Redakcija Slobodan-Zoran Obradović
Slobodan-Zoran Obradović
DOSTOJANSTVENI…
.
Vijuga put, uspinje se s mukom, probija se tamo gdje nije prirodno da dođe. Nad njim se nadnose gole stijene, ljuti kamen iz kog nekim čudom streme u nebo borovi surovi i silni koliko i kanjon koji boje u zeleno, dajući mu nestvarno mješavinu boja živih i pripitomljenih za čovjekov vid. Da nije života zelenog borovog silnog, pamet bi ostavila prolaznika na tom putu probijenom, napravljenom – otetom kanjonu. Ovako zauzda čovjek kanjon, ali otima se i kanjon nepokoran, prkosan, ljut, divalj, mahnit. Zakovitla ponekad sa svojih najviših visina, otkine dio sebe kamenom, stijenom se strovali po putu. Uzdrhti čovjek, putnik, namjernik, učini se sebi suviše slabim i možda nerealno hrabrim dok se kreće utorbom kanjona, na putu koji ga vodi i otkriva tajne koje prede rijeka Tara i njene vratolomne obale.
Bor i svuda bor, gdje ničega nema, uspjeće bor. Bor vraća nadu, bor je svjedočanstvo da život hoće, da život mora da izbije ni iz čega, da život rascijepi i stijenu da promoli nos, da pogleda nebo. Dobije život i po nosu, ali se ne da, suviše je živ život. Suviše je i lijep, dominira bor ljepotom, zelenom bojom dominira nad sivilom koje ga je iznjedrilo ne svojom voljom. Dostojanstven je život dok se stremi prema gore, vidi se to dok se posmatraju ti borovi hrabri. Poštuje ih i vrijeme jer traju. Često, čak suviše često i nebo bez milosti kakvo jeste: ravnodušno, razgoropađeno, zatutnjano, odjeveno oblacima, sruči munju, udari u vrh, udari u dno, ne bira. Bor se strese, ali i dalje stoji, stremi gore, prkosi oblacima, hoće u krošnje da ih uzme pa uz oprost da ih pusti da prespavaju ili odmore u krošnji. Gledao sam oblake kako spavaju u krošnjama bora. I traju, traju tako nepošteđeni bez privilegija jer u prirodi nema toga, traju isključivo ti surovo snažni, silni, gordi, dostojanstveni….traju jer trebaju očima, jer trebaju Tari da bi i ona uživala u ljepoti i dičila se njima.
Tako i dobi obala, dobi njen dio isturen – podižen, zagledan u nebo, ime glava, a borovi, vjekovima stopljeni sa njom, dodaše joj u imenu Borova. Tako to traje jer dade sama sebi ime, a primi se kod tih prolaznika malih, trenutnih, jednovremenih i bezvremenih, koje zovu ljudima, osta u njihovom sjećanju i kazivanju, bog zna otkad to tako traje, osta ime Borova glava. Nikad niko zasigurno ne zna za život koji prkosi da kaže otkad mu je ime i dade li mu ga ko. Početak za ime imaju ovi manji, sitniji što se raduju rođenju, pjevaju, pa onda plaču na kraju. Malo šta dostojanstvenog u tome, ali i to je život, lijep svakom od njih posebno, ali nježan i kratak. Uplašeni. Ali ti uplašeni kad savladaju strah, kad ga prebrode, e, kako ti znaju da budu drski. Dođu ti sa imenima koja kratko traju – koliko sjećanje; dođu donesu vatru među borove, kao da je borovima malo vatre sa neba… Uždiju je osioni, raspamećeni ili bespametni, donesu smrt u život, ostave je da se širi, da divlja, kovitla.
Da su borovi tako mali i uplašeni kao oni, kakva bi se piska i plač digli do neba. Možda i borovi plaču, ali i to rade dostojanstveno bez glasa dok umiru u podivljaloj vatri. I u smrti su silni i dostojanstveni, tihi, ustremljeni ka nebu. I kad sve prođe, ostane na njihovom mjestu crnina. Obuče se kanjon kako treba kada su dani tuge, korotuje kanjon, ugase se ugarci, ali ostane tuga.
A mali? Mali čekaju da ponovo zazeleni, da se dive, plaše, daju imena… ubiju opet…
Bor i čovjek
Kako se gordiš, kako se zoriš,
Postojan, snažan u nebo diraš.
Gromu prkosiš, s kršom se boriš,
Oblake u krošnje na odmor primaš.
.
Sa gorskim vjetrom ti pjesme praviš.
Sunce uvijaš u svoju smolu.
Zelenom krošnjom ti život slaviš.
Vatrom sažežen prkosiš bolu.
.
Od tebe čovjek treba da uči,
Da shvati kakav treba da bude,
A ne da negdje u zapećku čuči.
Pravila ista za Bor i Ljude!
.
Iz knjige „Neprilagođen“ objavljene 2012. godine IP „Grafokarton“ Prijepolje
Slobodan- Zoran Obradović, rođen u Beranama 18. 03. 1962. godine. Osnovnu školu završio u Gusinju, Gimnaziju u Plavu a Ekonomski fakultet u Podgorici 1984. godine.
Objavio je knjige poezije i proze: „Korak po korak san po san“, „Neprilagođen“, knjigu poezije Tražim te, sonetni vijenac Jednom tako u vijeku biva i knjigu poezije za djecu „Rasteš kao da te za uši vuku“. Pokrenuo ideju za nastanak, i bio urednik zajedničkih knjiga više autoraStihom govorim 1 i Stihom govorim 2 u kojoj je objavio i svoje pjesme. U pripremi za štampu mu je roman „Blago Milonjića“ i knjiga proze Ovo ću da ti ispričam.
U 2012. godini zastupljen je u zbornicima sa književnih konkursa (Ćirilica zlatno slovo srpskog lica, 2012godina – Centar za kulturu Petrovac na Mlavi; Mi smo skupa i kad smo daleko, 2012. godina – Književni klub Duško Trifunović, Kikinda; Zaveštanja 2012 godina – Udruženja srpskih pisaca u Švajcarskoj, a na konkursu Olovko ne ćuti 2012.g. – Kulturnog centra Barajevo i Književnog kluba Jovan Dučić nagrađen u kategorijama: ljubavna poezija, kratka priča i u kategoriji poezija za djecu. Pohvala na konkursu USKORA, Beograd za sonet Sana na međunarodnom književnom konkursu „DRAGAN ŽIGIĆ“ za najbolja književna ostvarenja u 2012. godini. Nominacija za Antlogiju izdavačke kuće Skriptio u Ljubljani (najbolje kratke priče sa prostora bivše Jugoslavije). Pohvala Udruženja prosvetnih radnika i pisaca Makedonije, za knjigu Neprilagođen (2012. godina).
Član je više književnih klubova u zemlji i inostranstvu.
Živi i stvara u Bijelom Polju, Crna Gora.
Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/biljke/drvece/cetinari-zimzeleno-drvece/slides/cetinari-zimzeleno-drvece.html
