Redakcija Iz izbe, u kojoj je gorjelo oskudno svijetlo, iseliše se na izmaku ljeta napoličari, i to tek onda kada za njih više nije bilo nikakvog posla na zemlji…
Uoči njihovog odlaska, osim žurbe, dan je bio ispunjen sjetom. Takvi su odlasci! A i inače je sve tako, jer se veselosti zatire put već na samom njenom začetku – govori jedan od Torbeša, koji iz hlada pod trepetljikama nad orizovim strništem pogledom ispraća let ptice sa perjem svijetlo-oranž boje.
Ta mala ptica, kada ne leti i sklopi svoja krila i kao okamijenjena ostane na tlu – takođe je čvrsto vezana za zemlju, i isto tako mora da se seli – pomišlja Torbeš, pa ga u toj misli pretiče žurba i on od straha zbog preduge dokonosti odjednom trči kroz orizište… Strahuje da ne izgubi mnogo vremena, jer će kasnije – da bi sustigao ostale napoličare – morati dvostruko brže da trči!!!
I, dok su napoličari odlazili iz naše kuće ostavljajući nam naš dio žutog orizovog zrnevlja, uzimajući svoj i preostali dio dajući vrapcima koji su ga nerado jeli – odlazilo je s njima i vrijeme u kome su se, još nenapadnuti „holandskom bolešću“, zelenjeli brijestovi u dolu.
Nakon njihovog odlaska modrim kamionom sa prenatovarenom prikolicom bijelim džakovi punim oriza, jesen brzo stiže! Zastudi i zahladnje u dvorištu i u izbi kod razboja. Izdužiše se sjenke; počeše uto i da kao grad krupne sestrine suze padaju na nedovršeno tkanje; Georgi Dimitrov obeća autonomiju Gornjoj Džumaji, a uz tri topole kod Adžijske vodenice vjetar poče raznositi lišće divlje loze….
Na kraju, od autonomije ne bi ništa, i suze sestrinske brzo usahnuše, a onda majka pođe na rijeku da traži kamen za kacu u kojoj će biti buduća turšija…
Otišla je neprimjećena i dugo se na rijeci zadržala. Dok je tražila kamen u brzaku rijeke – zabavljena prevrtanjem i uklanjanjem ostalog kamenja – zaboravljala je da pogleda kroz vrbak i da tamo negdje u daljini, iza zelenih vrbovih grana, po prvi put ugleda kako se na suncu crveni plitka karoserija prvog zadružnog traktora!
Tu prvu stvar je propustila, a kamen je donijela i ostavila ga uz kacu na novine. Umorna od hodanja, izmakla se potom na korak-dva od njega i ostala tako da stoji i da ga gleda. Kamen je bio obal, modar, čist i bez ijedne pukotine na sebi… Još je bio mokar od vode koja je, nevidljiva, klizila sa njegove glatke površine i kvasila novine.
Kada ga je dobro zagledala sa svih strana, sjela je na prag uz dovratak da se još malo odmori i ni na šta više nije mislila. Tek onako, s vremena na vrijeme, nekako u isti čas, pred očima joj se, zamišljena, njihala na vjetru zavijorena suha zmijska košuljica na vrhu drače, a sa sredine novinskog stupca osmjehivao lik Moše Pijade…
I tako je bilo sve do vremena određenog za moje trominutno druženje s morem. Vrijeme, međutim, od tri minute – bez ikakvog idealisanja – zaista brzo prolazi, a blagodarna Gornja Džumaja blagodarnost ne poznaje i majka se u tišini povlači i kaže: „ Vratit ću se kasnije! Sada imam nekog posla, ali doći ću ja uskoro…!“
Veoma je pri tom bilo čudno da se nije žalila na bolove u nogama. Čila i živahna, gipko se kretala i u hodu sve poskakivala, kao da je željela da načini korak više pa se zbog toga stalno požurivala…
Svejedno, i tako žurno odlazeći od mene, makar i samo na trenutak, ostavljala me je samog. Ostavljala me da pravim društvo kamenu iz rijeke i liku Moše Pijade kome sam neodoljivo želio da postavim barem dva pitanja. Prije nego što ću ga pitati, dugo, dugo se snebivam, ali mu na kraju ipak postavljam pitanje da li više voli dinju ili lubenici i koliku je najveću ribu uhvatio…?!
„Ja sam – veli mi on – komunistički prvak! Isto kao i vaš Lazar Koliševski i Đuro Salaj!“
U nastavku čekam da se majka vrati kao morski valovi što se vraćaju od obale. Čekajući da se ona vrati, ne znam zašto, zamišljam da bi nebo trebalo biti malo namršteno!
U čekanju i samoći vrijeme sporo odmiče, a meni se već žuri da što prije po prvi put odem na rijeku… Hoću da majku iznenadim sa nekim ljepšim kamenom. Glasno je dozivam sa praga i odmah joj kažem da ću ići i da ću tražiti taj drugi, ljepši kamen. Ona mi se na to odaziva iz svijetle sobe radosnim osmjehom, ali ubrzo – zbog hirovitosti rijeke – osmijeh joj se naglo gasi, pa mi kaže kako nam je zasada dovoljan i samo taj jedan kamen….
Nestaje joj prijašnja veselost sa lica, a na njenom se mjestu ukazuje neka smirena razboritost. Ne ponavlja više da nam je dovoljan samo taj jedan kamen, i – kao i kod napoličara – i kod nje se u tim trenucima tiho i polako useljava dugotrajna sjeta što ćemo poslije odlaska napoličara morati sami raditi na zemlji. Više od toga, brine je moja želja za odlaskom na rijeku; a čudi je i brzi hod vremena u kome se ona javila..? Brinula je zbog toga, ali me je bez riječi puštala da idem. Kao da je unaprijed znala i bila sigurna da ću kamen pronaći?! Čak me nije ni vidjela kada sam se zaputio prema rijeci . Bio sam sam na polasku i jedino su se u mojoj ruci nalazile novine sa likom Moše Pijade.
Od kuće do rijeke, prečicom pored dola do njezine obale, a usput sve u sjenci crvenih brijegova i tek u dnu dola, kod brijestića sa nakrivljenom sjenkom, zastadoh da se odmorim. Pogledah u novine. Sa njihove naslovne strane još mi se jedanput osmjehnu Mošin lik, a onda ga čuh kako poče govoriti o nekom sasvim drugačijem, rudnom kamenju… Spominjao je i jablanički crni granit i hodrocentralu koju tamo grade omladinci, a govorio je i o izuzetnoj snazi riječne vode…Mašući rukama, dlanovima je pregrađjivao riječni tok diveći se zajezerenom prostranstvu koje se ljeskalo na suncu na gornjoj strani njegovih dlanova… „Ti si mlad, a ja star! – govorio mi je – Vidjet ćeš da je sve ovo što ti govorim istina!“
Uz to, sa snuždenim izrazom lica, odvraćao me je od traženja kamena u rijeci, govoreći mi da ću ga s a m teško moći pronaći, te mi uz to predlagao i da više ne mislim na napoličare, pošto će oni sada biti članovi kolektiva, a i sam ću, kada malo odrastem, biti članom neke velike skupine koja će otići na more….
Gledajući mu i dalje lik u novinama koje su, ostavljene, ležale uz deblo nakrivljenog brijestića, upoređivao sam ga sa likom svog oca i, s vremena na vrijeme – kada mi je izgledalo da mu ponestaju riječi – strijepio i za njega i za svog oca koji me je isto tako pretpostavljao moru…
I mog oca su, naime, na isti način sve više pritiskali crveni brijegovi, a on stalno ponavljao: „ Sinko! Gore visoko, a dolje tvrdo!!!“
Zvonko treperenje brijestovog lišća na povjetarcu i šum vode koja je pod obalom brzo proticala, otrgli su me iz takvog razmišljanja. Trebalo je što prije krenuti na rijeku i još za vidjela potražiti kamen u njezinoj brzoj vodi.
Ostavivši novine uz brijestić, krenuh ka rijeci.
Na kratkom putu od brijestića do vode, srijetoše me vodomerači iz grada sa dugačkom i šarenom drvenom motkom za mjerenje dubine rijeke, no ne obazirah se na njih, već nastavih da koračam po mokrom pijesku što je naplavlljen ležao na našoj strani obale. Iz pravca rijeke do mene je već dopirao hladan vjetar; umjesto ranijeg iz daleka osluškivanog tihog i mirnog grgoljenja vode nalik nečijem grlenom pjevanju, rijeka me je dočekivala snažnim hučanjem i kao da me je željela odbiti od sebe…?!
Prilazeći joj sa strahom, ostadoh zapanjen snagom i žestinom s kojom je tekla! Zapijenjena i bučna, silovito se prelivala preko kamijenja u brzaku i zaglušujuće hučala.
Zagazivši na kraju u hladnu vodu ispod brzaka, bijah iznenađen mnoštvom viđenog kamijenja među koje se nalazio i onaj jedan jedini, pravi kamen iz rijeke kojega je trebalo pronaći!!!
***
U jednom drugom ljetu, mnogo godina kasnije, utrkivala su se moja djeca na morskoj plaži želeći da pronađu kamen nalik Kamenu iz rijeke, i za svaki nađeni mišljahu da je to onaj pravi…?
Herceg Novi, 1990. godine.
