Redakcija Pre dve godine na Crnogorsku književnu scenu sigurnim stopama i rečima stupila je mlada spisateljica, profesorka filozofije Dušica Labović, zanimljivim romanom, neobičnog naslova „Enso“. Iako živi u Rusiji, to nije uticalo na popularnost knjige. Knjiga je brzo zainteresovala publiku i širom regiona.
Ove godine Dušica promoviše svoj drugi roman „Tajna jednog mosta“, a za naš list govori o svom detinjstvu, filozofskim traganjima i razmišljanjima, značaju i promociji romana koje je objavila.
Filozofija kao životno opredeljenje
Za početak, kako je izgledalo Vaše detinjstvo? Da li je ono uticalo na Vaše stvaralaštvo?
– Obzirom da sam odrasla na Crnogorskom primorju, kada govorim o djetinjstvu uvijek se sjetim plaža, šetnji pored mora, sunca i nekako je to ono na šta bih željela da metaforički rečeno moj život liči. A zapravo tako i jeste. Mislim da mi je mnogo pomoglo da razvijem neki filozofski način razmišljanja to što su u mojoj porodici svi članovi uvijek bili apsolutno različite osobe raznih karaktera, temperamenta i duha. Tako da sam uvijek bila puna nekih pitanja na koje sam tražila odgovore, što se tiče odnosa među ljudima i odnosa čovijeka prema samom sebi.
Koji filozofi ili filozofski pravci su najviše uticali na Vaše stvaralaštvo?
– Egzistencijalizam prije svega, savremena njemačka filozofija transcedentalnog idealizma, budizam, kabala… Filozofi kojima se uvijek vraćam i čija dijela su temelj mog shvatanja svijeta su: Martin Hajdeger, Emanuel Levinas, Hegel, Platon, Kant.
Imate li možda neki savet za mlade, koji ne vide lepotu filozofije i smatraju da je to veoma dosadan predmet, zašto nam je ona korisna?
Kao što mnogi ljudi vole da slušaju popularnu muziku a mnogo je manje onih koji vole da slušaju džez, pogotovo kada se radi o pravom klasičnom džezu, tako postoji i malo onih koji vole da čitaju baš filozofiju. Dakle, postoje ljudi koji jednostavno vole da im neka dijela, ili neka vrsta energije poljulja ili pomjeri standardne granice razmišljanja i vine ih na drugi kraj svijeta, ili na drugi kraj svemira… Filozofija je neka igra uma, neka vrsta razvijanja dubioznijeg shvatanja sebe, okruženja, svijeta uopšte. Predmet filozofija može biti dosadan samo zato što je za neke osobe upoznavanje sa ovim predmetom suviše rano počelo. U životu sam srela mnogo ljudi koji su tek negdje oko svoje tridesete godine počeli da se bave filozofijom i da se ineteresuju za neke dubioznije tekstove. Ali uvijek volim da kažem da nema veće filozofije od samog života, i da je svaki čovijek filozof na svoj autentičan način.
„Čovijek je rođen da voli sebe“
Prvi roman „Enso“ je na mnoge koji su čitali ostavio veliki utisak, u čemu li je to njegova tajna, ko će bolje na to pitanje odgovoriti nego njegova autorka.
Da li ste ranije pokušavali da napišete knjigu? Kako je nastao „Enso“?
– Imala sam par pokušaja da napišem knjigu i ranije, ali te knjige nikada nisu završene. ENSO je knjiga koja je nastajala tačno u vrijeme u kom sam pisala, nikada ranije nisam pravila koncept za nju. Nastala je odmah poslije smrti moje majke i posvećena je upravo njoj.
Reč „Enso“ kao što ste rekli, znači prosvetljenje. Da li ljudi od samog početka mogu da vole sebe ili moraju puno da rade na svojoj inteligenciji da bi zavoleli sebe?
– Smatram da je čovijek, kao dar prirode, rođen da voli sebe. Ali pošto je u odrastanju izložen okruženju od kojeg crpi svoja shvatanja, stavove, i drugo, mnogi moraju da se potrude da ponovo osvijeste to blaženo stanje koje negdje duboko nose u sebi a koje je možda negdje potisnuto. Ljudi često zaboravljaju koliko vrijede. Teško je voljeti druge ukoliko sebe stalno osuđujete, osjećate grižu savjesti za neka svoja djela ili pak nedijela. Kažu da je najteži posao našeg Ega, oprostiti, ali je još teže a daleko važnije oprostiti sebi. Simbol ENSO znači prosvetljenje, ali se u mojoj knjizi to prosvetljenje odnosi isključivo na odnos prema sebi, okretanje ka sebi i usavršavanje svojih „unutrašnjih očiju“.
Da li na svetu može živeti čovek koji nema sklad sa samim sobom i na šta je on osuđen?
– Ljudi koji ne pitaju o sebi ili nemaju sklad sa samim sobom su takozvani „bioroboti“, ali nisu oni osuđeni ni na šta loše. Oni jednostavno manje uživaju od onih svijesnih, manje osjećaju svijet, manjim intezitetom vide njegove boje, ljubav, i eto može se reći da su na gubitku, jer život bi im bio mnogo ljepši a vjerovatno bi i sami bili uspješniji, jer ljudi koji su u skladu sa sobom obično nemaju straha i jako su samouvjereni.
Koliko ste u lik u delu uneli svoja filozofska traganja ili dileme?
– Mnogo. Štaviše, Denver, jedan od likova u djelu ENSO, je sve ono što bih ja željela da postanem, i čemu stremim.
Da li nam ova knjiga može pomoći da shvatimo da bez ljubavi prema sebi nema ni skladnog života, i da počnemo da se menjamo, nudi li ona nekakva pravila ili recepte?
– ENSO je knjiga o ljubavi prema sebi prvenstveno. Naravno, cijelo učenje koje se prepliće kroz knjigu, puno je savjeta, pravila i „recepata“ kako pronaći sebe, osloboditi se straha i živjeti punijim životom. Jako je interesantno to što se kroz knjigu provlači i melodrama, tj. postoji jedna ljubavna priča koja je jako duboka, romantična i dirljiva.
Da li je ova knjiga namenjena mladima kako bi spoznali sebe ili podjednako pruža savete i starijim ljudima koji nisu našli sklad uma, duha i tela?
– Knjiga ENSO je za sve generacije. Prvenstveno zato što zrelost nema nikakve veze sa godinama. Naime, imamo mnogo ljudi koji su u starijoj dobi a manje su zreli od nekih mladih koji teže samorazvoju i pronalaženju svog puta. A obzirom da za pronalaženje svog puta nikada nije kasno, knjiga se može čitati u svakom dobu.
„Sudbinu treba živjeti svakog dana“
U toku je kako Dušica kaže priprema promocije knjige „Tajna jednog mosta“ i u Beogradu. Veliki broj čitalaca je zainteresovan za ovo delo, koliko je ona nastavak romana „Enso“ i šta nam novo otkriva ili savetuje? Kakvi su autorkini saveti čitaocima? Na sva ova pitanja odgovor ćete naći u nastavku intervjua.
U kojoj meri je roman „Tajna jednog mosta“ nastavak romana „Enso“?
– „Tajna jednog mosta“ je knjiga slična knjizi ENSO po tome što obigrava taj neki egzistencijalni problem apsurda, ljubavi, traganja. Inače, radi se takođe o jednom mladom čovijeku koji traga za nečim novim i pokušava da slijedi svoju sudbinu. Na kraju krajeva on doznaje da sudbinu ne treba slijediti, nju treba živjeti svakog dana… „Tajna jednog mosta“ je za sve one koji osjećaju da im fali još samo nešto da bi postigli nešto u životu, a nikako ne mogu da otkriju šta je to malo što im nedostaje .
Da li u životu prvo spoznajemo sebe pa svet? Da li je važna ovakva hronologija ili je nebitna?
– Mislim da prvo spoznajemo svijet. To se dešava još u ranom djetinjstvu. A onog trenutka kada počnemo da se pitamo o nekim velikim pitanjima bilo da se to desi u djetinjstvu ili kasnije, počinje spoznavanje sebe.
Da li je pogrešno da otac uči sina da je svet pun ljubavi, ili je to možda korisno da bi sin sam na svojoj koži osetio kakav je svet?
– Da približim čitaocima, ovo pitanje je vezano za početak knjige „Tajna jednog mosta“. Naravno da nije pogrešno, jer u svakom slučaju na kraju doznajemo da je ljubav ono što nas drži i što drži ovaj svijet. Sjetite se samo šta se obično dešava čovijeku na samrti, i nevažno da li se radi o čovijeku koji je mrzio ili volio. Čovijek u poslednjim trenucima prašta ili traži oproštaj a to je odraz ljubavi. To je njegova priroda, eshaton za kojim je cijeli život svijesno ili nesvijesno tragao.
Ljudima je iskustvo veoma važno, ali se ono ne stiče lako, da li ste lično protivnik roditelja koji decu čuvaju pod staklenim zvonom, a onda deca budu izložena surovom svetu a da ne znaju da se u njemu snađu?
– Nisam protivnik, jer svaki roditelj najbolje poznaje svoje dijete i način na koji treba da mu priđe. Najvažnije u roditeljstvu je da roditelj u svakom trenutku zna koja to ličnost stoji pred njim a to može znati jedino ako je izgradio odnos sa svojim dijetetom. Tada ne može biti promašaja u vaspitanju. Kako je još Aristotel rekao, umjerenost je vrlina, tako da ne treba ni u čemu pretjerivati ni kada se radi vaspitanju djece.
I za kraj, šta bi ste poručili mladima kako da se izbore sa teškim životnim dilemama, kako da zavole sebe i upoznaju svet, ali da im taj način ne bude dosadan?
– Prvo, poručila bih ne samo mladima nego i svim generacijama isto što i poručujem sebi svakog dana. Da pokušaju da budu svijesni u svakoj situaciji i svakoj riječi koju izgovore, da budu dobri slušaoci a ne samo govornici, da praštaju jer tako će postati bolje osobe, i zadovoljstvo, ljubav i uspijeh će se širiti nevjerovatnom brzinom. Drugo, ne znam da li je taj način za druge dosadan, a meni definitivno nije, to je čitanje i svaki vid stvaranja u čemu se pronalazim i od čega crpim mnogo pozitivne energije.
Završavamo ovaj zanimljivi razgovor sa književnicom, a u mislima nam odzvanja jedna rečenica, koja je vodeća životna pokretačka snaga, čovek mora da nauči da sluša svoje srce, jedino tako će uspeti da primeni sve one recepte iz ovih knjiga ili iskrči neke nove puteve za svoju sudbinu. To mogu samo oni koji čitaju!
Piše: Marko Mirković
Fotografije: iz lične arhive Dušice Labović
http://www.ensobook.com/
