Ramo Marišić: Pet plavsko-gusinjskih priča

1. BEDOVA

 

Bilo je to februara mjeseca 1919. godine[1].

Grupa naoružanih pravoslavnih civila stiže pred kuću Fera Hasiljevića u Plavu. U avliji zatekoše dva člana njegove porodice i ubiše ih. Zatim, uđoše u kuću gdje nađoše Fera i još četiri člana njegove familije, izvedoše ih ispred kuće, pa i njih ubiše. Kuću zapališe.

Nedaleko od kuće u košari su bili Aljo, Ferov sin, i njegova majka Uca, koja je bila rodom iz Šahmanovića. Radili su nešto oko stoke. Kada su čuli pucnje pušaka i vidjeli dva mrtva člana porodice ispred kuće, izađoše kroz prozor košare, koji se nalazio na suprotnoj strani od kuće, i pobjegoše. Uputili su se, sa ostalim izbjeglicama, prema Kofiljači. U tom pravcu su bježali seljani sela koja su se nalazila ispod ove planine. Uz Kofiljaču Aljo je na leđima nosio majku, jer je ona bila bolesna, pa nije mogla da drži korak sa ostalim izbjeglicama, čiji se broj stalno povećavao. Negdje iznad Treskavca, prema planini Horolacu, planina bijaše pod snijegom. Snijeg mek, pa se kolona jedva probija uz planinu. Poče da pada kiša, a zatim i susnježica. Aljo jedva ide za kolonom, sve više zaostaje, a sa njime još nekoliko starijih izbjeglica, njegove rodbine, a i oni jedva idu. Vidi Uca da su mnogo zaostali, pa se plaši za Alja, jedinog preživjelog člana njene porodice, da ne zamrkne sam u planini, pa mu reče:

-Ostavi me sine, pa ti haj za njima. Stignućeš ji.

Aljo neće ni da čuje. Kad vidje da sin neće da je posluša, majka poče da ga preklinje, a i neke njegove komšije koje su sa njim zaostale, počeše ga ubjeđivati da treba da posluša majku. Aljo ne htjede da ih posluša, pa oni, pošto mu ostaviše poveći komad kukuruznog hljeba, produžiše. Poče Aljo da sve više zaostaje za kolonom, teško hodajući tek oformljenom prtinom, koju novi snijeg brzo zatrpavaše. Majka ga ponovo poče preklinjati, pa Aljo odluči da je posluša.

Skide Aljo majku sa leđa, ponese je ispod jedne granate smrče i prisloni je uz njeno stablo i stavi joj komad hljeba u krilo. Izlomi smrčevih grana i od njih joj napravi ležaj i zaklon, a zatim prikupi poveću gomilu suhih ogranaka, koje nasloži blizu nje, i zapali vatru.

Plačući zagrli Aljo majku govoreći:

-Halalji me, majko.

-Da ti je halal ovoga i onoga svijeta, sine, odvrati mu, kroz suze majka.

Aljo produži za kolonom ka albanskoj granici.

Poslije nekoliko dana, sa nekoliko rođaka, vrati se Aljo iz Albanije na mjesto gdje je ostavio majku. Nađoše nekoliko krpica od njenih dimija i mnogo vučjih tragova. Aljo ugrabi pušku i okrenu je prema sebi, ali mu rođaci ne dadoše da izvrši samoubistvo, jer bi to, kako mu rekoše, bio još veći grijeh od grijeha što je ostavio majku.

Kada su se izbjeglice iz Albanije vratile u Plav i Gusinje, vratio se i Aljo. Oženio se. Žena mu je rodila devetoro djece, ali ni jedno nije živjelo duže od tri godine. Proklinjao je Aljo sebe dok je god bio živ, a doživio je duboku starost, što nije ostao sa majkom. Mislio je da mu se zbog toga ne “drže” djeca.

U Plavu se govorilo:

-Ufatila ga majčina bedova.

 

2. ĐULJA ŠABAN-BEGOVA

 

Godine 1913. bilo je mnogo porodica u Plavu i Gusinju koje su bile u crno zavijene. Dva brata Đulje, supruge Šaban-begove, a kćerke Murata Muša Ferovića, Mazo i Hako strijeljani su marta mjeseca 1913. godine na Racini u Plavu zato što nijesu htleli da pređu u pravoslavnu vjeru. Kada se stanje u ovom kraju malo umiri pokupiše se Plavljanke kod Đulje, od hajtara. Jedna stara Plavljanka reče:

-Zla ne sudbina istrijebi. Neće od nas ostati ni uha.

Đulja odmah uzvrati:

-Da ćemo rađat po desetoro đece ne mogu ne istrijebit. Ko se goj rodi ima svoju nafaku.

Ne prođe mnogo vremena dođe i 1919. godina. Ponoviše se zločini. Dođoše naoružani Ljevorečani koji sve što uhvatiše po sokacima plavskim ubiše.

Kuća Šaban-begova[2] bila je tada jedno od najvećih utočišta Plavljana. Ko je god preskočio u njegovu avliju, bio je na sigurnom. Tako se u kući, avliji i oko avlije Šaban-begove skupi masa naroda i tu osta sve dok se ne uspostavi red. Sve što je od hrane bilo u kući dijelilo se sa narodom koji se tu sklonio.

U Šaban-begovoj kući stanovao je jedan komandir srbijanske vojske koji se sa Šaban-begom sprijateljio, pa je njegovu kuću stavio pod  zaštitu vojske.

 

3. KAMEN JE TEŽAK DOK NIJE POMJEREN SA SVOGA MJESTA

 

Na jednom sobetu u selu Redžbulu kod Dursa, slušao sam Fera Aljovog[3] da priča da je u Gusinju nekada živio Adem Radončić, poznatiji kao Adem-paša. Nije bio paša po položaju, nego su ga Gusinjani nazvali pašom po njegovom ponašanju. Uvijek je imao gospodsko držanje, a tako se i oblačio. Bio je džumertan, mudar i prilično imućan. Na svakom skupu gradili su mu mjesto u vrh sobe. Bio je član mirovnog vijeća. Dakle, veoma ugledna i poznata ličnost u Gusinju.

Balkanski ratovi, pa i Prvi svjetski rat, učinili su svoje. Stoka opljačkana, kuće popaljene, mnoga imanja oduzeta, a mnogi ugledni ljudi ubijeni ili nestali. Zlo nije mimoišlo ni Adem-pašu. I njegovo imanje opustošeno, pa riješi da se seli iz Gusinja, ali mu nije palo na pamet da, tamo gdje je naumio da ide, neće naći svoje Gusinjane. I, tako ode Adem u Tiranu. Albanija tek osnovana država, stanovništvo od ratova veoma osiromašilo, zemlja u svakom pogledu nerazvijena i zaostala. Nije se Adem, u takvim uslovima mogao snaći da nešto radi, da otpočne neki posao, već je samo trošio novac koji je ponio sa sobom, pa ga je bilo sve manje.

Osiromaši Adem-paša. Ljeti je radio za nadnicu, a zimi bi cijepao drva imućnijm žiteljima Tirane. Tako su mu prolazili dani. Kad ne bi imao šta da radi, zimi bi išao od tagara do tagara gdje se peku kestenovi, da se grije. Godine pristigle, Adem sve slabiji, pa ga ljudi pomažu za sevap. Odavno su zaboravili, a mnogi tamo i nisu znali, da je to onaj Adem-paša iz Gusinja.

Za to vrijeme se u Gusinju vjerovalo da je Adem-paša postao veliki bogataš i veliki činovnik. Govorilo se:

-Adem-paša, pameten ček. Miče se iz ovg zla.

Tako se pričalo dok neki Gusinjani odoše u Tiranu poslije Drugog svjetskog rata. Slučajno naiđoše na Adem-pašu kod jednog tagara gdje se grije, ali ga ne poznadoše. Kupiše Gusinjani koštane i razgovaraju bošnjački. Kad ih ču Adem, okrenu se ka njima i upita ih:

-Oklja^en ste vi?

-Iz Gusinja, a oklja^en si ti?

-Bijo sem iz Gusinja, a sæt sem nioklja^en, odgovori Adem

-Kako to? Upitaše ga Gusinjani?

-Etetako. Jeste lji čulji đe Gusinjani velju ’Kamen je teža^ek dok je na svome mjestu, a ka^et se pomjeri s mjesta i đeca ga kotrljaju’. Ja sem zaboravijo tu gusinjsku priču, pa se iseljih iz Gusinja.

-Ko si, ti? upita ga začuđeno jedan Gusinjanin.

Sa očima punih suza, odgovori mu Adem:

-U Gusinje sem bijo Adem-paša, a ođe sem Adem-niko.

-A mi smo u Gusinje čulji da si i ođe veljiki ček.

-Ne sinovi, mlogi završe kao ja i postanu niko ka^et napušte svoj vatan.

 

4. U MAGLI SE LAKO ZALUTA

 

Bilo je to šesdesetih godina prošlog vijeka. Izdigao je Haljilj Aljo[4] te godine sa stokom na stan u planinu Bogićevicu, kod svojih nipaša Pejčinovića. Nije htio te godine da ide na katun u Košutici hotskoj, gdje je redovno izlazio. Smatrao je Haljilj da mu je, u to teško vrijeme kada su bili učestali ilegalni prelasci granice[5], sigurnije kod svojih nipaša, iako je i Bogićevica pogranična planina. Njenom najvišom kosom, koja se pruža od Hridskih krša prema Tromeđi, je granica sa Albanijom.

Jednog kišovitog dana pokrila magla čitavu planinu “da se ni prst pred okom ne vidi”, pa Haljilj Aljo ostavi djecu koja su bila čobani u katunu i ode sam da čuva stoku. Otjera Haljilj goveda na rudine iznad stanova, a ovce pojavi na pašnjake pokraj potoka, nedaleko od katuna. Taj bezimeni potok se sliva niz strme strane Hasove Bogićevice, krivuda pokraj šume Bivoljaka i od livade koja se naziva Maslo u Babinom polju, nosi ime rijeka Babinopoljka. Kada bi se mjestimično od zemlje odvojili pramenovi magle i podignuli ka Pa^eşem vrhu, požurio bi Haljilj da izbroji ovce, da utvrdi da li su mu sve na broju, i da vidi gdje su mu goveda.

U jednom takvom momentu, kada se oko pašnjaka na kojem se raširilo njegovo stado ovaca magla podigla, ugleda Haljilj Aljo grupu civila koja se pojavi na rubu šume. Ljudi stadoše, razgledaše okolo i, kad ga ugledaše, uputi se jedan od njih ka Haljilju. Kad stiže do Haljilja, pozdravi ga:

-Dobar dan, čobanine.

-Bog ti dobro dao, odgovori Haljilj.

-Kako se zoveš?

-Haljilj Aljo.

-A, gdje su ti stanovi?

-Tamo, pokaza Haljilj rukom u pravcu katuna koji je bio pod maglom.

-Mi smo iz Udbe, iz Berana. Obilazimo pogranični teren, a ova magla pritisla pa se ništa ne vidi. Ne možemo dobro da se orijentišemo jer teren dobro ne poznajemo, a u magli se lako zaluta. U kojem je pravcu Plav?

Ispruži Haljilj ruku u pravcu Babinog polja, koje bijaše pod gustom maglom, govoreći:

-Tamo. Idite svuj kraj šume, niz potok. Tako ćete doj do stanice miljicije, pa tu za dalje pitajte. Nemote se udaljavat mlogo od potoka da se ne stopite.

Čovjek ispred Haljilja ne progovara, pa zastade i Haljilj. Gleda čovjeka ispred sebe i po garderobi, a i po tome što ne poznaje teren oko granice, jer svi oni koji su iz Udbe obilazili granicu imali su po nekog sa sobom koji bi pogranični teren dobro poznavao, zaključi da nije iz Udbe, već da najvjerovatnije bježi za Albaniju, pa odluči da mu izokola pokaže put. Reče mu:

-Onamo, gore, ki onoj kosi nemote da idete, nikako. Ispod same kose je staza kojom idu granične patrole a sto metara iznad staze je granica. Iza granice je veljki krš – Vujkov krš. Do Vujkovog krša je granica, a ispod njega, dolje je albanska rijeka. Zastade malo Haljilj, pa nastavi:

-Najbolje je da idete tamo, uz ona^e las. Samo dvjesta meta^era^e kroz goru onom putačom doj ćete do granične karaule. Tu se kod vojske možete odmoriti i oni će vi dati nekoga od vojnika^e da ve ki Plavu isprati.

Čovjek se zahvali Haljilju i dade mu paklicu cigareta, pa se uputi ka svojim drugovima. Naiđe magla i sakri ih. Kad bi se razbistrilo, upirao bi Haljilj svoj oštri pogled ka Babinom polju, ali od grupe ljudi nemaše ni traga.

Čovjek koji je razgovarao sa Haljiljom bio je Vlado Dapčević[6]. Pričao je on autoru ovih redova kako mu je jedan čobanin u Bogićevici pokazao put.

 

5. VIŠE U GUSINJE NEĆE DOLAZITI

 

Mustafa Memić[7] došao iz Sarajeva u svoje rodno mjesto – Gusinje 2006. godine za Dan oslobođenja, peti avgust. Sa delegacijom SUBNOR-a plavske opštine obišao je spomenike palim borcima i žrtvama fašističkog terora, položio cvijeće. Delegacija sa Mustafom tako stiže i u selo Dolju, gdje su poginula četiri borca, rukokovodioca KPJ i oslobodilačkog pokreta ovoga kraja. U ovom selu, sa desne strane puta za predivnu dolinu Grbaje, oko koje se dižu planine Karanfili, Volušnica, Popadija i Trojan, na mjestu gdje su poginuli podignut im je spomenik. Pošto položiše vijenac, Mustafa,  aktivni sudionik tih događaja, u godinama i prilično oronulog zdravlja, govori prisutnim ljudima polako i sa kraćim prekidima, o junačkoj pogibiji:

Beća Bašića organizacionoig sekretara Okružnog komiteta KPJ za srez beranski,

Alja Hota, partijskog rukovodioca Gusinja,

Voja Novovića, člana Sreskog komiteta KPJ za srez andrijevički i

Jusufa Redžepagića, organizacionog sekretara Okružnog komiteta SKOJ-a za okrug beranski.

Kada se vratiše u Gusinje, zaustaviše kola kod Osnovne škole “Džafer Nikočević”, da prošetaju. Dok su prolazili pokraj Vezirove džamije, Mustafi malo pozli, zatetura se, pa ga prihvatih pod ruku. Pošto se malo oporavi, uđosmo u kafanu da se malo odmorimo. Popismo limunadu i kahvu. Kad se malo osvježi, Mustafa mi se obrati:

-Ja ti Ramo u Gusinje više neću dolaziti.

-Hoćeš Mustafa, akobogda. Dolazićeš ti nama još mnogo puta i za naše mlade još knjiga pisati o prošlosti ovoga kraja, o njihovim precima.

Mustafa ne reče ništa više samo se osmjehnu.

Tako i bi. Bi zakazana promocija Mustafine knjige za drugi avgust 2007. godine, ali se ona ne održa.

Mustafa je preselio na Ahiret  02. jula 2007. godine. [8]

____________________________

[1]Plavljani i Gusinjani nijesu priznavali niti dozvoljavali uspostavljanje vlasti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca sve do polovine februara 1919. godine, kada su uspostavili svoju “autonomiju”, koja je u krvi ugušena.

[2] Đulja Šaban-begova je poginula 1919. godine na nivama zvanim prekutnjice dok je pozivala narod da dođe u njihovu kuiću. Pokosio je mitraljez sa minareta džamije. Šaban-beg Redžepagić ostavio je četiri sina: Husa, Isa, Hamdiju i Šaćira.

[3] Fero Aljov Mulić, zavičajno iz Gusinja.

[4] Haljilj Aljo iz sela Hoti. Ostavio je sina Jašara, koji živi u Plavu.

[5] Najčešće su u Albaniju bježale pristalice Rezolucije Informbiroa, koje su se plašile da ne budu otkrivene i uhapšene. Među onima koji su bježali bilo je i onih koji nijesu imali nikakve veze sa Rezolucijom, ali su imali rodbinsku ili prijateljsku vezu sa uhapšenima pa su strepjeli da i na njih ne padne sumnja ili da ih neko ne optuži, ili iz bilo kojih drugih razloga. Dakako bilo je ilegalnih prelazaka i iz Albanije, takođe iz raznih razloga. Zato je granica bila dobro čuvana. Pored graničara, i patrole milicije redovno su obilazile pogranično područje, nadgledale katune, pratile čobane, postavljale zasjede oko puteva i planinskih prevoja i prelaza, upozoravale čobane da ne prilaze blizu granice i da obavijeste organe vlasti ako primijete nešto sumnjivo.

[6] Vladimir Vlado Dapčević (1917 – 2001), komunista, revolucionar, prvoborac, visoki oficir. Prihvatio je Rezoluciju Informbiroa 1948. godine. Pobjegao je u Albaniju 1958. godine, a zatim je prebačrn u Sovjetski Savez.

[7] Mustafa Redžov Memić (1924 – 2007), prvoborac, autor više knjiga o Bošnjacima Sandžaka i Crne Gore i o prošlosti plavsko-gusinjskog kraja.

[8] Iz knige R. Markišić : Kamen je težak dok nije pomjeren sa svoga mjesta –  iz usmene proze plavsko-gusinjskog ktraja, Almanah, Rožaje, 2008.