Redakcija DIJANA TIGANJ U POETSKOM PERFOMANSU POEZIJE
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
Dijana Tiganj rođena je 1995. godine u Prizrenu. Osnovnu školu je završila u Trpezima, a srednjoškolsko obrazovanje stekla je u Gimnaziji „Panto Mališić“ u Beranama. Magistrantkinja je na Studijskom programu za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti u Nikšiću, smjer: Nauka o književnosti. Objavila je zbirku poezije „Ulica starih koraka“ i roman „A vrijeme ide dalje.“Bihorska pjesnjikinja Dijana Tiganj, zaposlena u gimnaziji “Panto Mališić” u Beranama priprema magistarski rad na temu ,,Interkulturalni prostori u djelima Ćamila Sijarića.”Osim pisanjem, bavi se i književnom kritikom i naučnim radom, ali i recenzijom i lekturom ( prevod knjige „ Metamorfoza“ Eve Petoezi). Član je Hrvatskog književnog društva i učesnik brojnih književnih festivala. Promoterka i jedan od najljepših kultrnih poslenika Bihora, Petnjice, i same Crne Gore.
Savremena poezija mladih stvaralaca sve manje govori o težnjama pjesnika da u okvirima i (okovima) poezije pronađu sebe. Nekada je ljubav bila jedna od najvažnijih tema poezije, danas treba pronaći sebe u hiper-modernom svijetu u kom dominiraju lažni tabui i idoli. Dijana Tiganj je i svojom prvom zbirkom (,,Ulica starih koraka“) ali i svojom ukupnom poezijom itekako uspjela. Vodeći se neskrivenim emocijama svoje ličnosti, ona u poeziji razotkriva i sebe i druge. Kulturni milje u kom je odrastala inspirisan zavičajnim ali i ruskim piscima daje posebne tonove njenoj poeziji. Očigledno je spojila duh tradicionalnog sa modernim. Stim što modernost u njenoj poeziji dominira i daje joj lični i autentični pečat. Dijana Tiganj veoma obazrivo ulazi u poetske vode ne dozvoljavajući sebi bilo kakvu inprovizaciju. Autorka je glasnogovornica očuvanja iskustva u riječima i prihvatanjusebe ali ,,ženskog svijeta“ kojim dominiraju različite stigme. Iako je riječ o poeziji koja na momente može da nam zvuči tematski je vrlo kompleksna.Autorka ipak kroz stihove svoje poezije govori o vrlo složenim i univerzalnim pitanjima, njena poezijavlada diskursom unutrašnjeg alter ega u sebi. Veoma je važno istaći da poetski performans autorke bez obzira na to o kojoj temi da se govori, da li je riječ o ženama, ljubavi, Jeseni, Miljacki mjestima za koja se sama pjesnikinja snažno i veoma emotivno veže, ili da govori o drugim ljudima i njihovim životima, makar oni bili i njoj sasvim nepoznati poezija je racionalna, jasna sa jakim unutrašnjim nabojem.
Dijana Tiganj u svojoj poeziji jasno nam definiše ,,realni svijet“ koji na momente djeluje potresnokao u pjesmi ,,Urgenntni centar. Koševo“ u kojoj je zapisala:
,,Njena uspavanka kao da je posmrtna himna,
A plač djeteta je kida.
Pticu zloslutnicu.“
U fokusu autorkine poezije su često zastupljeni sasvim obični ljudi sa svojim životima koje je vješto oko autorke zapazilo i sasvim svjesno su se našli u njenoj poeziji. Humanizam autorke u poeziji ima svoju sublimaciju u odnosu prema savremenim temama u društvu. Sudbina njihovih života sasvim slučajno spaja čsto opsesivne teme kojima istaknute pjesnikinje pišu i danas a to su: bol, nada, grijeh krv, požuda. Intimnost jeveoma vizuleno uspjela i deskriptivnost pjesničkih slika uspostavlja posebnu vezu autorke sa čitaocem, pokazujući ne samo svojevrsnu empatiju već i iskreno suočavanje sa lirskim subjektima. U pjesmi ,,OH, JESEN“ autorka je zapisala:
,,I poljubac koji je prigušio smijeh.
I izdajničko lupanje srca.
Jer sam bila živa. Jer si bio živ.
Jer smo bili Mi.
Zvuci poznate melodije:” Bio sam jednom novembar…”
Ukus pečenog kestenja i hladni dah novembra,
i moja ruka u džepu tvog kaputa,
i usne uz tvoje rame.“
(odlomak)
Posebno je dominantan jedan motiv koji predstavlja manir istaknutih pjesnikinjaa to je ljubavkao stvaralačka snaga i esencija koja djeluje iz samog mikrokosmosa tajanstvenosti kojim autorka želi sačuvati onaj trenutak intimnosti iz nekog prošlog trenutka i vremena u kom preispituje i sebe. Dijana Tiganj želi da napravi psihoanalizu svih poetskih likova predstavljajući ih sasvim precizno. U poeziji otkriva u njima ono intrigantno.Poetska složenost stihova autorke toliko je hiperrealistična da se onaj ko čita poeziji može u ovim pjesmama prepoznati i dio sopstvenog bića i trenutka postojanja. U poeziji Dijane Tiganjkoja je savremena (vanvremnska) ističu se univerzalne vrijednosti poezije. Mlada heroina Bihora i Petnjice uspijeva da kroz bogastvo, svojih poetskih seansi objasni sve tabue i poteškoće balkanskog društva, ali i mentaliteta a da pritom u poeziji nema patetike niti klišea u vremenu kada je nažalost mnogo hiperprodukcije. Siguran sam da će vrijeme koje dolazi pred ovom autorkom svrstati je u sam vrh Evropske poezije jer joj Dijana Tiganj sa punim pravom pripada.
URGENTNI CENTAR. KOŠEVO
Dimom cigarete varam bol,
um mi pomračuje.
Tamni ugrušci se kidaju,
Svježa krv niz nogu kaplje.
Sestra sa crvenim karminom
Rukom znak pokazuje:
Zabranjeno pušenje.
Bacam cigaretu, zdravom nogom
Je gnječim.
Ostaci njeni miješaju se sa mojom krvlju.
Liče mi nazgnječeno tijelo i zamalo
Izgovorih molitvu.
Red ispred praznog šaltera sve je duži.
Pauza, šapuću.
Dva sata?!
Bio je to vapaj umjesto pitanja.
Žena Ispred mene bebu smiruje.
Dječak je, deset mjeseci.
Temperatura već treći dan ga mori.
Rukama ga ljulja u dronjcima,
pjeva mu uspavanku na čudnom jeziku.
Poljakinja je, kaže.
Njena uspavanka kao da je posmrtna himna,
A plač djeteta je kida.
Pticu zloslutnicu.
Ispred je čovjek u radničkom odijelu,
U rukama prljavim od maltera drži knjižicu.
Bolna grimasa mu je na licu, a rame u zavoju.
Probilo mu željezo mišić.
Zašili mu bez anestezije.
Zaboravila sestra kaže, sad čeka potvrdu za bolovanje.
A zna da mu gazda neće dozvoliti.
Sjeća se kući sirotinje koju treba da nahrani
I rukom sivom briše oči.
Malter peče sluznicu oka.
Pored mene sjede žena sa maramom.
Modre oči sanjivo gledaju prema šalteru.
Usne se pomjeraju. Broji ljude u redu.
Dolazi već treći dan zaneku potvrdu.
Mršavim rukama skida maramu sa ćelaveg lave.
Tumor. Poslednji stadijum.
Rukom mi pokazuje na uvele dojke,
A pogledom broji ljude.
Jedan manje, uzviknu sa nadom,
A njen glas me opeče.
Konačno se otvori šalter.
Hodnicima se razli metež, graja i miris uvele nade.
Dva policajca dovedoše nekog sa rasječenom rukom.
Kriminalac,
Kriminalac ima prednost, govore
I pomjeriše Poljakinju sa bebom,
Povrijeđenog građevinskog radnika sa malterom na rukama
I ženu koju jede rak.
Gledam lokvu krvi i razmišljam
Koga je potrebno ubiti da bih konačno
Došao na red?
JELOVNIK ZA LJUBAVNIKE
Vještica sam.
Spremam ti večeru.
Zavešću te.
Poješću ti srce.
Uzimam nož
i režem bilje
kojim ću tu utrobu u
požudu pretvoriti.
Jezikom oštricu kušam.
Kašikom miješam smjesu.
Tučkom ti ponos mrvim
i muški ego gnječim.
Ostaće od tebe samo mrve.
Krpom obrisane
U vrelim tiganju
jezik ću ti ispeći.
Oklagijom ću ti riječi
u tijesto pretvoriti.
Sve će ići glatko.
Viljuškom ću ti oči probosti.
Vidjećeš samo mene.
OH, JESEN
Uvelo lišće na stazama Vilsonovog šetališta svjedočiće
da smo nekada postojali i neki
Mi.
I ozeblo miholjsko sunce zbog kojeg mi je rumen lice oblilo.
Ili je to bilo zbog blizine tvog daha.
Neki glas koji je govorio stihove Gorana Tadića i
“teško mi je jer znam da je i tebi teško…”.
I imigranti čije su nesrećne oči čeznjivo našu sreću gledale
s one strane Miljacke,
vidjevši u našim koracima duh slobode.
Domovinu. I nadu.
Ulični prodavci nakita i smaragdne naušnice koje si mi stavio na uši i riječi:
” Za nju.”
I trag zuba na lijevom obrazu.
Zbunjeni pogled kontrolora nakon bijega iz tramvaja jer nijesmo kupili kartu,
ne jer nijesmo imali,
već jer smo voljeli jurcati držeći se za ruke,
I poljubac koji je prigušio smijeh.
I izdajničko lupanje srca.
Jer sam bila živa. Jer si bio živ.
Jer smo bili Mi.
Zvuci poznate melodije:” Bio sam jednom novembar…”
Ukus pečenog kestenja i hladni dah novembra,
i moja ruka u džepu tvog kaputa,
i usne uz tvoje rame.
Oh, jesen tako prokleto sjeća na tebe…
NE SKREĆI POGLED
Ne skreći pogled, čovječe.
Prvonastali grijeh napraviše ljudi, sami,
baš ko ja i ti.
Zabranjenu voćku ispod svilenog kaftana ti nudim,
jedanaest puta postavljah isti mamac.
Slast njenu osjetićeš,
Postaćeš čovjek.
Ne okreći leđa, čovječe.
Poderotine na tvojoj košulji
svjedoci su mog srama.
U srcu mi plamen čeznje
svetost tvog lica razazna
Gorim.
Ruke su mi porezane, krvare,
privij ih na svoje sveto lice.
Odabrani.
Ostani, robe!
Robinja sam ja
Iskonske grešne ljubavi.
Kazniću te,
a kaznu i primam.
Bičevaće te,
a udarci biča ožiljke na mojoj koži će ostaviti.
Trunućeš u tamnici,
A ja ću uvele pupoljke na svojim prsima milovati.
Ne idi, čovječe.
Koračaš gordo
grešne pokušaje ljubavi moje prezireš.
Svjestan svoje svetosti i muške snage
Odbacuješ mene, ženu,
slabu.
Okrećeš ogrebana leđa.
Krvava košulja sramota je moja.
Ne idi, Jusufe.
U vječnoj tami grijeha ostajem ja,
Zulejha,
potonja zaljubljena žena.
CIFRE
Nulom se hrani pijani otac.
Jedno. Ne, dvoje djece.
Dva sina čuče u uglu
i igraju se sa četiri crna klikera.
Trudna žena u stomaku osjeća
treće dijete.
Bezlični trup biće sa pet udova.
Šest godina trpi batine,
svaka joj je zla maćeha.
Sedam dana krije svoja stidna mjesta
i gleda djecu.
Svakom na licu osam rana.
Osam sestara.
U glavi misli :
Još mjeseci devet.
