Poezija Miljane Stefanović

Poezija

Miljana Stefanović (9. oktobar, 1994.) Student srpskog jezika i književnosti Filološkog fakulteta u Beogradu. Zaljubljenik u pozorište i jezike, zavisna od jutarnje kafe, smeha i muzike i često neorganizovana.

Sebe smatra osobom koja je sve svoje ljubavi uspela da pretoči u jedno, a to je da radi ono što voli i da voli ono što radi.

 

 

 

TEBI

 .

Tebi sloboda predstavlja samoću;

moja sloboda traži širinu,

guše je zidovi,

plaše je krovovi..

Tvoja je tišina strašna i gluva

moje parče tišine glasnije je

od svih tvojih uzvika.

Ti vreme odbrojavaš,

ja svakog dana iznova

ubijam prolaznost.

Ti umeš da pročitaš reči samo;

i to površno baš

ko neko zarazno sivilo,

‘zalud potrošen čas…

 

Čemu sve to,

čemu život

kad ga površno i živimo.

 

Ti se кatkad izgubiš u laži,

katkad mržnjom zalediš tren;

zalutaš do mene,

pomodriš od srdžbe,

pocrniš

toliko da postaneš sen’.

Mrziš me naglas

kad ponovim tvoj greh.

 

Ti svet ne činiš boljim,

ti si onaj što ga truje, kažeš.

 

Ti si samo okrenuo leđa dobroti.

Iskrenost za tebe nije drugo

do izumrli cvet,

ili onaj

izgubljen zauvek

i potopljen

 

Ja prostor trebam

samo kad vazduh u grudima

nestane zajedno sa dušom.

Kad isčezne.

Treba mi bar do jutra

dok se sastavljam i tražim

po uglovima sobe.

Treba mi

da prosudim šta je od

svega u meni

dobro,

a šta zlo;

da se oduprem virovima

jer oni me vuku na dno.

 

Al se, eto,

uvek

nekako mimoiđemo,

u mislima pogubimo,

zaboravimo

i ostavimo

daleko iza snova.

 

A ja bih

čak i kad osetim bes

da razumeš

kol’ko mi ustvari ti trebaš

kad me guši dan

i kad me ubija noć

kad me smanjuje minut

i seče čas.

Kad se kazaljka zarije

ravno u grudi

ne da ubije već da me poseče

i od mene

napravi ličnosti dve.

Da mi ko titulu prišije masku

pa pod istom da nestanem.

 

STIHIJA DEPRESIJE

 

Nigde nikoga.

Po prvi put

tako glasno čujem tišinu.

Toliko glasno da mi je ubila

svaku misao u glavi, svaku reč,

svako slovo.

Silom me tera

da odustanem od života.

A i šta tišinu briga

da li si s ove ili one strane.

Toliko je teška za čoveka

da ga ispije za tren.

Mene je, izgleda

već celu pojela.

Ustvari, skoro celu.

Ostavila mi je jedino ruke i oči.

Valjda da bih onda

kad se pogledam u ogledalo shvatila

šta sam za druge ljude

i koja je moja svrha.

Da gledajući u tišinu,

istu onu koja me je već tol’ko pojela

da mi ni glas nije ostao,

shvatim da je od mene stvorila senu

i sakrila me u najmračniju fioku.

Dakle, ni nema me.

Jedina nada jesu mi

deset čitavih prstiju,

samo mojih,

koji će ‘mesto krvi

mastilom obnoviti moj život.

.

SNOVI

.

…po svom krevetu skupljam ostatke
onih nedosanjanih, pustih snova
koje mi prvi zraci stvarnog života razbijaju na sitne komade.
Polako gubim se k’o korice knjige,
što su godinama umorno bdele na polici,
k’o na peronu nade mameći me da ih uzmem.

Al’ ljudi su često gluvi za vapaje!
Okreću glavu pred snovima…
Onda polako napuštaju njihove odaje,
ne mogu ih više nazvati svojima.
Neizbežni nekad, danas nemogući
…eeeej!!
A mamili su me da im se prepustim,
da naučim kako da ih živim i zavolim.

Sada, vratila sam se svojoj kući.
I smešno…
Nisam ni bila svesna
da sam bez snova u stvarnost zalutala.
…skitnicom su me prozvali!
I evo ustajem!
Stvarnost me boli.
Kao staklo zariva mi se duboko u svest
…peče!
A onda shvatam svoj prazan život.
Snovi?!
Nema ih više.
Ja postacu promašena slika.
…senka što se ne vidi u mraku.

Al’ jedno znam!
Za mnom ostaće vreme i rane
koje će samo jednim pogledom,
jednim dodirom oživeti sve.
Sve ono zbog čega ja noćima nisam sklapala oči,
sve ono zbog čega sam se vraćala unazad,
sve ono što sam kroz prozore pune magle tražila,
sve za šta je trebalo vreme da zaboravi a nije…
Oživeće!!
A kad savest počne da me grize
i ko crv sumnje da mi po snovima luta,
skučiću se u nekom ćošku samoće,
jer kada se sve ovo desi,
postaću samo promašaj,
senka života nekog malog belutka.

.

PLAČ KLOVNA

 

Dok u ovoj noći punoj jeze

uz muziku kiše

što lagano propast svira

tvoji prsti dodiruju staklo

počeće priča

…i to uz šapat tih.

 

Čuješ li?

Govori tiše…

I uz tihu muziku klavira

sećanje oživljava,

na prste korača.

 

Ooo da!

To su njegovi neostvareni sni.

Oni koji postali su

samo prašina teška i siva

koja se katkad uz vetar blag zatalasa

i onda opet padne na zemlju.

Al’ ipak se svaki put uz taj vetar

i njegova nada ponovo rasplamsa.

 

Ovo nije bajka.

Daleko je od toga.

Odraz je čoveka

zaboravljenog, samog,

odbeglog od sreće.

Zna da ljudi su slepi

ne vide njegovo pravo lice

Al’ bar on ima masku

iza koje se skriva lice običnog čoveka,

lice skitnice.

 

Iiiii… Pažnja! Pažnja!

„Pozdravite aplauzom…“

 

I onda se zavesa polako diže,

dim se razilazi i svetla pale.

Al’ napravimo pre nastavka jedan mali siže..

On, iza šminke i iscrtanog smeška

ima dušu punu bola

dušu koju muči briga teška.

 

…kreće šou!

„Pozdravite klovna Srećka!!“

 

On izlazi na scenu

ćutke, al jedna suza kanu mu iz oka.

Glumi marionetu nemu

dok iz publike viču:

„To je onaj ludak iz našega bloka!“

 

„Jedan jedini…“

 

Najava još traje.

On diše duboko

u kostimu smešnom

vešto skriva uzdisaje.

 

„…klooooovn Srećkoo!!“

 

Na jednom nastade tajac,

potom aplauz

i počinje tačka!

 

…ooo istino bedna!

Zar je klovn za ljude ništa drugo

do igračka?!

 

„Žonglira, animira masu trikovima raznim

…ume i da svira!!“

 

Plač postaje sve jači…

Iako na izgled srećan

bol sve dublje u srce počinje da dira.

 

Nije ovo bajka.

Daleko je od toga.

Istina je bolna,

jer onda kad zavesa se spusti

i svetla se ugase,

onda kad scena utone u san

U njemu se budi seta

on ostaje sam!

 

Sa očima punim mržnje

postaje hladnokrvni ubica

Jer kivan je na život,

kivan na ljude!

On postao je

zahvaljujući njima

samo iskrivljena slika

nevešto iscrtana skica.

 

Ova priča nije bajka.

Ko još živi od toga?

Dok slika puca

svaki komadić zariva se ravno u svest

I onda kad se sve maske skinu u noći

shvatićeš…

 

Da od života mu ostaje

samo bezdan – hladan i siv

K’o živa rana

svake noći se ponovo otvara

Boli i peče!

“Klovn Srećko” nestaje.

Na njegovo mesto

pojavljuje se ružni i zli džin,

obuzima negovo telo i čini ga zlim.

Srećkovo lice se menja,

mračno je od bola.

U sobi punoj dima

on broji, lomi i sve baca sa stola.

Kune život bedan

Jer zna da sutra

kad mrak nestane

on ponovo skrivaće se od sveta

postaće ponovo za ljude

ona glupa marioneta.

 

Eto!

Ovako život ovog tužnog klovna teče.

Danju je sena

maska što steže ga sve jače.

A onda uveče

Kida je, lomi se i plače.