Redakcija “Pokušavao je čitati jučerašnje novine, iako je slabo vidio slova. Nastavio sam čitati mu jučerašnje vijesti, ne pitajući ga zašto uvijek čita vijesti za dan unazad. Jednom mi je rekao da ga današnjica ne zanima i da je veliki napor za njega čitati ono što ga se ne tiče. On živi jedan dan unazad. Za njega nije isti dan kao i za nas, i to mi nikada nije rekao zašto?
– Želiš moć? Dobro se sakrij! Tvoja pohlepa, mamac je zlu. Slabost je ljudska satkana željom za otkrivanjem. Dobro se sakrij jer te i sopstvena sjena može izdati. Zato, samo je mrak tvoj saveznik. Tvoj jedini prijatelj i porok tvoj.
Gledao sam starca zamišljeno, nerazumno kao da govori drugim jezikom. Možda mi misli s kojima sam se borio nisu dozvoljavale to. Samo su se ređala pitanja dok sam ga unezvereno gledao. Starac nastavi:
– Tvoja sjena je tvoj jezik. Tvoje ćutanje tvoj je mrak. Kao što se sjena ne vidi u mraku, tako i jezik stoji za zubima. Ako želiš moć, dobro se sakrij?!
Zatim sam ugodio starcu nastavivši čitati krajnje mehanički. U glavi mi se odvijao proces. I starčeve riječi bile su samo gomila kockica koje sam slagao u glavi na putu koji sam odabrao. Putu kojem ne znam pravac, ali znam cilj. Tada je osjetivši moju zamišnjenost i prozrivši mi misli, rekao:
– Glasno razmišljaš sinko! Ti se čak i pokretima otkrivaš! Mora se raditi na tebi još…”
Uvijek bi nešto prozrio u meni. Znao je da puno čitam, da me impresioniraju Ničeova djela, da me oduševljama Makijavelijeva misao, da shvatam Šekspirove poruke, da sam vođen idejama slobode, i da želim osloboditi i sebe, i druge. Da želim rušiti sistem pa ga ponovo graditi, da tražim one sa kojima bih to mogao učiniti. Znao je da shvatam problem društva: svijet neobrazovanih koji zaboravljaju političke golgote koje su preživjeli; i svijet obrazovanih koji za parče hljeba postaju ništa do obični podanici. Da mislim da sirotinja više ne čuva vjeru i čast kao nekada, već se prodaje jer ne vidi izlaz iz svoje bijede. Da bogataši žele uvijek više no što imaju, i da na tom putu gaze po mrtvima. Zapravo znao je da će me moji ideali srušiti. Znao je da će me srušiti oni protiv kojih se borim ukoliko budem razmišljao glasno i radio neprezno.
– Tvoja sloboda, sinko, tvoj je put u pakao! Da bi ukrotio vatru, nije mudro da joj se približiš. Da bi je konačno savladao, moraš joj mudro prići. Ne djelamo snagom, već pameću. Pamet pomiješana sa ljudskom pokvarenošću stvorila je vatru koju ti vidiš. Zato se i može ugasiti samo ako svoju pamet iskoristiš. Liši se emocija. Ubij ljubav i sažaljenje u sebi, jer ukoliko ih ne ubiješ, one će tebe ubiti. Uspijet ćeš ako savladaš svoje slabosti! Nekada će oni za koje se boriš, prvi ti okrenuti leđa. Biraj pametno. Ovo je put kojim su krenuli i puno hrabriji od tebe. Saberi se, osmisli paklen plan. Ne idi daleko da ti i sam đavo pozavidi, jer ako osjetiš i najmanju moć, postaćeš kao i oni. Žedan još veće i veće moći…
Starac se zaustavi. Odmahnu rukom, ne želeći da mu ja nastavim čitati jučerašnje novine. Povremeno bi stao i zamislio se, kao da mi je davao k znanju da pokušam prozirati njegove misli. Mlad sam, možda zaslijepljen svojom voljom, zato moj učitelj mora biti neko koga ću pratiti. Do sada nisam nikoga slušao, ali taj starac ima riječi koje su potrebne poput smjerokaza na i semafora na mom putu. Putu koji predstavlja volju za ugušivanjem ljudske nevolje. Jer, ja imam sve osim godina i iskustva borbe. Pobijedit ću ili stradati u pokušaju. Sjediti skrštenih ruku i prepustiti se kolektivnom mazohizmu neću, ne mogu, moja priroda to ne može!
Primjetivši moj izraz na licu, starac ukočeno prošaputa gledajući me.
– Sinko, sinko…!
– Nauči me svemu učitelju, odgovorih mu blago i nasmijano.”
