Redakcija MOSTAR JE GRAD BAJKI
Robert Michel, oficir K.u.k. armije/ Isječak. (1908.)
Robert Michel doživljava Mostar kao grad iz bajki. Vrelo sunce pali i izbjeljuje već bijele uske uličice, pokrivene prilike lebde pored starih zidina. Lijepe djevojke u narodnim nošnjama promiču pored njega. U Mostaru, tipičnom orijentalnom gradu, u vrijeme kada ga pohodi Robert Michel već je bio evidentan prodor evropske kulture, koja je ipak u njega ulazila tiše i pažljivije nego u Sarajevo. (…)
Mostar leži na granici islamskog Istoka
Prodor islama stoljećima je ovdje, na obalama. Neretve, bio toliko snažan da u samom izgledu grada Orijent dolazi do izražaja neposrednije i jače nego u mnogim drugim gradovima duboko u evropskoj Turskoj, ili još dalje u Aziji. Ko se pri dužem boravku ovdje zaživi s mjestom, taj se više ni u jednom gradu istoka neće osjećati kao stranac. Prisnost s Mostarom postat će čarobni ključ koji lahko i sigurno može otvoriti sve tajne Istoka. Ali, nije jedino islam dao gradu njegov osobit pečat. Mostar ima i onu lijepu i rijetku premoć u postojanju okolice koja je s njim u potpunoj harmoniji. A okolica je pusti sivi krš. Mostar bi se mogao usporediti s Venecijom. Venecija je nastala kao grad prostranih mora, a Mostar je grad hercegovačkog kamenog mora.(…)
Robert Michel, oficir K.u.k. armije
Sokaci i kuće
U dolini Radobolje, gdje sjevernjak ne dopire punom snagom, moguće je vidjeti i kolibe sa slamnim krovovima ili bijedne štale za stoku, sastavljene od sandučnih dasaka i starog lima. U samom pak Mostaru čak i sasvim uboge kuće moraju biti od kamena i s dobrim kamenim krovom, inače buru ne bi preživjele.
Trgovina
Musliman je najmirniji trgovac. On sjedi podvijenih nogu usred svoje robe i nikad nije uznemiren zbog toka posla. Zapravo, posao za njega i nije ništa drugo nego jedna vrsta razbibrige. Robu nikad ne hvali, to bi mu bilo ispod časti. Kad mušterija dođe, obavi prodaju, ako je moguće ne ustajući s mjesta. Mušterije i prijatelji obično se počaste crnom kahvom i cigarom. A ako niko ne dođe da što kupi, popije kahvu sam i popuši cigaru za svoj ćeif.
Džamije / Bogomolje
Katolici na desnoj obali Neretve, u dijelu grada gdje su većinom bašče, imaju svoj hram. To je jednostavno zdanje, skromno ukrašeno iznutra i svana. Pravoslavci su podigli svoju novu crkvu s moćno uzdignutom kupolom visoko na padini brda Stolac, gotovo kao simbol težnje za vjerskom dominacijom (vlasti) nad ovim gradom. Uporedimo li je s katoličkom crkvom, katolicima treba odati priznanje za skromnost, jer stvarna vlast nad gradom pripada bezbrojnim džamijama s vitkim munarama.
Narod i vjera
Iliri, Austrijati, Kelti, Rimljani, Istočni Goti – jedan narod smjenjuje i potiskuje drugi s vlasti. Tek južni Slaveni, Srbi i Hrvati, koji se useljavaju u VII stoljeću, ostaju stalni stanovnici zemlje. Čak i kad zemlja padne pod tuđu vlast, oni čvrsto ostaju na rodnoj grudi. Čak i kad su Turci zavladali Hercegovinom, Slaveni se nisu dali potisnuti. Istina, njihova rasa doživljava jak priliv orijentalne krvi, čime se stvara zaseban rasni ogranak, ali, i nakon svega, narod ostaje južnoslavenski. Slaveni su došli kao neznabošci i nastanili su se u ova područja jednako udaljena od Rima i od Bizanta. Katolički misionari iz Dalmacije i Bizantijski misionari s Istoka obratili su narod u kršćanstvo / hrišćanstvo. Već tada je nastao prvi rascjep u vjeri ovog naroda. Jaz između katoličke i pravoslavne vjere probudio se naročito u XII. stoljeću, kada je srpski princ Sava, prema uputstvima svojih učitelja, grčkih monaha, izvršio reformu crkvenog pitanja srpsko-hrvatskih zemalja. Pod utjecajem srpskih knezova, pod koje je zemlja više puta padala, istočna vjera jačala je sve više. Katolici su se mogli održati samo uz oslonac na susjednu Dalmaciju. Odvajanjem sekte bogumila nastao je novi rascjep u istočnoj vjeroispovijesti. (Vjera ovih sektaša nastala je u hrišćanskoj zajednici Persije. Glavno sjedište vjere bio je grad Patara u Maloj Aziji, po kojem su se privrženici ove vjere prozvali patarenima. Svećenik i reformator Jeremija Bogumil približio je patarensku vjeroispovijest istočnom obredu, a njegovi privrženici prozvaše se tada bogumili). Vjerski zagriženi bogumili postadoše toliko moćni da su preuzeli čak i vlast u zemlji. Bosanski kraljevi i svjetosavske vojvode pređoše na ovu vjeru. Posljednji tragovi bogumilske vjere registrirani su sve do kraja prošlog stoljeća. Ali, u narodnom sjećanju oni stari moćni bogumili još uvijek su živi. Priča, pjesma i praznovijerje osiguravaju im neprolazan život. Uspomenu na njih održavaju čudni fantastični ogromni bogumilski nadgrobni spomenici na raznim mjestima zemlje, čije samo nijemo postojanje predstavlja rječiti dokaz gospodarstva bogumilskih vremena.
Katolička vjera bila bi sigurno potpuno potisnuta da papa Honorije II nije 1208. godine poslao u zemlju pripadnike franjevačkog reda, koji ubrzo ostvariše veliki utjecaj vjerskom gorljivošću i djelotvornom ljubavi prema narodu.
U XV stoljeću dođoše Turci. Većina patarena, kao i mnogi pravoslavci i katolici iz nužde pređoše na Islam. Oni katolici koji su ostali vjerni svojoj vjeri postepeno odseliše u Dalmaciju, gdje zatražiše zaštitu Mletačke i Dubrovačke Republike. Osvajač zemlje Muhamed II, plašeći se da zemlja odveć ne opusti, izda ferman kojim garantira katolicima svoju visoku zaštitu. Njegova ugovorna povelja (ahdnama) čuva se i danas u samostanu u Fojnici. Islam je stoljećima bio vladajuća vjera. I katolici i pravoslavci trpjeli su često zla vremena. Jedina uporišta kršćanske vjere bila su tada manastiri katoličkih franjevaca i pravoslavnih vasilijanaca.
Katolicizmu je bilo najgore u XVI stoljeću. Neprestani ratovi sultana s papom, s rimsko-njemačkim carevima i s Venecijom, kao zaštitnicima katoličke vjere, imali su za posljedicu da su i katolici u Hercegovini i pored ugovornog pisma Muhameda II bili izloženi krvavim progonima. Otkako su franjevci došli u zemlju, cjelokupna katolička služba ostala je u njihovim rukama. Čak je i biskupska stolica bila posjednuta iz njihovih redova. U teškim vremenima proganjanja kršćana vršenje dužnosti svećenika bilo je ostvarivo jedino tako što su izbjegavali da se ističu svojim odijevanjem. Još i danas franjevci u Hercegovini nose brade i često glavu pokrivaju orijentalnim fesom.
Ni pravoslavcima nije uvijek išlo najbolje. Ali činjenica da je njihov vjerski poglavar bio u turskoj rezidenciji, i da se na njega moglo utjecati lakše nego na papu u Rimu, donosila im je uvijek neku prednost.
Preokret u korist katolika desio se tek potkraj XVIII, a naročito u XIX stoljeću. Tada sultan nije više vodio rat s moćnim katoličkim knezovima, nego najviše s pravoslavnom Rusijom, a i Crna Gora se uzdigla. U tom vremenu pravoslavci su bili politički sumnjivi, a katolici podupirani, pa je čak 1846. godine ustanovljena u Mostaru Katolička biskupija. Naravno, sjedište biskupa nije bilo u samom gradu, nego u jednoj skrivenoj uvali u Vukodolu. Tek u ovo vrijeme Mostarska župa bila je odvojena od prastare parohije Gradac koja je bila, također, smještena u Vukodolu. Godine 1862. župa se morala smjestiti u grad, gdje je u isto vrijeme bio podignut veliki franjevački samostan, a uz sultanov prilog, i nova katolička crkva u kojoj se 7. marta 1866. služila prva sveta misa. (…)
Muslimani Hercegovine nisu čisti orijentalci, nego zasebna rasa nastala miješanjem kristjana koji su prešli na islam i Osmanlija, koji su osvojili zemlju. Ova je mješavina umnogom nadmašila čistu osmansku rasu. Ali ovi muslimani ne žele ni čuti priču o nekadašnjem miješanju s kršćanima. Većina porodica svode svoje porijeklo na Malu Aziju ili najradije na Arabiju. Ali isto tako kao što se ne stide južnoslavenskog jezika kojim govore, ne bi se trebali stidjeti ni ovog činjeničnog miješanja krvi, jer je upravo taj način rezultirao naciju koja je umnogome superiornija izvornim osmanlijama.
(…) Dubok urođeni ponos hercegovačkog muslimana rezultat je dugogodišnje vladavine njegovih predaka na ovim prostorima. Ovaj ponos sjedinio se sa izrazitim osjećajem takta, tako da južnoslavenski musliman pruža krajnje simpatičnu pojavu. Vjera ima presudan utjecaj na njihov način mišljenja i djelovanja; da, vjera je u svim životnim situacijama pokazatelj ispravnoga. Rano školovanje je počivalo na učenju Kur’ana. Ništa ove ljude ne može uvrijediti kao uvreda njihovih religioznih osjećanja. Uz odgovarajuću obazrivost s njima je lahko živjeti, jer, i pored evidentnog ponosa, oni su istovremeno čedni i miroljubivi, a prvenstveno u svakom su pogledu pošteni. U komunikaciji su ozbiljni i na svoj način otmjeni, ne vole galamu ni viku. U svemu što musliman čini i radi vidljivo je jako zadovoljstvo i samopouzdanje. Prema stvarima i postupcima koji ga se ne tiču pokazuje apsolutnu ravnodušnost. Jedan musliman koji sjedi podvijenih nogu i posmatra svijet kao da je negdje daleko u vilinskoj zemlji, pruža sliku nesumljive zemaljske sreće. Ali, postoji viši stepen ove posmatračke sreće: potegnuti mirisni dim cigare, polahko srknuti kahvu iz findžana i ugodno ispustiti dim. Satima se musliman može odavati ovakom stanju bezuvjetnog mira duha i tijela – samoisčeznuću u carstvo beskrajnosti. Ovo stanje on zove ćeif. (..)
Stranac koji bi posjetio Mostar sigurno bi se radovao što bi po različitoj nošnji mogao raspoznati plemensku i vjersku pripadnost ljudi koje bi vidio na sokacima. Najlakše je razlikovati ženu jednog muslimana, jer ona van kuće drži lice uvijek pokriveno.
Kršćanske varošanke također nose dimije. Dimije podsjećaju na široke pantalone, a zapravo to su suknje (sa nogavicama na dnu) koje se trakama vežu oko članaka što ispunjava zahtjeve higijene i pristojnosti pri kretanju po buri (zimi) ili prašini (ljeti). Ječerme su uglavnom iste boje kao i dimije. Starije žene i djeca na nogama nose nanule. One pri hodanju proizvode čudesan klepetavi zvuk. Seljanke su sasvim drugačije obučene. Odjeća im je od gustog sukna koje same tkaju od ovčije vune. Nose uske šalvare i preko njih zubun, koji je sprijeda razrezan do pasa (da ne sprečava hod)..
Sve se žene rado kite zlatom, srebrom, merdžanima, biserom, a i dragim kamenjem. Čak ni siromašni ne odstupaju od toga i ukrašavaju se lažnim nakitom i novcem..
Mostarci nose čakšire koje prilično usko obavijaju listove i butine, oko kukova su vanredno široke, a pozadi vise kao vreća. Koporan i džamadan izrađeni su od istog tamnog štofa kao i čakšire. Oko pasa nose crveni vuneni pojas, koji se može više puta omotati, ili troboloz od šarene svile. Na nogama nose cipele u obliku čuna, na glavi fes. Imućni zimi nose i dugački krzneni kaput, ćurak. Ovako se većinom nose građani. Seljaci nose odijela sličnog kroja, ali od teškog vunenog tamnog sukna..
(…) U Mostaru ima i Roma. Tako se u ovaj grad sklonilo mnogo ljudi različite religijaske pripadnosti. Zaista, u pogledu raznolikosti narodnih plemena i vjera, Mostar je jedan od najznačajnijih gradova na evropskom tlu.
Stari most
(…) Ovaj most nadsvođuje riječne dubine u jednom jedinom ljupkom luku. Na njegovim prilazima stoje stare tamne kule. Put preko mosta vodi bez stepenica gore i dolje, strmije nego stepenasti put preko Rijalta u Veneciji. Brojčani podaci daju bolju predodžbu te neka mu služi na znanje da raspon luka iznosi gotovo 18 metara, a da je visina vrha mosta nad običnim vodostajem oko 20 metara.
Mnogi ga nazivaju “rimski most“. On zapravo ne potječe iz vremena rimske vlasti, nego su ga u sadašnjem obliku u XVI stoljeću podigli Turci. Prije toga obale su bile povezane samo jednim nesigurnim drvenim mostom. O ovom drvenom mostu, i o kamenom mostu koji je bio podignut namjesto ovog, čuveni geograf i historičar Mustafa Ben Abdulah hadži Kalfa (umro 1658.) piše:
“Pošto većina bašči leži s one strane rijeke
nekad se na drugu obalu prelazilo preko
velikog drvenog mosta koji je visio na lancima,
jer nije imao stupova, a koji se ljuljao
tako da se samo uz smrtnu opasnost preko
njega išlo. Tada zamoliše stanovnici sultana
Sulejmana da im sagradi most od kamena.
Ovaj pošalje neimara Sinana, koji izjavi da je
nemoguće ovdje sagraditi most. Od toga se
dana odustalo, tačnije jedan vješti mjesni
stolarski majstor zajamči da je zamisao izvodljiva,
i most bi ostvaren… jedno umjetničko
djelo koje divljenenjem ispunjava sve
neimare svijeta. Most je sagrađen 974. godine.“
(prema našem računanju vremena oko
1567. godine)
Jedna stara narodna pjesma opjevala je postanak kamenog mosta: odvažni majstor, kamenorezac (Rade), dugo pokušava sazidati most; svaki put most mu se sruši. Najzad pita vilu iz Podveležja za savjet. Dobrostiva vila kaže mu da mora najprije umiriti vodene duhove, jer je navukao na sebe njihovu srdžbu zidajući most, kao novi sigurni prijelaz preko rijeke čime će se smanjiti broj onih koji su dotad stradavali. Ona mu savjetuje da radi umirenja neretvanskih duhova uzida u temelje mosta jedan ljubavni par. (Rade) postupi po savjetu i zidanje mu odmah uspije. Godine 1087. (1677.) most je bio popravljen. Bilo je to za vrijeme vladavine sultana Muhameda IV (…)
