Redakcija Već dugo imam potrebu da ovo napišem. Nemam ja pravo misli držati u ropstvu.
Jok! Ta ja sam dovoljno rob. Neka! Znam kome robujem i nije mi teško. Samo Uzvišenom Gospodaru.
Ahh, i te misli!
Đahkad su na gomili složene k’o biserje koje čeka nit na koju će se nanizati. Ili evo, kao što je to sada slučaj, raspu se k’o da ih ruka otrgla s vrata. Tako me strah da ne izgubim i onu nit, a s njom i bisere. Jedan moj dobri prijatelj napisao je to šta mu se nije dalo reći, kao „Pismo djeci.“ Ja to nisam mogao!
Iako najviše zbog njih sve ovo pišem ili priželjkujem da oni prvi pročitaju, nekako se suzdržavam. Kao pred učiteljicom kada nisam bio siguran u naučenu lekciju. Opet se potajno nadam, da će još nekom jedna jedina rečenica zapeti za oko. Nekom, što kao i ja strijepi da mu djeca izađu na salamet. Da sutra poput pisca Skendera Kulenovića, po kome se zove njihova osnovna škola, kažu jasno,
„Majko na pravi put sam ti iziš’o.“
Sjećanje blijedi na njihovo djetinjstvo, zamagljeno slikama rata, neimaštine i stradanja. Potom trke sa životom u kojima sam morao pobjeđivati, sa teškim bremenom na leđima. Uviđam da sam ili puno star ili su djeca prerasla i mene i moja sjećanja. Davno smo prestali bilježiti „reske“ na direku sobnih vrata, mjereći naraslost jednog pa drugog. Ruku u mojoj ruci koju sam stezao i jednom i drugom, vodeći ih u obdanište više i ne pamtim slikovito, samo iz ponavljanja priče. Sa onim starijim, žureći preko drvene ćuprije, ostavljajući ga u obdaništu „Pinokio“ a potom na liniju, onu ratnu. I ko zna, kada se vratiti???
Ko zna, ko će ga izvesti kada one tete budu htjele ići kući, a on čeka ruku? Ili onoj mlađoj, vodeći je u odjeći onog starijeg, sva u plavom. Napredno bucmasta iako je dijete rata. Roditelji druge djece bi govorili: „Vidi kako braco ne plače!“
Tekle su godine školske, a ja sam trčao. Jedno osnovna, drugo osnovna. Treninzi košarke, plivanja, odbojke, odlasci u mekteb subotom i nedjeljom, i moje čekanje u zelenom „golfu jedinici“ da ih odvezem kući. Čekao sam i trčao u isti mah. Taman tada smo ostali i bez krova nad glavom. Podstanarska soba u podrumu kuće, prepuna mema, bila je kutak u kojem sam odbolovao svako njihovo kihanje. Svaki šmrc i nisam se umio radovati peticama koje su donosili. Nije bilo mjesta za osmjeh na mome licu. Odlazio sam na posao, i sa posla se vraćao utvrđenim mehaničkim pokretima. Često uhvativši sebe da stignem do posla ili u povratku kući, a da nisam puta ni primijetio. Tako jednom, prelazeći prugu kod kasarne, umalo me voz ne pokupi. Ja zagazio na šine, a on tu na stotinjak metara vrisnu kao da njega hoće satrati a ne mene. Od tada sa strahom prelazim prugu i dugo zurim u puste i prazne šine. Strah me!
Onda smo kupili stan. Ja sam osjećao tu dragost ali moje lice jok. Ukočeno k’o da se slika za onaj policijski arhiv, s jedne pa s druge strane obraza, samo mu fali broj. Nastavljam trčati. Djeca su rasla, kitila se znanjem. I ja zajedno s njima. Moj nastavak obrazovanja, krediti u dvije banke, ostavljali su mi taman toliko da platim režije. Ako bi i priteklo, bio bi to odlazak u prirodu. Ćevapi sa roštilja, izlet za pamćenje. Čak smo jednom otišli i na more, doduše na tri dana. U onom zelenom golfu „kec“ otišli mi u Brist.
Onda opet trka.
Stariji je upisao gimnaziju, mlađa nastavljala osnovnu. Iscrpljujuće rate kredita izlizale su i zadnju košulju u ormaru. Posao sve upitniji, svaki dan je neizvjestan i prijetnja da bude zadnji radni. Ja sam još radio. Često i subote i nedjelje. Za praznike sam zbog blizine stanovanja bio počašćen da radim. Ja sam radio! Stariji završio gimnaziju, mlađa osnovnu.Odlikaši! Još neka godina kredita, kontam dobro je. Trčim i ponekad se nasmijem, uhvativši sebe u kadru moga sjećanja sa cekerima u ruci i onoj uniformi oficira koja to nije dozvoljavala.
– Nosim djeci, govorio sam. Trčim!
Stariji upisao fakultet, pravni, ona mlađa dobila stipendiju za koledž. Ja nasilno penzionisan i dalje trčim. Sreća nema više kredita, ali nema ni posla. Tumaram u praznini moga postojanja. Grč lijeve ruke stišće ključeve porodičnog stana, ostavljajući dubok trag na dlanu. Skoro da prokrvari. Drugi me tapšu k’o sretnika.
– Vidi ga, mlad a penzioner, govorili su.
– Iz petn’est-devetn’est, odgovarao sam samome sebi. Računajući na skromna primanja, jer me drugi niti su slušali, niti su htjeli čuti. Olovo koje sam ćutio u nogama odagnali bi uspjesi djece. I oni mali i oni veliki. Poput čudnovatog napitka koji mi je davao snagu da trčim, ja sam trčao dalje.
– Bože, Tebi dugujem zahvalnost!
– Molim za snagu, molim za oprost. Snagu da izdržim još ovu trku sa životom, a oprost što se nisam znao uvijek radovati. Kao dva oka u glavi! I kada u jedno upadne trun i ono drugo suzi. Ja tako imam njih dvoje, dvoje djece. Kada uspije jedno oba se oka nasmiju. Kada poklekne jedno oba mi oka plaču. A radujem se oboma k’o onoj hurmi iftarskoj i čaši taze vode, što mi utole glad. Glad za dunjalukom.
Kao dva oka u glavi i kada snuju, san je na oboje i kada gledaju gledaju oboje i kad me bole, nikada jedno.
– Bože, Tebi dugujem zahvalnost, i molim da makar jednom vide roditelje u ogledalu svoga sjećanja, kako ih evo sve jasnije gledam. Bože, Tebi hvala i za oprost molim, ako sam ikad, ikad gledao na samo jedno oko. Morebit, jer ne sjećam se. U mome ogledalu sjećanja, njih je dvoje.
Od one plave zajedničke odjeće iz humanitarne pomoći što mi dade Idriz u mjesnoj zajednici Tetovo, ili maturskog odijela „Borac“ Travnik kojeg sam kupio onom starijem, kada mi je na Kamenitom mostu u Zenici srce naraslo k’o planina. Marširaju maturanti!
Potom haljina, ručno krojena za tu priliku kod teta-Nađe. Kad su mi u mraku Bosanskog kulturnog centra u Sarajevu lile suze, pa mi se slike duplale u očima, a ja krišom brisao uplakano lice. Tako se kitim slikama sve do danas kada su odrasli ljudi. Obrazovani, stasali u insane. Oni su meni isto!
Baš kao u onoj odjeći iz humanitarne pomoći plave boje. Isto!
Samo ja sve manje trčim. Koračam žurno da uhvatim sjenu. Haman će mi i to poći za rukom. Na adresi našeg življenja, sve češće sjedi starac i gleda u spomenar kao u ogledalo. Djeca sada velika, trče svoju trku.
– Bože, podari im blagodat svoju. Pomozi im, da ostanu biti ljudi. Znam ja da oni imaju i drugih želja. Dunjaluk je to! Ali je moja želja da ostanu biti ljudi. Tako i za sebe želim. Da odem sa ovog svijeta k’o čo’jek a ne k’o hajvan.Usliši moje želje Uzvišeni Gospodaru!
U ogledalu sjećanja stajat će dva oka, nikako jedno. Jer na jedno se oko samo ili nišani, ili se gleda sa prezirom. Ono kada ti srce zaraste u oholost i zavist kao bašča u korov. A sa dva oka gleda se potpuno, iskreno i bez zlobe.
Nauče li gledati, morebit’ se i ugledaju!
