Redakcija Said Šteta
VAKAT
–Hoće se šćer pokriti.
-Paa? Nije malehna da ne zna šta govori, a još manje šta čini.
-Jok vallahi!
– Onda?
-Mislim, htjela je nastaviti školovanje, haman u Švedskoj.
-Ja, pa?
– Kako će tamo, kažu donose zakone koji to brane.
– Morebit! Samo nema zakona da se više pika od Božijeg. Jok!
-Ne znam! Samo velim, ako će tamo, ja bi da se još ne pokriva. Ma ne znam, eto.
-Hmm!
Ne misliš svojom glavom. Jok! I to si pokupila sa ove televizije koju uredno plaćamo. Ali si u krivu skroz. Pola Londona je bona pokrivenih, hejjj. A ona druga polovica golog prkna hoda. Pa šta?
U Parizu je haman i više pokrivenih nego otkrivenih. U Beču vele, čak više nego u Stambolu. Paa?
A mi, ovdje između ovih brda, mrva mesa u bajatoj pogači, pa se k’o nešto kofrčimo. Mi bi da budemo mjera i Beču i Stambolu. Šaka jada, što poput žabe digne nogu na potkivanje. Nego, dodaj mi tu postekiju dok nisam abdest izgubio.
Nakon namaza, dugo je Jusuf gledao u sedždu kao u duboki bunar u kojem ne zna ima li vode. Šuti! Đahkad bi podigao ruke, pomjerao usne bez glasa, zatim protrljao lice dlanovima i opet bi se zagledaj u postekiju. U toj dubini misli gledao je dokučiti svjetlo. Mislio je kako je najbolje ugledati put, onda kada ti se povez na očima veže. Kako u noći punoj zvijezda, manje i više sjajnih, odabrati pravu. Pa eto, recimo da i to nije teško. Ali kako u danu punom mraka i pasjaluka, naći zraku koja pokazuje put. Još ispravan!
Zazvonilo je zvono na ulaznim vratima, i krenu da otvori.
–Mora da su kćeri moje, procijedi dok su mu krajevi usana i vrhovi brade podrhtavali.
–Ja šta je! Izusti već izmakao na hodnik, kad je ugleda.
Nakon selama i zagrljaja kako to biva pri svakom dolasku, Jusuf je pozvao k sebi.
-Sjedi kćeri!
– Imam puno učiti, požurivala je kćer, znajući babine duge monologe u kojima nije mogla ugrabiti poziciju ravnopravnog sagovornika.
–Stićeš! Svačiji voz dođe na vakat, samo ga mi požurujemo. Nego eto hvala Gospodaru, lijepo. Lijepo i propisno ti se obukla.
–Misliš, što sam se pokrila, ugrabi kćer.
–Jok! Nego i dalje mislim da si se samo propisno obukla. Nikada ti kćeri nisi hodala otkrivena. I kada sam ti u ratu po humanitarnoj pomoći sakupljao gegice i benkice, iznosane hlače i džempere. Ni tada nisam dao, da si otkrivena. Kasnije sam vam, hvala Bogu, mogao i kupiti. I niste me sramotili u izboru. Mogao sam ja narediti i prije da se propisno obučeš, ali eto nisam. Samo sam čekao ovaj vakat! Da sazoriš k’o jabuka, a da te truhlež ne uhvati. Da zamirišeš znanjem, skrivenim k’o dunja na ormaru, a cijela soba mirisa puna. Da se naoružaš ahlakom, pa da ti se dunjaluk ne priječi na putu. Imanom dušu da napuniš, eto. Čekao sam, i dočekao hvala Bogu!
Nego je li to volja tvoja?
–Jest babo, još na koledžu kad sam bila. Samo nisam tada bila sigurna.
–Jah, tada si i malo knjiga pročitala. Do danas ih na tovare prođe kroz te bijele ruke. Spusti svoju drhtavu ruku umreženu venama na kćerkinu, pa mu opet zadrhtaše usne i brada. Nije umio sakriti radost koju je priželjkivao godinama. Još je ruka ostala na ruci, kao da je uhvatio malu bijelu pticu, pa neodlučan da je pusti, a žao mu da je u kavezu zadrži.
–Nego kćeri, ako već kreneš u taj svijet za još nauke, zapamti ovo. Zalijevaj iman i pripazi ga. Nit’ malo nit’ previše. Iman ti je k’o južna voćka među ovim našim brdima, koja znaju zalediti, a znaju i na suncu izgarati. Pa ako malo ne paziš, nećeš ploda dočekati. Jest da se sve mjeri prema nijetu, ali su djela ogledalo. Jer se i nijet u praznoj duši smežura. K’o suha smokva na puno sunca, jal’ naša šljiva iz pušnice, kad joj se više vatre prituri. Opekne se brate, i izgubi slast. Iman hoće da mu je u duši mehko. Podmetni mu još lijepa ahlaka umjesto pamuka! I pazi na vrijeme! Dobro pazi!
Neki će ga nazivati drugačije, k’o biva, ovaj vakat. Ali zapamti! Kako je svijeta i vijeka kazaljke se mimoilaze i pokazuju samo da ono protiče. K’o mutna voda! Bistri svoje vrijeme znanjem, da te mutnina ne povuče. Nema novog vakta u kojem se nije ogledao neki prošli. Ništa nije novo, koliko je staro nepoznato. Samo su ljudi neuki, tek na svijet postali, pa na dunjaluku ispisuju crtu na kojoj piše “početak”. Tako su samo bliže kraju. Svome bezbeli!
Onda je zašutio, pa se otisnuo u mislima kao u malom drvenom čamcu na Jablaničkom jezeru, a da ni vesla nije uzeo. Iz ovih misli izlazio je umoran kao nekada davno iz zadimljene kafane noseći zift od duhana, duboko ispod kragne i u nosnicama. Teška i opora, ova mu zadnja misao u želudcu ostavi osjećaj mučnine. Prošao je koji mjesec, a Jusuf je nosio izrečeno. Znao je da je izgovorena riječ, ponekad udica koju vlastita usta progutaju. Najmanje je želio da u moru crnila njegova riječ bude udica njegovoj kćerki. Poželio je više da joj bude svjetionik. Ako nije mogao umiriti olujno more koje talasa ovim dunjalukom, barem da joj sazida svjetionik.
Sutra je Bajram! Kuća je mirisala na iftar i baklavu, pomiješano. Isto je zvono zazvonilo na ulaznim vratima. Isto su vrata otvorena. I na vratima je stajala ona ista kćerka, ili se samo naizgled činilo.
–Kako si kćeri? Nakon selama, u gnijezdu svojih ruku upitao je malu pticu. Ona podiže pogled.
–Malo umorno! Radim puno za jednu ozbiljnu kompaniju, a ispiti na fakultetu ne daju očiju otvoriti. Kanim to završiti u roku, ako Bog da. Znaš pričala sam sa jednom hanumom, vodi privatni biznis i vrlo je uspješna. Kada se pokrila, još je bila na fakultetu i daleko od kraja. Otac joj je rekao, da ne pokriva praznu glavu. Neki požure pokriti glavu, a ne čuvaju pokriveno prkno. Nema od toga ništa! Ako se okitiš znanjem, lijepim ahlakom i dušu napuniš imanom, lahko je onda naći i lijepu mahramu koja će glavu pokriti. Eto, tako joj sve rekao otac, završi kćer.
Šutio je umiven njenim cvrkutom i zarobljen u svojim mislima. Samo je čekao da svane. Kada se vratio sa Bajram namaza, u žutoj koverti na stolu stajala je prva plata koju je kćerka zaradila. Bio je to probni rad za tu stranu kompaniju. Odlično je govorila engleski, a do jula ima nijet završiti i drugi fakultet. To je za mjesec dana.
–Ovo je od mene babo! Ja sam to davno nanijetila, reče kćerka i otisnu se u plač od sreće. Kaže, kako je post umarao na poslu, nakon više sati razgovora telefonom, i ostajanja do pet sati. Ali opet, nešto je iznutra čeličilo. Nešto je podizalo gore do zvijezda, i govorilo da se ne žali na trnje na putu. Nešto joj kaže, davalo snagu da poleti u ramazanu, a opet to nešto bi jače da na sedždu padne. Dolazio je i direktor iz Londona. Ostavio im poklon na stolu da ih čeka ujutru. Bilo je to lijepo iznenađenje.
Ruke su mu sada drhtale više, nego kada je k’o dijete u vodi zgrabio zmiju vodenjaču. Bilo je to prvo sazrijevanje i potvrda da je pobijedio strah. Ali sada nije bilo straha. Bilo je nešto više!
Usne se razvukoše i ostadoše tako ukočene. Pogled na trenutak zamagli, i samo ugleda nejasno, kako na zidnom satu najtanja a najbrža kazaljka zastade. Pa opet krenu! Nije vakat, šta li?
Kažu da u masovnim grobnicama, na rukama mučki ubijenih Bošnjaka, nalazili su satove i svaki je stao u neko svoje vrijeme. Vele, da je to smrtni vakat! Neće dalje na ruci koju duša napusti.
Dvije krupne suze se skotrljaše niz obraze i nestadoše u bradi poput ponornice. Zraka sunca u procijepu između dva crna oblaka puna kiše, probi se do njegovog lica. Podiže ruke kao da je na sedždi. Samo je za dovu uvijek dobar vakat, pomisli Jusuf sretniji nego ikad.
