Napokon je sve završilo. Provjerila je nekoliko puta. Hladan je. Ne diše. Opipala mu je vrat. Nije osjetila puls. Nazvala je Nevena, Viktorovog brata. Kada dođe , pozvat će liječnika. Ako nazove sada, možda mu mogu spasiti život, a još jedno spašavanje ne bi mogla podnijeti.
– Ne možeš tako – rekao je Neven, negdje pred zoru, dok su sjedili u kuhinji čekajući da mrtvozorniku započne radni dan.
– Mogu ! Moj je muž i ne želim da mi se uplićete u život. Kad niste do sad, ni ne trebate.
Istina, u posljednje vrijeme su živjeli poput dvoje gubavaca. Nitko ih nije posjećivao; nitko nazivao. S Viktorom ni najizdržljiviji nisu mogli razgovarati.
– Ali, tihi sprovod ? Moj brat to nije zaslužio.
– Bit će tihi sprovod. Ti, Tonka, Tea, Lea, ja i Marin. Mala osmrtnica. Jednostavna. Molimo biti oprošteni od posjeta žalovanja. Tako sam odlučila.
– Možda će Marin odlučiti drukčije. Ta, Viktor mu je otac.
– Odavno nije. Viktor odavno nije nikome ništa – rekla je s prezirom; ispljunula riječi kao konačnu potvrdu svoje odluke.
Plesti je počela one zime u kojoj je Marin napravio prve korake. Bio je miran dječak. Samo, kad bi osjetio da ona titra iznutra, postajao je cendrav. Trudila se ne pokazati pred njim svoju nervozu, strah, grozničavo iščekivanje otključavanja ulaznih vrata. Možda je radi toga i počela plesti.
Plela je opsesivno. Džempere, džemperiće, haljine, kaputiće, svih boja i krojeva. Nit je klizila preko igle, provlačila se kroz sljedeću očicu i ponovno vraćala na iglu. Ponekad je imala osjećaj da joj život ovisi o toj neprekinutoj niti.
– Marine, mama je – rekla je u slušalicu negdje iza sedam. Suhoća joj je stiskala grlo i nije mogla, nije znala kako bi nastavila.
– Reci, mama. Žurim na posao.
– Marine , tata je umro.
– Što ? Kad ?
– Sinoć. Kad sam išla spavati – rekla je kroz plač – prodrmala sam ga da popije tablete, a on je već bio hladan.
– Nisi vidila prije ?
– Nisam. Sve je bilo normalno. Bilo je normalno nenormalno; znaš što hoću reći.
– Jesi li primjećivala da je nešto drukčije ? Jučer ? Prekjučer ?
– Ne znam što bih ti rekla. Bilo je kao i obično; jedan dan malo bolje, pa dva dana bez riječi. Tablete mu nisu mogle zamijeniti piće.
– Je li stric Neven tu ?
– Bio je noćas. Otišao se kući obrijati i presvući, pa će se vratiti.
– Dolazim što prije budem mogao.
Spustila je tiho slušalicu i otišla u sobu. Viktor je, povezane vilice i sa dva novčića na kapcima, ležao na njihovom bračnom krevetu čekajući mrtvozornika.
– Jesi li umirao sretan ? – reče zajedljivo. – Jesi li mislio da ću doživjeti živčani slom kad shvatim da te vrag odnio ?
Oko podne je mrtvozornik ustanovio smrt ; kao što je desetak sati ranije učinio i liječnik. Rekao je, možemo ga odnijeti. Odnijeti. Samo tako; odnijeti. Kao balvan. Kao predmet. Kao broj u knjizi mrtvih. Dva tiha lika su ga podigli na nosila, zamotali plahtu oko njega i iznijeli iz stana. S nogama naprijed. Lena je stajala sa strane trudeći se izgledati dolično. Razmišljala je kako ta trojica rade težak posao. Pokazivati žalost kad u sebi nisi žalostan zahtijeva veliku kontrolu. Srce joj je, poslije toliko godina, kucalo lagano; kao da je oslobođeno iz tijesne kapsule. Osjećala je kako joj se prsa, godinama stisnuta u grču, šire i pune svježim zrakom. Pazila je da joj se ta lakoća ne popenje do lica; do usnica; do očiju.
Neven je stajao pored nje i brisao suze koje su mu se zaustavljale u riđim brkovima, pa je izgledalo kao da se briše poslije dobrog i obilatog obroka. Lako je Nevenu. Nije prošao ono kroz što je ona prošla. U posljednje dvije godine nije ni dolazio do njih. Jedva što bi jednom mjesečno nazvao.
Viktor je, dok nije otišlo sve nizbrdo, volio dobru hranu, ali ne više od dobre kapljice. Gorko se nasmije pri pomisli na kapljicu. Kod njega su to prije bili slapovi. Pio je sve. Nije birao, kao što, uostalom, nije ni društvo birao. Imao je samo jedan kriterij. Svi su oni nižeg ranga od mene, govorio je dok bi se navečer pijano valjao po kauču. Želudac joj se stisne pri pomisli da je ikad u tom bijedniku mogla pronaći išta dobroga.
A bilo je. Bilo je u početku ; bio je nježan, obziran, omiljen u društvu. Nekad bi pretjerao u piću, pa bi se mjesecima prepričavali događaji koji su s vremenom postali anegdote. Često su se smijali kad bi se sjetili proslave na kojoj je otkopčao košulju tako da je svu dugmad, zajedno s komadićima tkanine, otrgnuo s nje. Bilo je toga puno više nego se Lena željela prisjetiti i tada joj je bilo smiješno i izgledalo kao dobar provod. Dok se nije rodio Marin.
Vrtjela se po stanu ne znajući što bi. Tišina joj je godila. Pjevušila je dok je skidala posteljinu. Ostavi krevet da se zrači. Pogleda po sobi. Nešto će trebati učiniti s njom. Previše je tu uspomena za pokapanje.
Otvori ormar. Unutra su uredno visila Viktorova odijela i košulje. Najradije bi ih odmah potrpala u crne vreće. Nešto mora učiniti. Nečega se mora riješiti. Sa stola u kuhinji uzme upaljač i cigarete i odnese ih prema smeću. Za onaj djelić vremena, dok su padali iz njene ruke prema smeću, kroz glavu joj proleti misao, a što ako se Viktor vrati.
Bojala ga se. Odavmo ga se bojala. Marin je bio petogodišnjak. Viktor se sve kasnije vraćao s posla. I sve pijaniji.
– Ne možeš tako , Viktore. Imaš dijete. Imaš obvezu – rekla je.
Nije rekao ništa. Samo je ustao od stola i uhvatio je rukama oko vrata. Gušio ju je unoseći joj se u lice. I sad joj je u glavi bubnjala njegova prijetnja, ubit ću te ako još rečeš jednu jedinu riječ. Marin je histerično zaplakao , a onda pao na pod bez daha. Možda joj je to spasilo život. Nikad neće saznati.
Zašto nije otišla od njega ? Mogla je. Stotinu puta je mogla i htjela, ali on je, poslije svakog ispada, bio toliko jadan i skrušen i pun obećanja i planova da je svaki put pomislila, valjda će sad stvarno biti bolji. I bio bi. Dok ne bi osjetio da se njena ljutnja smirila.
– Onaj ti mudonja ništa ne uči. Reci mu da će najebat ako ga ja uhvatim u šake – tako je Viktor odgajao Marina, a ona, pak, u strahu da svoju prijetnju ne obistini, skrivala je sve Marinove mane pred njim.
Viktor nikad nije saznao da je u Marinovoj sobi pronašla marihuanu. Nikad nije saznao ni da je Marin pao razred. To je bilo lako skriti pred njim, jer nije uvijek znao ni koliko je Marinu godina. Nije saznao ni da joj je Marin jednom rekao, drži nož uza se, pa ako te napadne , gađaj u vrat; neka iskrvari i umre. Plakala je danima, ali nikad ispred Viktora. Dok je bio u blizini, ona je plela. I šutila.
Zvono na vratima je trgne. Možda se vratio Neven, pomisli dok je išla prema vratima.
– Mama – rekao je Marin i zagrlio je.
Sjedili su uz kavu i Marin je slušao detalje o očevoj smrti.
– Jesi li predosjećala da će to učiniti ? – rekao je.
– Ni u snu.
Istina je da je bilo samo pitanje vremena i načina na koji će to učiniti. Pratila je svaki njegov pokret i pitala se hoće li se dogoditi noćas. Trajalo je mjesecima. Nije govorila nikome, jer joj nitko u ovome nije mogao pomoći. Postojali su samo Viktor, ona i zveckanje pletaćih igala. I jučer je, dok su sjedili u kuhinji, gledala preko igala u zgrčenu priliku.
– Jeben ti život – rekao je.
– Jedan, dva, tri, četiri, pet – brojila je u sebi.
– Ubit ću se.
– Šest, sedam, osam, devet.
– Majke mi, ubit ću se.
– Deset, jedanaest, dvanaest, dvanaest, četrnaest.
– Ovako se dalje ne može.
– Petnaest, šesnaest, okret, jedan, dva.
Ugasio je cigaretu, polako ustao i otišao u sobu. Popizdit ću, pomislila je ni ne sluteći da ga po posljenji put gleda živa.
– Je li nešto rekao ? – pita Marin.
– Gluposti, kao i uvijek.
– Što?
– Da ima neke misli.
– I nisi ništa posumnjala?
– Ima on te svoje misli otkad ga znam. Imao je – ispravi se, pa nastavi. – Oduvijek me držao kao taoca prijetnjama da će se ubiti.
Prvi je put bilo mjesec, dva poslije Marinovog rođenja. Plakala je i klečala pred njim držeći u rukama Marina dok je on oblačio odijelo i govorio kako nema više života za njega. Poslije sat, dva, ne zna ni sama koliko, legao je u odijelu i zaspao. Doduše, ne i u cipelama. Pokušavao ih je, onako pijan, obuti i svaki put bi se zaljuljao, odustao, zapalio cigaretu i održao govor o tome kako nikome nije potreban. Opet bi se vraćao na cipele i trajalo je dok se nije umorio i odlučio odgoditi smrt.
Na sanduku jeftini vijenac od narančastih i crvenih gerbera. Nije joj stalo. Pred sandukom veliki vijenac, očito Nevenov, i križ na kojem piše – Viktor Polinić 1947 – 2013. Šezdeset i šest godina. Dosta i previše.
Nije bilo svećenika. Nije bilo nijednog Viktorovog pajdaša. Znali su, sigurno su znali, jer grad je malen, a vijest brzo putuje. Nije im stalo ili su ga zaboravili. Kod takvih tipova sjećanje traje od konjaka do konjaka, razmišlja Lena čekajući kad će završiti sprovod da se može vratiti kući i skinuti masku tužne udovice.
Okruže grobnu raku i šute minut, dva ; svatko u svojim mislima, a onda grobar pritisne dugme i zemlja počne teći u slapu. Dok kamenje i grude udaraju po sanduku ona se okrene i ode.
Marin je otputovao predvečer. Zaključala je za njim obje brave, podigla slušalicu s telefona, isključila mobitel, uzela škare i otvorila ormar. Reže redom. Najprije gaćice, pa potkošulje, čarape, hlače, džempere, odijelo. Ritam škara je sve brži i brži dok ne izvadi kaput, posljednji komad odjeće , iz ormara. Njega prereže preko leđa. Potrpa sve u dvije crne vreće. Pokupi pletaće igle i vunice i sve stavi u vreće. Jednu po jednu ih odnese do kontejnera.
Upali radio, rastvori prozore, skuha kavu i započne vježbati slobodu.
Ružica Gašperov, rođena i živi u Splitu, Hrvatska. Zaposlena na mjestu gdje su brojevi važniji od riječi, pa odušak pronalazim u čitanju i pisanju.
Priče su mi objavljivane u časopisima, zbornicima i na portalima.
Ušla među šest finalista za Nagradu VBZ-a 2011. za roman godine.
Bjelovarsko kazalište postavilo moju dramu „ Adio pameti“ koja je objavljena na Drame.hr.
Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/studijske-fotografije/slides/umetnicka-studijska-slika.html