Redakcija Prvi bh. listovi najčešće su objavljivali tekstove bez potpisa tako da nije jednostavno saznati prve saradnike prvih listova ali arhiv i literatura bilježe neke.
Bosanski publicista
Ivan Frano Jukić (1818-1857.) je bosanski publicista, čovjek širokih pogleda i slobodna duha. On je sa “Bosanskim prijateljem” dostigao najveći uspjeh u svom pionirskom kulturno-prosvjetnom djelovanju. Istrajan u rodoljubivim nastojanjima da pomogne narodu do sredstava za prosvjećivanje, on svoju djelatnost nije ograničavao samo na opismenjavanje, prosvjetiteljstvo i književnost. Za svoje doba, sticajem okolnosti, bio je jedan od prvih domaćih političkih aktivista koji je shvatio da štampana riječ najbolje služi ostvarenju narodnih težnji za napretkom. U okviru tih planova on je 1844. godine slao svog rođaka Antu Kaića u Zagreb da u štampariji Ljudevita Gaja izuči grafički zanat, a 1847. godine s istim zadatkom poslao u Zagreb i Fojničanina Glavadanovića.
Osnivač je i pokretač prvog bosanskog časopisa “Bosanski prijatelj”, čija se prva sveska pojavila 1850. godine. To je “časopis saderžavajući potrebite koristne i zabavne stvari”. Sarađivao je u mnogim drugim listovima i časopisima izvan Bosne i Hercegovine – “Srpsko-dalmatinskom magazinu”, “Srpskom narodnom listu”, Gajevoj “Danici”, Vrazovom “Kolu” i dr.
Ivan Frano Jukić rođen je 1818. godine u Banjoj Luci u zanatlijskoj porodici. Primljen je 1832. godine radi učenja u fojnički manastir, odatle je poslan u više gimnazijske razrede u Zagreb 1835. godine. Teologiju je od 1837. učio u Vesprimu u Ugarskoj, a od kraja 1840. godine u Fojnici se bavi sakupljanjem narodnih umotvorina i naučno-publicističkim radom. I akcija u osnivanju bosanskog književnog društva s časopisom predstavlja pokušaj da se važna zbivanja na prosvjetno-kulturnom planu iz naprednijih krajeva u prostorima ex-Jugoslavije prenesu na bosansko tlo. U službi prosvjetiteljstva, ova akcija odražavala je težnje dvaju pokreta: preporodnih ideja Ilirskog pokreta i Vukove borbe za narodni jezik i novi pravopis. Oba ova pokreta u Jukiću i njegovim drugovima našla su oduševljene pobornike.
Nijemac – osnivač i urednik prvog bosanskog lista
Osnivač prve štamparije u Sarajevu, pokretač prvih bosanskih novina – “Bosanskog vjestnika”, urednik i izdavač ovog lista bio je Nijemac po narodnosti Ignjat Sopron (Ignaz K. Soppron). Rođen je u Novom Sadu 30. septembra 1821. Njegova građanska trgovačka porodica doselila se 1739. godine iz Beograda. Bez oca je ostao u 16. godini, pa je morao prekinuti redovno školovanje i izučavati štamparski zanat, najprije kod novosadskog štampara Pavla Jankovića, a godinu kasnije u štampariji Landerera i Hekenaste u Pešti. Nakon dvije godine odatle je prešao u Državnu štampariju u Beču. U to vrijeme već se ogledao u književnom radu, a uz to je na Univerzitetu pohađao predavanja iz filologije i literature kod profesora Miklošića, Bolera i Pficmajera.
Godine 1847. Gustav Hajne (Heine) ga poziva u redakciju novoosnovanog lista “Fremdenblatt”. Događaji iz 1848. dokinuli su dalje izlaženje ovog lista, a Ignjat se vratio u Novi Sad, pa u Beograd. U Zemunu se nastanio 1851. godine, kad je dobio koncesiju za otvaranje štamparije. U njoj je štampao i knjige, a dobro je razvijao i poslove u zemljama pod turskom upravom. Todor Kruševac piše da su “s proglašenjem ustavne ere u Austro-Ugarskoj i reformi u zemljama pod Turskom nastajale za ovu štampariju nepovoljne prilike, pre svega zbog bržeg razvitka štamparstva u neposrednoj blizini (Beograd, Novi Sad)”. Kruševac pretpostavlja da “su verovatno ovi poslovni razlozi i opredelili Soprona da u leto 1865. prihvati poziv Pokrajinske vlade i u Sarajevu udari temelje prvoj modernoj štampariji”.
Sopron je od aprila 1866. godine ostao u Sarajevu nešto više od godinu dana. U tom periodu brinuo se o štampariji, pokrenuo i uređivao “Bosanski vjestnik”, nedjeljni list koji je izdavao i nakon što je prodao svoju štampariju Vilajetskoj vladi sve dok nije početkom aprila 1867. godine napustio Sarajevo i vratio se u Zemun, gdje je zadržao svoj štamparski pogon.
Miloš novinar
Nisu ga slučajno u narodu zvali – “Miloš novinar”. Počeo je u redakciji “Bosanskog vjestnika”, ali je bio prisutan i u listovima “Bosna” i “Sarajevski cvjetnik”. Osnivaču prvih bosanskih novina “Bosanskog vjestnika” Ignjatu Sopronu bio je neophodan zbog znanja turskog jezika. Kao stvorenog za takvo mjesto, Simo Čajkanović je Sopronu preporučio Miloša Mandića, koji je u vrijeme pokretanja prve novine u Bosni bio učitelj Srpske škole u Pljevljima. Već u aprilu 1866. godine Miloš je došao u Sarajevo, u trenutku otvaranja Sopronove pečatnje. To se zna i prema tome što je odmah po dolasku preveo Ustavni zakon za Bosanski vilajet. Taj prevod objavljen je u “Bosanskom vjestniku” 1/1866, br. 4-10. Bio je to, ujedno, jedan od njegovih prvih prevoda s turskog jezika.
Rođen je u Bihaću 1843. godine. Osnovnu školu pohađao je u slavonskom selu Mirkovcima i u Beogradu. Darovit za strane jezike, predano učeći, ovladao je njemačkim, francuskim, italijanskim i turskim. Iz “Bosanskog vjestnika” domalo je prešao za urednika u zvanični organ “Bosnu” za prevodioca cijelog turskog teksta na bosanski. Tu je ostao sve do okupacije 1878. godine. Bio je saradnik i “Sarajevskog cvjetnika”, a po okupaciji u redakciji zvaničnog lista nove vlasti. Bila je to novina koju je Zemaljska vlada u Sarajevu pokrenula i izdavala najprije kao “Bosansko-hercegovačke novine”, a od 1881. do kraja 1918. godine, izlazi pod nazivom “Sarajevski list”. Umro je u Mrakovu kod Visokog 1900. godine.
Muvekit – pisac istorije Bosne
U “Bosni” je objavljen “Prvi bosansko-srpski kalendar za 1869. godinu”. Kalendar je, uz pomoć Miloša Mandića, uredio J. Džinić. Već u 130. broju ovog lista od 25. novembra 1868. godine objavljeno je da je Salih-Sidki efendija iz Sarajeva, pisar Gazi Husrev-begove džamije, izdao kalendar koji “važi za bosanski vilajet, kao i za ostale provincije, koje s ovijem jednaki zemljopisni položaj imaju”.
Autor ovog kalendara bio je jedan od redovnih saradnika “Bosanskog vjestnika”. Salih-Sidki ef. Hadžihuseinović radio je kao pisar u muvekithani (zgrada ili prostorija u kojoj se ustanovljava tačno vrijeme) Begove džamije u Sarajevu. Zbog posla kojim se bavio poznatiji je bio pod imenom – Muvekit.
Urednik je Salnama (godišnjak, almanah, kalendar) i Takvima. U “Bosanskom vjestniku” počeo je objavljivati feljton o carsko-turskim namjesnicima u Bosni. Ovaj tekst nije štampan do kraja, pošto je list u međuvremenu prestao da izlazi.
Salih-Sidki ef. rođen je u Sarajevu 1825. godine. Uz redovnu službu bavio se i naukom. U rukopisu je ostavio opsežno i veoma značajno djelo ‘Tarihi Bosna” (Istorija Bosne) na turskom jeziku. Ovo njegovo djelo jedno je od važnijih izvora za istoriju BiH pod osmanskom upravom. Prvi je bosanski musliman koji je, s mnogo vještine, načinio dva zemaljska globusa. Umro je u Sarajevu 1888. u 63. godini.
Saradnik “Bosanskog vjestnika”
Teofil (Bogoljub) Petranović je, također, bio jedan od čestih saradnika “Bosanskog vjestnika”. Putovao je po Srbiji i Bosni, skupljao narodne pjesme i opisivao narodne običaje.
Rođen je u Drnišu 1830. godine, tamo je i početne škole učio, pa svršio zadarsku bogosloviju i zatim se zakaluđerio. Služio je u manastirima Reževiću, Savina i Gragoviću, te učiteljevao u Sarajevu i Lijevnu. Bio je i upravitelj Srpske realke i vođa srpskog omladinskog pokreta u Sarajevu, gdje je došao 1863. i ostao do 1869. godine. Tada je na zahtjev vlasti morao napustiti učiteljsko mjesto, pa i Sarajevo. U većini od 25 brojeva “Bosanskog vjestnika” objavljivao je narodne pjesme pod šifrom JTP (Jeromonah Teofil Petranović). U tri broja ovih novina najavljivano je da će Vilajetska štamparija izdati njegovu zbirku ženskih narodnih pjesama. Umro je u Šibeniku 1887. godine.
Saradnici iz svih konfesija
Na stranicama “Sarajevskog cvjetnika” sarađivali su brojni kulturni, prosvjetni radnici i vjerski službenici svih konfesija. Među njima je, primjerice, Gavro Vučković Krajišnik, poslanik bosanskih hrišćana na patrijaršijskom zasjedanju u Carigradu. Zbog nacionalističkog djelovanja poslije je osuđen i prognan u Afriku. U jednom tekstu on se brani od sumnjičenja zbog svoje zaostale carigradske plate (“gavrija”), kao i izbora u medžliz i stupanja u tursku državnu upravu.
Javljao se i Đorđe Lazarević, sarajevski srpski učitelj, kasnije profesor banjalučke bogoslovije. Svojim prilozima u ovom listu uočljiv je i Savo Kosanović (1839-1903.), srpski učitelj u Sarajevu, a zatim mitropolit dabrobosanski, koji polemiše sa Stojanom Ugrinićem, novosadskom “Zastavom” i člankom “Kamo vam obraz”.
Teofil Petranović se brani u listu od napada da na političkom polju radi protiv interesa otomanske vlade.
Sarađivao je i Dionisije Ilijević, mitropolit dabrobosanski, koji piše pod pseudonimom Ljubomir Bosančić. I on je polemisao sa Stojanom Ugriničem i drugima koji su iz Bosne dopisivali za listove izvan BiH. Pobijao je njihove navode o prilikama u našoj zemlji. Jedan njegov članak nosi naslov “Rusko-srbska politika”.
Sarajevski srpski učitelj, rodom iz Srema (kasnije prešao na islam) Lukijan Petrović piše duži poziv “na obštu saradnju iz planine Ozren” i sugeriše osnivanje višeg naučnog zavoda u sredini Bosanskog vilajeta.
Redovnu rubriku o zdravlju i bolestima potpisivao je dr. Veli-beg, inače vojni ljekar u Sarajevu, rođeni Bečlija Gali. Iz Mađarske, gdje je sudjelovao u revoluciji, prešao u Tursku, prihvatio islam i u Sarajevu obavljao ljekarsku praksu, pisao, komponovao i slikao.
U “Cvjetniku” su se javljali Špiro Kovačević, trgovac iz Mostara (prikazuje prilike u Metohiji), Mehmed Fićri Kolagić, nevesinjski plemić, koji opisuje veliki napredak trebinjske čaršije. Filaret Petrović, svršeni karlovački bogoslov, rodom iz Srema, koga je urednik “Cvjetnika” napao zbog članka kojeg je objavljivao u beogradskim listovima.
Tekst “Prvi novinari i publicisti u BiH” u skraćenoj formi preuzet je iz knjige „Prve novine i prvi novinari u Bosni i Hercegovini“, autora Fadila Ademovića, u izdanju Nezavisne unije profesionalnih novinara BiH i Soros media centra.
