Snežana Marko-Musinov: Krv nikako nije voda

Proza

Imali smo zasebne živote. U različitim sredinama. Ipak, kad smo stigli u godine zavidnog dvocifrenog broja, sve više smo se sećali zajednički provedenih trenutaka i svakim danom su nam se činili dragocenijim. Jer, malo nas je ostalo. Osuli smo se i ostali jedni od retkih koji bi mogli da posvedoče događaje kroz koje smo zajednički prošli pre nego nas je životni put rastavio. Uvek iste vragolaste anegdote, sa osmehom na usnama izricane. I neizbežna sporadična sećanja na one kojih više nema, sem u našim srcima.

 

Mamin brat od tetke bio je godinama bliži bratu i meni nego njoj. Drag, osećajan i uviđavan ostao je i nakon godina učenja, usavršavanja, poslovnog napredovanja, kućenja, razboljevanja…Penzionisano vojno lice, bivši pripadnik ratnog vazduhoplovstva (plavac), vezista, neumorni planinar, ljubitelj pčela. Za mene osoba voljena po nadimku. Ostalo nije bilo važno nikad. Samo kratka reč koja asocira na njegovo pravo ime dovoljna da izazove pozitivnu emociju. Pravdam to činjenicom da „krv nije voda.” Njegova ljubaznost, topao pogled, prijatan izraz lica kojim vladaju uredni posedeli brkovi, pozitivan stav, privrženost porodici, pleni i druge, a ne samo mene rodbinski pristrasnu i pojedinim osobinama istovetnu.