Redakcija Što je djed bivao stariji, sve češće je govorio o smrti. O smrti se u našoj kući i ranije često govorilo; najčešće je govorio on jer mu je negdje na izmaku onoga tamo rata umrla kćerka, mlada djevojka, i taj je događaj ostavio traga u njemu. I od tada bi on svakoga proljeća kad bi vidio izbeharalu krušku jeribasmu, iako skrhan bolešću i godinama koje je teško nosio na sebi, odlazio na mezar svoje kćerke.
Svaka je priča o smrti za mene bila strašna i uvijek bih poslije takvih priča bio žalostan, ali je većina njih na mene djelovala čudno i izazivala u meni neku nevjericu, posebno priča o čudnoj ptici koja je uvijek dolazila prije Azraila da najavi smrt.
Kad god bih u noći čuo kreštavi glas ptice, neka bi jeza prostrujala mojim tijelom i bilo bi mi neugodno. O toj su ptici pričali razne priče; govorili su da je strašna, da izgleda čudno – jedna je starija žena pričala da je pred smrt njenog muža stajala na prozoru i mahala krilima, drugi su, opet, pričali da je to sova i da su momci ubili jednu takvu kad su se noću kasno vraćali sa sijela.
Ipak je za mene ta ptica ostala tajna i uvijek kad bih noću čuo kreštavi glas u blizini kuće, ja sam se bojao za djeda. Primijetio sam da se i on nelagodno osjećao, ali je taj osjećaj vješto prikrivao.
Jednom je djed bio ozbiljno bolestan. Ja sam tada imao sedamnaest godina i više se nisam bojao te čudne ptice, ali je svaka njena pojava u meni ipak izazivala nešto nalik na strah. Jedne od tih noći u kojima niko od nas ukućana nije spavao pojavila se i ta neobična noćna ptica i u sve nas unijela nemir i strah. Prvo je zakreštala na staroj jeribasmi, a onda je, kao kakvim čudom, sletjela na našu kuću.
Iako nisam vjerovao u istinitost priča koje su govorile o povezanosti pojavljivanja te ptice sa smrtima i sudbinama ljudi, tada sam bio ozbiljno zaplašen njenom pojavom.
Djed je samo pogledao prema krovu i svi su onda uprli pogled u krov i mislili isto, a ja sam brzo izašao napolje u nekom čudnom raspoloženju punom mržnje prema tajanstvenoj ptici, koja je unijela još veći nemir u našu kuću.
Noć je bila vedra i dobro sam mogao vidjeti pticu: bila je velika. Tada mi se činilo da ima dugačke noge i nekoliko perki na glavi pa sam u prvi mah pomislio da ima dva kljuna – jedan nasuprot drugom. Znam da sam bacio nešto prema njoj i da je ptica odletjela., a ja sam se vratio u kuću i uvjeravao ih da je ptica samo preletjela preko naše kuće.
Djed je i dalje ležao i očekivao smrt, vjerujući da je ptica njen glasnik. Ipak, djed nije umro te noći, niti naredne, niti poslije godinu dana. Umro je jedne godine kad je zima bila hladna, hladnija od svih koje sam zapamtio.
Vjetrovi su bili puteve bjelinom zavijali, nestale prtine pod nanosima snijega a ograde samo mjestimično virile i po njima se moglo znati koliko je širok put. Studen se u kosti zavlačila, bjelina misli opčinjavala; zamrznute iskrice inja na površini snijega zasijale bi ponekad na suncu, koje bi izronilo iz oblaka što su se valjali sa zapada, a zatim bi se opet ugušilo u njihovoj sivoći.
I rekao bi čovjek da je sve mrtvo kad puhne sjeverac da iznad kuća nije bilo dima koji se penjao u visine, sve dok ga vjetar ne bi presjekao oštricama svoje studi, vitlajući ga poslije sa snijegom.
„A tek je druga po Božiću“, rekao je djed. „Još ni pola zime nije.“
Djed je htio još nešto reći, ali ga prekide vjetar što hlupnu u prozor i on, ili je zaboravio ono što je htio da kaže, ili se nešto zamislio, tek ne reče ništa, već se primače krevetu i leže.
Svi smo mislili da je zaspao.
