Petar Ćorić: Ko mater ludu ‘ćer (Prva nagrada časopisa Avlija za najbolju priču u regionu za 2014. godinu)

Meni je u mom malom svijetu bilo savršeno. Osamsto knjiga, sto trideset ovaca, tri kultivirane vrtače, dva ovčara i šarplaninac, jedan kotao i jedan saksofon, složio sam život po svom. Sve sam to ljupko i funkcionalno uklopio u obnovljenu kamenu kućicu i neobnovljenu štalu. Na mali solar spojio sam radio, gasim ga kad počnu vijesti, čuvam taj svoj svijet. Vodu sam se kroz dvjestometarsku cijev doveo u čatrnju,  a crno obojani bojler omogućavao mi je dnevnu higijenu, jer, nemamo se što lagati, pastiri smrde. Frižider, minijaturni, na plin, koristim ga, ovdje je hladno, samo ljeti.

Jedina mana mog privatiziranog kozmosa je mala visina; planinski vrhunci, oni pravi, surovi kameniti i visoki, udaljeni su dva, a sa stadom i četiri sata hoda.

Jedna od mnogih prednosti mog privatnog kozmosa je mala visina, pa ga ne trebam napuštati zimi. Spustim se niz greben, niže rijetko bude snijega, trave i zimzeleni za trostruko stado. A najveća prednost mog privatnog kozmosa je katastrofalan put do, a na drugom kraju i sa, visoravni. Kućica skrivena u sjeveroistočnom uglu i kad netko zaluta ovdje ne vidi me dok baš ne nabasa.

Kad se zaželim civilizacije, spustim se u dolinu, pa provedem večer uz ligu prvaka sa lokalnim momcima. Svi me znaju i nitko me ne gnjavi. Poštuju, a pomalo se i dive mojoj odluci.

Stari prijatelji iz grada, tolerantno  široko vidno društvo mi se najavi unaprijed, pa se spustim tamićem po njih. Do sad smo se sastajali bar dva vikenda mjesečno. Od sad ne znam, ali borit ću se svim silama.

Moj mi se rođeni sin, Tonči, slijedeći koliko vidim trendove, doselio. I, kako stvari stoje, ostaje za dugo, dugo…

Život dijelim u tri faze: sretno stereotipni, pakao i, konačno, pastirsko prosvjetljenje.

Prošao sam što i manje-više svi moji vršnjaci, škola, fakultet, srednja klasa, ljubav, ženidba, rođenje jedinca, auto, stan, krediti. Borili smo se s osmjehom i dobro nas je išlo. Radili smo oboje u banci, nekakvi referenti. Ona je tim bila ako ne sretna, ono bar zadovoljna, ja ništa od tog, no što se može,  takve sam karte dobio, tako sam odigrao. Tonči je bio odlikaš, gimnazija, ragby, DJirao, sve pet. Kad je dobio vozačku on je bio taj koji razvozi ekipu, ragbijaši piju samo s ragbijašima, a i tad ih autobus vraća kućama.

No na prvoj godini prava, Tonči se upoznao sa heroinom. Tu počinje život u paklu. Dečko koji je pio samo kad je baš red da se pije, odjednom se našao na gram žutog dnevno. U manje od pola godine od gromade od čovjeka ostao je samo sivi okrnjak. Kasno smo shvatili, skrivao se od nas, izbivao iz kuće, izvlačio se na fakultet i prijatelje. Kad su nas nazvali iz bolnice, nismo  mogli vjerovati, mada smo sumnjali. A nad nama je pisalo „Dobro došli u deveti krug“.

Onda razgovori, savjetovanja, metadoni, svađe, svađe svih protiv sviju, laži i krađe, novci su nam curili da ni sami nismo znali kako. Nakon trećeg liječenja otišao je kod bake i djede, kao, mijenja okruženje.

Treći dan ih je okrao i  nestao. Navodno u Zagreb. Odrekao sam ga se javno, doslovno. Nisam želio nikad više ni čuti za njega. I bome nisam.

Do pred dva mjeseca. Ravno šest godina i mjesec nakon pljačke bake. Banuo je u predvečerje, polupijan, što je za narkosa zapravo dobar znak. Rasplakao se da će umrijeti ako ga ne primim, da ga traže ljudi, da je na dnu. Mislio sam da je ta rana davno okoštala, da je tu rupa i gotovo, ništa je više ne može zakrpati. Polupijani ucviljeni Tonči pogotovo.

Prevario sam se. Negodovao sam razumom, obraćao mu se sa izblijedjelim prezirom,  bez emocija, bez žara, bez važnosti. I dobro sam se držao, dok nije rekao „oprosti!“. Onako iskreno, kao da mu je devet godina i slučajno je išarao zid. Tad je srce nadvladalo mozak. Slomio sam se…

Zagrlio sam ga i zaplakao. Htio sam ga onako cijelog ugurati u skamenjena mi rebra, htio sam ga zagrliti za svo ovo vrijeme koje ga nisam želio grliti. Popunjavao sam rupu u srcu, rupu u vremenu, u životu. Sunce je zašlo, kad smo se odvojili.

A on je obrisao suze i tupim pogledom upitao gdje kupujem novine.

Razveli smo se pola godine nakon odreknuća. Od onog trena kad su nas iz bolnice nazvali naš brak bio je nagrizen. Zatim smo ga, svi troje skupa, svojski izgrizli do kraja.

Dao sam otkaz, prodao stan i otišao na visoravan koja se zove onako kako se ja prezivam. Pokušao sam sakupiti krhotine života pa ih gore polijepiti. I uspio. Samo što su šavovi znali strašno svrbjeti, za zimskih noći pomalo i peči. Srećom svakim danom sve manje, svake zime sve rjeđe. Oguglao sam. I našao se gdje se ne borim kroz život, da se ne probijam i takmičim, da me nije briga jer si to, jednostavno, mogu priuštiti. Plutao sam, na oblaku vune preko moje planine, preko mog doma.  Bio sam ako ne najsretniji, a ono bar najzadovoljniji čovjek kojeg znam.

Dok mi se dečko kojem je kemija uništila prekrasan razigrani mozak nije obratio za pomoć.

Skidanje i nije bio problem. Jednostavno sam ga odveo u kućicu iznad zaselka, ostavio mu kantu vode i pred vratima Stentora da ga ne pušta van. Stentor je moj najvrjedniji suradnik, šarplaninac, trideset kila teži od mog sina, ima lavež poput brodske sirene, ima narav utjerivača dugova. I voli da je sve po njegovom. Naravno, Tonči nije ni privirio na vrata.

Obišao sam ga dva dana kasnije, na plus dvadest i pet  tresao se omotan u deku, tjelesne izlučevine posvuda, smrad takav da su svi vukovi napustili ovu stranu planine. Mislim da ni ptica uokolo nije bilo koliko ih inače bude. Ostavio sam ga na još par dana… Tada sam ga našao na vratima, golog do pasa, ornog za novi život, samo da ga Stentor pusti da krene.

Uskoro sam shvatio što znači liječeni narkoman. Samo dio mozga zadužen za laganje nije mu bio spržen. Pošaljem ga da napoji ovce a nađem ga dvadeset minuta kasnije kako cijepa drva. „A ovceee!“ pljesnuo bi se po čelu. I još kaže da je potratio vrijeme na traženje sjekire. Koja je bila zabijena u panj, gdje joj je i mjesto. No bar se nije ozlijedio.

Ili, pošaljem ga da ode zatvoriti štalu, pola sata kasnije nađem ga na krovu iste, da ne zna ni kako, ni zašto je gore završio. Štala otvorena. Kažem mu da istrese pepeljaru, tresemo je u peć inače, a on otvori frižider i odloži je unutra. Sjedio je satima uz ovce čitajući  Zločin i Kaznu, ja ga pitam da li mu se sviđa, a on kaže da su mu njemački pisci oduvijek tužni. Sve u svemu manje od 5 posto akcija koje je izveo bilo je uspješno.

Jedna od prvih stvari koje sam o Tončiju shvatio bilo je da je bjegunac. Od samog sebe. Bilo mu je bitno da nije sam sa sobom, da mu mozak  ne bude u normali.

Odavši se stočarstvu krenuo sam i sa eksploatacijom prirode. Pekao sam rakiju i kuhao đemove od svega što sam nalazio, maline, borovnice, borove šišarke, kleka, lincura, drenjine. Tri prave knjige i sve znaš…

Ubrzo sam shvatio da noću nestaje alkohol. Održao sam mu bukvicu tonom radi kojeg bi ga Stentor malo prožvakao, da mu srećom nije zabranjen ulazak u kuću. Istu večer je ponovo ustao, no pripremio sam mu klopku. Da je htio izmasirati slijepoćnice, migrene radi, rasplakao se i stao me optuživati da kako će naprijed kad mu ja nevjericom podmećem klipove. Podmetnuo sam mu mušku ćušku i poslao u krevet. Od tad je alkohol pod ključem.

Kad su mi prvi od tri puta, koliko su bili otkad nisam sam, došli prijatelji na vikend, ushodao se oko nas, zabavljao nas prastarim vicevima i forama, da bi na kraju nestao iza štale sa bocom medovače pod miškom. Druga dva puta proveo je u štali, sa Stentorom pred vratima. Ekipa mi je iskreno priznala da im je neugodno, i da bi rado pomogli, samo ne znaju kako. Rekao sam im da se ne brinu, jer ako sam ga očistio, mogu ga i upristojit. Mada, ni sam si nisam baš vjerovao. Jednostavno, čini mi se da se tu više nema što upristojiti.

I onda jutros ponovo. Dotrčao je sa izvora, tamo se voli osamiti, gol golcat, mahao je rukama kao krilima i kriještao kao vrana. Popeo sam se gore i otkrio razlog. Frajer je jeo velebilje. Nevjerojatno, mali majmun misli da je Dostojevski tužni Nijemac, ali iz knjige sa 463 biljke on shvati kako se može drogirat sa  jedinom koja ovdje raste.

Palo mi je, u taj čas, na pamet, da mu nabavim elektronsku ogrlicu za pse, zatim mi se u kraju mozga javila pomisao da ga gurnem u Staru Jamu, no iskreno, nemam ja srca za išta od tog. Odustao sam, možda ipak ima nade, možda ga dovedem u red. Samo ne znam imam li vremena, pedeset i šesta mi je, što napravim u slijedećih deset petnaest godina, napravio sam. Borit ću se, što mi drugo i preostaje, ipak mi je on sin, ipak ga volim.

Kao što tigar u kavezu voli svog hranitelja, kao mater ludu ‘ćer.

Petar Ćorić, rođen u osvit 1971, u Hagenu, Njemačka, odakle seli u Sinj gdje pohađa osnovnu školu, zatim seli u Podstranu kraj Splita, gdje i danas živi. Sa šesnaest upoznaje čari planinarstva i speleologije, što ostavlja velik trag na ostatku života. Završava za elektrotehničara i koju godinu kasnije priključuje se ZNG-u. Umirovljen kao dočasnik HV-a 2003.
Zbog nesanice počinje pisati…
Danas oženjen suprugom Sanjom, vlastitom muzom i podrškom, nema djece. Mašta o biodinamičkoj farmi sa jednom kravom i dvije koze, na kojoj se neće puštati krv. Zadao si kao misiju uveseljavanje djelatnica na blagajnama i šalterima.
Piše od sumraka do zore, društveno neaktivan, politički mrtav. Često ljut.

Osim po različitim zbornicima, još nije objavio ništa.

Pobjednik natječaja Festivala Europske Kratke Priče za 2014 godinu.