Viktor ŠNIP (rođen 1960; u Pugačima, Valožinski rejon) – beloruski pesnik, prozaik i prevodilac. Autor dvadesetak zbirki poezije i dečijih knjiga. Dobitnik nagrade Vladimira Majakovskog Saveta Ministara Gruzije (1987) za zbornik “Gomila svetlosti”, književne nagrade “Zlatni Kupidon” (2006), Specijalne nagrade Predsednika Republike Belorusije u oblasti “Umetnička književnost” (2008) za knjigu “Strela ljubavi, ljubavni krst”.
Živi u Minsku, radi kao glavni urednik izdavačke kuće “Umetnička književnost”.
PESME VIKTORA ŠNIPA
**
u nebu se ogleda more
duboko kao nebo
u kojem su leteli galebovi
beli kao jedra
i usamljeni kao ti
i ti si hodao obali mora
kao po kraju sveta
u kojem je bilo leto
hladno kao mrtvo
i talasi morski
ljubili su tvoje bose noge
koje su sto godina bile u obući
i hodale na asfaltu
kao po sanduku
u kojem je ležala zemlja
tvoja zemlja
koja nema more
ali ima nebo
u kojem se ogleda more
duboko kao nebo
po kojem ti ideš bos
kada te pozovu preci
**
proleteo je avion
i prešao noćno nebo
gde sunce a završetku dana
kao na kraju tunela
kojeg gradimo i rušimo
težeći Bogu
**
nagomilano kamenje
postaje zid zamka
nasutim putem
i nijedan kamenčić
nije višak
kao ni prst u pesnici
**
u staroj kući
stari prozor
i ti gledaš u njega
kao u prošlost
gde stoje fotelje
na kojima sedi tišina
***
pijan stojiš na mostu
kao zapeta u sredini rečenice
koja povezuje obale lista
gde si počeo stih i bacio ga
a pod mostom led
kao crno ogledalo
u kojem se ogleda zima
i ti si pijan
jer si bio tužan
među snegovima i ljudima
koji se ne zaustavljaju na mostu
koji kao paluba broda
od kojeg je ostala samo paluba
a sve ostalo je otplivalo
sa vodom i sa opalim lišćem i sa vremenom
i niko nije primetio brod
koji je bio na reci Svislač
samo ti si ga video
i samo zato si bio pijan
kao brod
koji je isplivao iz korita
po kojem teče reka Njemiga
i uliva se u Svislač
i patke u vodi
kao putnici koji su preživeli
sa tog broda
koji je bio pijan
ZIMSKI SAN PČELA
i prvi sneg je pao
postalo je svetlo u košnici kao u raju
i sanjale su pčele
da su izletele na put
i da šetaju po stazama
i probudile su trutove
koji su zevajući
gledali iz košnice na beli svet
i najveći trut
izvalio se na sneg
i postao pahuljica
koja je pala na oko medveda
i medved je bio dobar
kao pčelinji otac
i sanjale su proleće pčele
i sanjale su leto pčele
i sanjale su jesen pčele
i dan kada je pao pčelama sneg
na mesto iz kojeg su izletale
beli svet
u kojem sada svi žive
kao pčele
koje sanjaju zimske snove
u kojima je dobro kao u raju
Prevela sa beloruskog Dajana Lazarević