Redakcija Sande Dodevski
Stojim nasrijed dvorišta koje je posuto pijeskom da se ne bi kupilo blato, i koje je sa svih strana ograđeno visokim zidom od ćerpiča, jer je kuća nekada bila turska…
Izvan zida dvorišta vide se samo topole i poneka trepetljika baš kao što je ona sa presječenim vrhom na kome se vidi rodino gnijezdo i roda koja u njemu upravo raščešljava svoje perje!
Moj bratanić, petogodišnji Oliver kojega skraćeno zovem „Oli“, i koji me ne vidi, zanesen igrom, miluje bijelo prasence što leži uza zid kuće. Oliver ga češka i nešto mu priča. Još nisam nagluv, ali mu ne mogu pohvatati sve riječi; ne stižem, jer je Oli instinktivno osjetio moje prisustvo i odmah potrčao prema meni. Stigao je na korak-dva i kao ukopan ostao da stoji na toj udaljenosti.
U tom trenutku jedna od kokošaka minu pored nas i stiže do drvenog korita u kome se daje hrana svinjama. Zakrenu putem nekoliko puta glavom, a onda se usredsredi na kljucanje po unutrašnjosti korita. Uto se iz pravca ambara bešumno i takoreći nečujno kraj korita iz leta spusti neka crna, mršuljava čavka, ali kada se na tlu malo pribra i u hodu posloži svoja krila, na ledjima joj opazih i sivo perje.
Kokoška je za to vrijeme nezainteresirano kljucala i ne primjećujući čavkino prisustvo, sve dok se najednom njezin vrat strijelovitom brzinom ne presamiti preko ruba korite i dok si dlanom o dlan ne čerupnu čavku da je ova sekundu ili dvije iza toga ostala da visi u njenom kljunu!
Iskoprca se nekako na kraju.
Oliver, koji još nije bio zatvorio usta od osmijeha, već me je pitao:
– Vide li, čičo, kako naša kokoška čerupnu čavku?
– Viđeh, Oli!
– Golem junak je ova naša kokoška, zar nije?
– Da. Velika je ona junačina!
– A ti, čičo, jesi li i ti velika junačina…?!
– Pa, baš i ne mislim da sam veliki junak – odgovorih mu.
– Ooo, znači malecni junak! – zabrinuto zaključi Oli i počeša se po glavi.
Stavih ga u nepriliku. Morao sam se vaditi iz takvog položaja iako je bilo očigledno da je isuviše kasno. Jedino što mi je padalo na pamet bila je pomisao da ga upitam je li i on junak. Pobojah se međutim da će mu to biti slaba utjeha, pa se u nastavku samo besciljno zagledah u rodu na gnijezdu, a Oliver – nikako ne želeći da nam se razgovor prekine – brzo mi reče kako je i ta roda njihova!
– A zbog čega onda ima gnijezdo u dvorištu Uroša Guljaka…?
– Ono je Canetova kuća, nije Guljakova…
– Pa dobro, svejedno, ali… – htjedoh mu reći kako ipak nije u njihovom dvorištu.
– Ma ja sam je jedanput – veli mi on – dotjeravao ovamo, ali ona nije htjela da pređe…
– A kako si je dotjeravao?
– Gore, sa vrha zida! Sve sam ovako mahao rukama da siđe iz gnijezda i onda sam pao sa zida na jedno suvo drvce baš na kost od kičme!
– Auh! Pa jesi li se puno povrijedio? Je li te boljelo?
– Plakao sam i onda me je čula baba. Dotrčala je i poljubila me u rbetnjaču i više nisam plakao. Još sam samo malo izgreban!
– Od onog suhog drvceta, je li?
– Ma od njega, nek se nosi u materinu! – odgovori mi uz stidljivi osmijeh plašeći se da ga možda neću ukoriti zbog psovke.
Kada ga ugledah onako osmjehnutog, sve i da sam htio, nikako ga nisam mogao ukoriti. Umjesto toga, ponovo sam bespotrebno pogledom švenkovao oko dvorišta, promatrao Guljačke kuće i mislio na Turke koji su u njima živjeli i davno, davno se iz njih iselili…
I koliko je samo ljepote i bezrazložne tuge bilo u tim mojim pogledima, a koliko je sve oko mene bilo i razložno i sve na svom mjestu da mi je dolazilo da samog sebe otjeram u ono što malo čas izgovori Oliver…
Nažalost, jedan od Guljaka više nije bio živ. Bio je živ samo brat mu Uroš zvani „Urke“. On nas je, izgleda, sve vrijeme slušao kako razgovaramo a da mi to nismo primjećivali.
– Eh, bre, Sande, ti li si to? Ne mogah da te poznam, ako mi veruješ? – čuh Uroša i nesvjesno se trgoh uzvrativši mu:
– Vjerujem ti, Uroše! Ja sam. Zdravo. Kako si mi ti?
– Došao si da malo vidiš majku i brata? – nastavljao je Uroš kao za sebe potvrđujući razlog mog dolaska i ispuštajući pri tom kroz širom otvorena usta male oblačiće pare skupa sa riječima – toliko sam ga dobro mogao vidjeti.
– Pa i bilo je više vrijeme, čika Uroše! – rekoh mu.
– Ako, ako!… A, kako je tamo na moru? – upita me poslije sasvim kratke stanke iza onoga „ako, ako“!
Opet se nađoh u neprilici i zamalo se ne lecnuh da mu kažem: „Ama, svakako…!“, ali me stid nadvlada i samo spustih pogled. Oduze mi to mnogo vremena.
Oliver je strpljivo čekao da završimo razgovor. Čekao, neprestano me odozdo gledajući sve dok se moj pogled nije spustio na njegovo tjeme obraslo crnom gustom kosom i na onaj bjeličasti svrtak u središtu tjemena.
Oli je u tom času nešto mozgao i bio posve ozbiljan u licu. Pare bih bio dao da sam mogao znati o čemu razmišlja. Ta mi misao dobro dođe, te ga istog trenutka glasno upitah: – Oli, voliš li ti pare?
– Volim, čičo! – odgovori mi on ko iz topa.
– E pa, kada voliš, evo sada će tebi striko dati nešto malo para!
Zavukoh ruku u džep i iz njega izvukoh svu sitninu koju sam imao. Oliver je već bio ispružio obje ruke kao da ću u njih sručiti čitavo bogatstvo. Ništa, međutim, od toga. Oli je ipak bio zadovoljan, jer je sve vrijeme ćuteći primao novac i samo malčice glasnije i ubrzanije disao.
Posmatrajući ga, pomislih kako će on i kada odraste strahovito mnogo voljeti novac! Pomislih pa se nasmijah, a on i to primjeti i dočeka me novim pitanjem: – A zbog čega se ti, čičo, sada smeješ?
Nisam znao šta da mu odgovorim, već ga kao krivac koji ispašta zbog svojih ranijih grijehova ćutke prihvatih za ruku i povedoh ga prema čardačiću.
Nađosmo se i na betonskom platou kod čardačića i na tom se mjestu Oliverova ruka sama odvoji od moje. Ugledah ga kako trčeći ode prema spavaćoj sobi, najvjerovatnije da bi u njoj sakrio dobijene pare. Sami dragi Bog je mogao znati gdje će ih sakriti, ali je bilo posve sigurno da će ih dobro sakriti. U to nije trebalo sumnjati!
Otišao je od mene i ostavio me samog na nekoj tronožnoj stolici napravljenoj od topolove daske iscijela. Sjedoh na nju kao neki ostarjeli aga, beg ili ne daj bože paša, a sunce toliko prigrija da su mi se vijeđe znojile.
Odsjedih na stolici čitavu jednu vječnost!
Mnoge misli preturih preko glave, ali niti jedna od njih ne bješe pametna.
Prođoše, čini mi se, i čitave godine i desetljeća a da ja ne postadoh niti gori niti bolji, već sve jednako u nekakvoj stisci i tjeskobi…
Oliver je za to vrijeme rastao i narastao i dospio do u doba pravog momčine! Diplomirao ekonomiju, pa onda po nekim seminarima, i ovamo i onamo, i, na kraju – pravac Amerika!
Kako, kada – ne pitaj! Otišlo dijete za boljim životom. Čak i video-kasetu poslao , a na snimku kasete, uz njega, i bucmasto, plavo, čak skroz plavo dijete…
Gledajući snimak očekujem da doživim atmosferu Juga Amerike – da ona bude kao u priči „Sušni septembar“ od Viljema Foknera… Čekam kada će se u kadru pojavi brijačnica u kojoj se bez ikakvog efekta rashlađivanja neprestano okreće starinski ventilator dok se bijeli momci upravo pripremaju da linčuju Crnca…
Ništa od toga. Ništa i od svega ostalog, a ja isti onaj predjašnji ili mi se makar samo tako čini!
I Urke umro još prije petnaest godina.
U dvorištu pred kućom hodaju dva prasenceta: jedno manje, a drugo skroz veće! Prolaze po mraku, uvijek su skupa, i idu kao neka mala banda!
I gnijezdo u vrhu sada već odavno osušene trepetljike prazno i zauvijek napušteno. I da onda čovjek ne kaže da je to prava tuga, ili , pak, da bude toliko slijep kod očiju pa da to ne vidi…?!
A ono, nije samo da je tako, nego je itekako tako, i čista je sreća što nije i mnogo gore…!
Podigoh se najzad sa one stolice. Uhvatih samog sebe za ruku i povedoh se u pravcu spavaće sobe, ali ne da bih u njoj tražio pare koje je nekada davno sakrio Oliver, već da bih usput sebe učlanio u neku od sekti koje propovijedaju i zagovaraju zagrobni život, i koje iscijeljuju starost čudotvornim travama koje imaju halucinogena djejstva… Htjedoh istovremeno biti beračem gljiva i zapućivati se onako iz čista mira na nekakve stranputice….Prizivah u pomoć i nekakve tobožnje „vremenske kapije“ kroz čija je vrata trebalo da prođem a da mi pri tom ni dlaka sa glave ne pofali!!!
Uzdah se uza sve to i u svoj besprijekorni i stoprocentni razum s kojim nikoga i ništa nisam zarezivao sve vrijeme želeći nalikovati nekom arapskom harafišu i osobenjaku, i uto već zaboravih šta sam prije toga htio…?!
Zaboravih, a svega se sjećam kao da je juče bilo!
Tako mi je i trebalo.
Uđoh najzad u spavaću. Zatvorih vrata iza sebe i na zidu kraj vrata ugledah ikonu na kojoj je pisalo: ,,Sveti Đorđe ja podbiva aždajata“…
Zagledah se malo duže u nju, kada me iznenada nešto štrecnu. Probode me oštra bol i ja se, koliko sam dug i širok, stropoštah na pod. Sve mi se zacrni pred očima. Sebi samom sam ličio na prenatovarenog magarca koji se skljokao pod teretom i koji nikada više neće ustati!
Sila vremena prolazi, a meni nikako da lakne. Boli me, sve me steglo i jedva mogu disati. Toliko me boli da mi svjetlaci iskaču iz očiju. Pokušavam nekoga dozvati, ali nema nikoga. Ili ga nema, ili mu se ne dolazi! Može mu se izgleda tako, te ga ja i ne očekujem mnogo. Uskoro ga međutim ponovo dozivam. Molim ga da što prije dođe i da spasi što se još spasiti dade! Da skine teret s mojih leđa, ali se njemu ne prolazi kroz one moje „vremenske kapije“… Samo mi se izdaleka smijulji i zlurado me zapitkuje kome sam pa to ja pomagao?!… I ne samo da zapitkuje, već po svaku cijenu želi čuti moj potvrdni odgovor kako uistini nikada i nikome ništa pomogao nisam!!!
To me je posve dotuklo, ali ne i porazilo. U posljednjem trenutku pozivam i Svetog Đorđa sa zida, molim ga: – Đole, daj ti pomozi ako si pobogu brat…?!
Sveti Đorđe samo nešto mrmlja iznad svoje sijede brade i kao da mi kaže kako on u startu ne razgovara s nevjernicima…
Ubrzo uviđam da je i sve drugo odbjeglo od mene. Ostala samo tama i prava pustoš u kojoj sam sebi ukazujem pomoć. Ali, i dok to činim, onaj pređašnji nikako da me ostavi na miru. Onakvom nikakvom, predlaže mi da mu taksativno nabrojim sve svoje mane i vrline, a da će on poslije toga samo podvući crtu!!!
Slušao sam ga neko vrijeme dajući mu znak očima da se urazumi, sve dok ga najzad isto ko i Oliver ono suho drvce nisam naglas otjerao u mater!
Tako sam i oslobodio svoju dušu!
Sande Dodevski, rođen 1947. godine u selu Jačince – Kumanovo, Makedonija.
Nakon završetka vojnopomorske škole vanredbo studirao i diplomirao na Višoj pedagoškoj školi u Banjaluci, a potom i na Filozofskom fakultetu u Zadru na odsjeku jugoslovenska književnost – filozofija…
Objavio zbirku kratkih priča »Kamen iz reke«. Dobitnik je Andrićeve nagrade za kratku priču, nagrade časopisa »Život«, lista »Pobjeda« i specijalne nagrade za putopis u Frankfurtu…
Objavljivao aktivno u »Stvaranju«, »Mostovima«, Doclei« i »CKL-u«…
Bavi se bibliotečkom djelatnošću i prevodilačkim radom. (Sa makedonskog na sve »novonastale« jezike i obrnuto.)
Član je Matice crnogorske od njenog osnivanja.
Živio u Herceg Novom, a trenutno u Đenoviću.
Istaknuta slika: Foto: Ljiljana Milović, Herceg Novi, Crna Gora
