne zasniva na ideji ljepote, već na ideji osjećajnosti i snage unutrašnjih emocija te punoj snazi čiste energije poetske umjetnosti.
Sva Vujovićeva zapažanja razotkrivaju poput pjesme ,,Feniks” gdje je smrt metafora zvjezdanog praha iza koga se kriju iluzije. Vujovićeve pjesme su ispunjene stihijom riječi i simbola. To nijesu stihovi koji lako plijene, ali jesu stihovi visoko apstrakntih pojmova, i melanholije dok pjesnik sam prolazi koroz lične samoće i razgovore sa samim Bogom. Borba ona unutrašnja i lična snaga u vremenu gordosti čovjeka. Ova poezija je oda duhovnosti ona govori više o (ne)mogućnostima nego o gotovom i razriješenom dešavanju, ona je porinuta u želju, ona je više duh nego što ga poetski govor može naslikati. Bog je centar Uiverzima, centar enetgije.
Sreten Vujović umnogome nadilazi prosejk aktuelne crnogorske poetske produkcije. Anticipirajući najvažnije kote svoje emotivne mape, i važne aspekte nove osećajnosti u ključu moderne poezije i vječnih pitanja o dobru i zlu, ljubavi i smrti duhovnosti,pobjedi, porazu, samoći. Time Vujović na sebe preuzima moćnu, surovu, tragičnu i nježnu ulogu duhovnika, tačnije govornika i isceliteljakoji svojim poezijom djeluje kao nektar samih Bogova. Vujović poznaje ljudske slabosti i zablude. Njemu nije dovoljno da ih iskaže, objasni, prokaže… ne, žigosanje mora da prethodi uznesenju, ozdravljenju, oporavku. Njegovo cjelokupno djelo prožima taj jaki unutrašnji emotivni naboj. Okvir njegovog razmišljanja i misli estetskog, spoljašnjeg i unutrašnjeg svijeta je sagledavanje čovjekovih vrednosti, te otuda tolika jaka duhovna dimenzije u njegovom djelu, a koje se stapaju i prožimaju sa estetiskim postulatima. Rijetko se može naći djelo, umetničko ili kakvo drugo, gdje su u toj meri neodvojivi estetski i etički momenti.
