Propusti istoriografije koji se moraju ispraviti
Kroz opise različitih događaja u višedecenijskom periodu, Adrović kao aktivni učesnik Narodnooslobodilačkog rata i poratni republički funkcioner donosi dragocjenu građu za istorijsku sliku Gornjeg Bihora
Na početku, želim čitaocima da predstavim svoju biografiju, nacionalno i socijalno porijeklo. Rođen sam 1922. godine u selu Donja Vrbica, opština Berane. Otac Umer i majka Hajruša bili su srednje imućna porodica, po vaspitanju patrijarhalna i islamske vjeroispovijesti. U borbu protiv žandarma bivše Jugoslavije, okupatora i njegovih pomagača, uključujem se 1941. godine. Jedan sam od organizatora rušenja koncentracionog logora u Riječkim lukama, akcije razoružanja italijanske posade u Petnici, i niza drugih gerilskih i partizanskih akcija. Aprila 1942. godine, aktivno i organizovano uključujem se u Narodnooslobodilački pokret gdje, kao borac i politički funkcioner na nekoliko funkcija, ostajem do kraja rata.
Za vrijeme rata, nalazio sam se na sljedećim funkcijama i dužnostima: od maja 1942. godine, sekretar prve organizacije SKOJ-a i omladinske organizacije za područje Gornjeg Bihora. Tokom 1944. godine nalazim se na prostorima Bihora i Vasojevića u združenoj partizanskoj gerili ova dva područja. U partizanskoj gerili bio sam komesar Bihorskog partizanskog odreda, tokom proljeća i ljeta 1944. godine. Poslije oslobođenja Bihora, septembra 1944. godine, postavljen sam za komesara čete Prvog samostalnog muslimanskog partizanskog bataljona. Krajem iste godine, preuzimam funkciju komesara bataljona u Komskom odredu. Početkom 1945. godine, postavljen sam na dužnost komesara Komande Rožaja. Na ovoj dužnosti ostajem do kraja rata. Poslije rata, nalazio sam se na sljedećim funkcijama i dužnostima: od juna 1945. godine do polovine 1946, komesar čete Prve aktivne milicije za srez Berane; operativni oficir OZNE, kasnije UDBE, u činu kapetana prve klase; predsjednik opštine Rožaje i sekretar Komiteta. Na funkciji predsjednika opštine Rožaje ostajem do 1962. godine, kada prelazim u Ulcinj, na funkciju sekretara Opštinskog komiteta, do 1965. godine. U periodu od 1954. do 1974. godine, četiri puta sam biran za poslanika Skupštine Crne Gore. U tom svojstvu, biran sam u razna tijela Skupštine (odbori, komisije…). Poslije isteka poslaničkog mandata biran sam za člana Savjeta Republike CG, u dva izborna mandata. Do penzionisanja, 1984. godine, bio sam savjetnik u Skupštini Crne Gore.
Svjestan da je svako svjedočenje samo blijedi trag koji vrijeme učini još slabijim, smatram da ljudi sa prostora Bihora, Rožaja, Berana, Ulcinja, a prije svega Bihorci i Rožajci, zaslužuju da znaju nešto više o događajima iz svoje bliske prošlosti, jer su je njihovi preci ispisivali svojim životima, otmenošću, sabornošću, ponosom…
Kao izvorni svjedok ratnih događaja od 1941. do 1945. godine i kasnije kroz svoj društvenopolitički rad, želim da ljude, događaje i prilike opišem vjerno i istinito.
Nije cjelovito kazivanje o partizanskom pokretu, vasojevićkoj gerili i Okružnom komitetu KPJ za Srez beranski ako se izostavljaju rezultati sa područja Bihora. Jer, sve je to bila jedinstvena organizacija KPJ, NOP, SKOJ, u najširem smislu. Sve se to odvijalo u okviru ciljeva i zadataka oslobođenja zemlje od okupatora. (…)
Berane i čitava limska dolina bili su jedan ogroman, višegodišnji ratni poligon, vojni logor okupatora i njegovih saradnika: četnika, raznih milicija, doušnika. Okolo, albanska kvislinška vojska, vulnetari, muslimanska milicija, razne bande. Svuda hajke, svuda potjere. Teror najžešće vrste nad svakim ko je imalo sumnjiv. Partizani su i pod zemljom traženi.
Da li su morali svi da budu partizani ili četnici? Svako je vršio izbor prema sebi i onako kako je želio!?
Međutim, gerila se nije samo skrivala. Ona je vrlo aktivno djelovala kao kolektiv i dobra organizacija, na čelu sa Okružnim komitetom Berana, i svaki gerilac visoko i časno nosio je zastavu slobode i revolucije. Služio je primjerom svuda i u svako vrijeme. I mi u Gornjem Bihoru, od početka do kraja rata, kao gerilci, djelovali smo pod rukovodstvom Okružnog komiteta KPJ za beranski okrug i u zajednici sa brojnim aktivistima vasojevićke gerile, koji su nam uvijek, kada je zatrebalo i koliko su mogli, pružali pomoć. Bilo je i zajedničkih akcija – vojnih i društvenih.
Aktivnost NOP-a na području Bihora bila je raznovrsna, intenzivna i vrlo dinamična. Pokret je bio u stalnom usponu. Naše veze i aktivnosti išle su i do Rožaja, Tutina, Peći, Sjenice, Novog Pazara.
To je toliko poznato, posebno još živim drugovima iz toga kraja, učesnicima NOR-a, izuzev pojedincima, posebno onima koji su pisali svoje memoare a nijesu ni dotakli Bihor, našu gerilu, naše akcije, zasluge, patnje, uspjehe…
Ukoliko se neko i sjetio toga kraja, bilo je to o pojedincima, nekim porodicama, uzgred. Ne mogu prihvatiti da se taj kraj, u memoarskoj publicistici, ali i u zvaničnoj istoriografiji, svodi na epizodne likove i marginalne akcije, jer je Bihor prostor na kojem je narod pružao otpor okupatoru i to u dužem ratnom periodu.
Politička situacija, međunacionalni odnosi, propaganda i sl., bili su katastrofalni. Komšija je ubijao komšiju, brat brata, prijatelj prijatelja. Musliman Srbina i obrnuto, Albanac Crnogorca, Crnogorac Albanca… Komunisti i antikomunisti iz jedne porodice, različitih nacionalnih, vjerskih i socijalnih struktura.
Jednostavno, civilizacijska svijest stanovništva bila je tanka. Da je na ove naše prostore došla bilo koja ideologija, ona bi preuzela naše najprimitivnije osobine. U takvoj atmosferi dešavaju se vrlo dramatični događaji koji nijesu morali da budu tragični sa velikom cijenom užasa.
Okupator je, sa saradnicima, sve porušio. Svuda i gdje god stigne vrbuje ljude, ucjenjuje, promoviše svoju politiku i interese. Masovni teror sa svih strana – paljevine, pljačke, klanja i ubijanja, svakovrsna najveća divljaštva. Masovne internacije, bolesti, glad. Mase izbjeglica bez igdje ičega. Kuće popaljene, do temelja srušene. Kataklizmično. Bez pretjerivanja, prava ljudska i društvena histerija pomračenja svijesti.
U tom i takvom mraku, dubokog poniranja svega što je normalno, civilizacijsko, ljudsko, itd., kao jedina nada, pojavila se zvijezda petokraka, koja je svim poštenim ljudima dala mogućnost da se nadaju spasu i slobodi.
Stoga, smatram da bi istorijska nauka trebalo da napravi analizu procesa u muslimanskim sredinama u toku Drugog svjetskog rata. Kako su tekli i kako su se odvijali procesi njihovog opredjeljivanja za NOP. Otkrio bi se u tome niz specifičnosti koje su istorijski i kulturološki uslovljene prirodom i mentalitetom muslimanskog bića.
U pretežno nemuslimanskom okruženju, bihorski Muslimani nastojali su da očuvaju svoj kulturno-mentalitetski identitet, ali i da zadrže i ostvare, koliko je to moguće u novonastalim uslovima, skladan spoj i veze sa svojim pravoslavnim komšijama.
___________________________
Istaknuta slika: Petnjica
Tekst je izlazio u nastavcima u listu “Vijesti”, od 11. do 29. marta 2010. godine koji prenosimo sa Montenegrina.net u 16 nastavaka