Poezija Zdravke Batinić-Babić

Bosna i Hercegovina

 

Branka Babić
Branka Babić

Zdravka Batinić Babić rođena 9. decembra 1968. godine u Bileći, Bosna i Hercegovina. Prvo pjesničko druženje doživjela je u četvrtom razredu srednje škole na Međunarodnoj pjesničkoj manifestaciji “Susreti na tromeđi – Budva 1978.” Njene pjesme krase zbornike “More na dlanu” – 2, Međunarodni festival pjesnika “Kultura snova”, Zagreb, 2012; “Stihom govorim” – Udruženje stvaralaca EX-YU, 2012, Bijelo Polje; Književni klub “Momčilo Nastasijević”, 2012; Pjesničko proljeće Čukarice, 2013. Dobitnik je diplome “Najemotivniji pjesnik”, Klub umjetničkih duša Mrkonjić Grad, 2012, zatim specijalnog priznanja za očuvanje ćirilice, Udruženje “POETA ” Beograd i prve nagrade “Vladan Maksić” na 24. pjesničkoj manifestaciji “Rudnička vrela 2013”. Živi i radi u Bileći.

Istaknuta slika: Бранка Бабић.

 

BILA SAM TVOJA

 

Držao si u rukama

Zadrhtalim dodirima

mazio si tračak

svjetlosti.

Uspavalo me večernje

sunce.

Mirisom tvojim

opio me

vjetar…

Ljubio si me

nježno.

Pod svjetlom

svijećnjaka.

Bila sam tvoj

smiraj i sjaj.

Bila sam

Tvoja

 

BIBLIJSKI CVIJET

 

Kad čuješ jecaje

Znaj

Moji su…

U snovima mi

Tijesno  postalo.

Slutim…

Kad  nam se dah spoji ,

Treptaji ugase zrake ,

U mirisu grijeha

Sa srcem na lomači ,

Kao pred Biblijom

U vjernost mi se zakuneš

Znam

Vjerovaću ti

Kad se satanu

Dvije paralele

Umjesto zakletve tvoje u

U akordu  raspukle noci

U živom disanju smrti

Od ljubavi naše

Nastaće

Biblijski cvijet .

 

JOVANU DUČIĆU

 

Gledam sa Crkvine zalazak sunca,

Trebišnjica svijetli od večernjeg žara,

čini mi se čujem akorde tvog srca

vidim Tvoju sjenu iza četinara.

Ustani pjesniče…

I večeri ove jablanovi šume

mirišu ruže, trava puna rose,

a ona…

blijeda kao čežnja, nepoznata žena

ogleda u rijeci noge bose,

hladnih usnica još tebe čeka,

da joj stihom mrsiš zlatne kose.

Ili joj u miraz ostavila majka

da joj jecaj čuva tvog refrena sjena,

ili je opila Poezije bajka,

il’ bila je zvijezda

a sada je žena…

Kad zora zarudi,

kao nimfa bludi,

pa te traži u pjesniku svakom,

da je kitiš pjesmom kao makom.

U njima te nikad naći neće!

Ustani pjesniče!

Jedna žena, čeka refren sreće.

U Hercegovačkoj Gračanici

dok tiho zvone nebeska zvona,

mirna kao mramor, hladna kao sjena,

pali svijeću ona…

Tebi…

što si kamen pretvorio u znamen.

Pogledaj pjesniče,

još niču zvijezde…

A ona,

leži u postelji od lavande,

priča sa bulbulima

i krije tajnu u grudima.

.

MILI MOJ

 

Mili moj…

Dođe mi u sjećanje…

Stidljivo nebo.

Rominja mjesečina.

Trava spava …

Mirišu jagode.

Divlja noć

 

Topli jecaji

Tkaju crveni stid.

Krvlju zapisuješ

Zauvijek tvoj!

Suza na kamenu.

Vijek odjekuje!

 

Mili moj…

Pamte li jos tvoje zjene,
plavičastu nevinost žene?

Mili…?

Šta to u meni zri?

 

Odlutala mi pjesma.
Lomi me nedodir.

.

OH DRAGI, DRAGI

Oh strasti, strasti
moja gola zv’jezdo
vatrom sam te umila
na pučini grijeha.

Drhti… plamti
svijetli i treperi
pokaži mi
sve divote neba,
kad,
jedini dođe
haljinu mi skine,
da beremo
srebro mjesečine.

Oh strasti, strasti
nemirna srno

Igraj se, igraj
na obroncima snova.
Izvore tople
u meni ostavi,
bestidno se spleti
u moje ponore.

I traj, traj.
Sa mnom ostani.

Oh dragi, dragi…

Željo moja živa.
Vrisni
Izgaraj
Nemir budi.
Neka krv vre…

Pa nježan postani,
sav svijet u meni ostavi,
u meni ostani…
sreća nas čeka.