Sovjeta Grubešić: Prosidbeni turnir

Sovjeta Grubešić                    

PROSIDBENI TURNIR

U sjenkama gudura ispod klanca rijeke, gdje su kuće, zidane bez maltera, izgledale kao nastavak sedimentne stijene, a stasiti muškarci preovlađivali u odnosu na žene, svakog slobodnog trenutka igrao se šah. Malo koja obitelj nije imala sakrivenu u banku, drvenoj klupi sa donjim dijelom nalik ormaru u kome su se pod ključem držali suhi kolači i još neke delicije, garnituru ove omiljene im igre. Ne zna se točno kako je šah začarao zaseok bez vode, struje i ceste u divljini gdje su najveća vrijednost bili vinogradi na kosini sve do pjeskovite obale rijeke. Tu je ona bila mirna i u ljubavi sa jablanovima, kao da se odmara od siline i tutnjave prolaza kroz kanjon pun podvodnih stijena zelenih od vodenih trava i mahovina.Uz kućice naslonjene na brda obično su bile kužinice sa komoštrama i omrčenim kazanom iznad vatre, gdje su se zadržavale žene pričajući zastrašujuće priče proistekle iz divljine prirode u kojoj nije teško bilo zamijeniti rogove nekog odbjeglog jarca sa, nedajbože, nečastivim. Muškarci, pak, bili su okupljeni zimi u glavnoj kući, a za ljetna vremena u hladu krošnje kostelja, igrajući šah. Nisu oni tada znali porijeklo nekadašnjeg čaturanga, a kamoli za 18 446 744 073 709 551 615 zrna pšenice kojima je indijski kralj trebao nagraditi mudraca koji je izmislio pravila igre u kojoj su sudjelovale, izrezbarene od slonovače, figure u ratnom poretku  nalik formaciji indijske vojske. Stran je bio i Palamud, kome se  pripisuje prva izvedba šaha, El Grecovo zapisivanje poteza i rješenja određenih sitacija na crno bijeloj ploči, ali i engleski Kelti koji su putem šahovske igre na svoj način rješavali plemenske sukobe. Jedino u što su vjerovali, po predanju, da je jedan predak galeot, zarobljenik veslač na galiji, tokom strašne oluje  spasio vlasnika broda Mlečanina, pa za  nagradu dobio slobodu i garnituru šaha. Igrati je naučio u gospodarevoj kući dok je čekao da ga netko preveze na drugu stranu mora, u blizinu sela gdje je rođen i otet u roblje.

Svaka kuća je ubrzo nakon njegova dolaska  imala šah. Ono što je bilo važno, 64 polja i 32 igrača su ispoštovana. E sad, nije se moglo očekivati da garniture budu posebita izgleda. Umjesto figura bilo je  kamenčića, isklesanih i izdeljanih figurina od drveta, školjkica iz riječnoga pijeska, a u nedostatku mašte i vremena na nacrtanim poljima igru su igrale smokve, bajami i suvice. Sve je moglo poslužiti  za igru koju je od srca prihvaćao svaki muškarac.

Prolazile su godine. Strast prema šahu nije jenjavala. Mnogi su mladi, trbuhom za kruhom, raseljeni po cijelome svijetu, a starijima ni daljine ni poslovi nisu bile prepreke, kada ih uhvati šahovski „amok“. Često je dolazilo do zamršenih situacija. Jedan rođak je odlazio drugome,  ovaj je već otišao trećem. Ličilo je indijskom otvaranju igre, samo što je u njihovom slučaju umjesto crne kraljice žrtvovano vrijeme.

U mojoj obitelji, izreka ,,šta to ljubav radi od nas’’ bila je malo izmijenjena. Pretvorila se u ,,šta to ljubav prema šahu radi od nas’’. Mnogih mojih rođaka više nema. Ljubav prema šahu se s njima osipavala po principu obrnute piramide. No, sjećam se kada je jednoga dana, mladi rođak odrastao u Americi, kamo je njegova oca odvelo traganje za boljim sutra, zakazao u rodnom mjestu pradjedova susret sa neudatim djevojkama, kako bi si doveo ženu iz staroga kraja. Izabrana je kuća sa velikom sobom u koju ce doći “Amerikanac”, ukrašena muškatlima i opremljena stolcima za mlade i njihove pratnje. U dogovoreno vrijeme čuo se štropot po šljunčanoj cesti, što je vodila od mora uz rijeku kroz mali tunel iskopan u zemlji na obronku brda do velike murve u kamenitom dvorištu. Veliki crni auto dovezao je mlada čovjeka u bijelom odijelu, samoga. Prvi puta u prastojbini, ni sa čime nije pokazivao nervozu ili moguću neprimjerenost posjeta. Veoma dostojanstveno ušao je u kuću, upoznao se sa domaćinom i počeo primati djevojke i roditelje, poput pravoga “dona”. Samo što ovaj “don” nije tražio posebitost u izgledu ili imovnom stanju, već u hvalevrijednom poznavanju jedne vještine. Igranju šaha. Na njegovo iznenađenje, gotovo svim djevojkama je postavljeni uvjet bio beskrajno drag. Nije mu preostalo ništa drugo nego zakazati “simultanku”. Počešao se, zbunjeno, po glavi, misleći odakle priskrbiti petnaestak šahovskih garnitura, no u narednih pola sata, nakon malo napetije atmosfere, domaćin kuće je održao impresivan govor. Pozvao je odabrane djevojke da odu kući i pripreme sve sto je potrebito za “prosidbeni turnir” bodreći ih u smjelosti i izazivajući im borbeni duh, stalno naglašavajući glavnu nagradu turnira “udaju i odlazak u Ameriku”. Prosac je za to vrijeme šetao, uništavajući lakirane cipele, putem do bunara odakle se donosila voda u vučijama na magarcu, i istovremeno se divio hladnoći vode i šumu brzaca rijeke iz kanjona, koji se kao pjesma kitova provlačio gudurom podno brda. Šetao je i šetao, misleći da mu je ideja o ženidbi djevojkom iz staroga kraja bila budalaština, kada ga zadihani domaćin pozove i reče da je sve spremno za početak igre.

Ljubavna šahovska simultanka bila je prizor vrijedan “američkoga sna”. Partija jednoga muškarca sa petnaest žena završila se tek nakon dva dana. Nije ni trebalo očekivati ranije, jer su sve djevojke bile dostojne nasljednice svojih očeva u šahovskom zanosu sa crnobijelim poljima i figurama na njima. Pobjednica u ovom nesvakidašnjem turniru, ne samo da je pobijedila sve protivnice, već i samoga prosca. Otišli su zajedno u Ameriku zahvalni rijetkoj strasti njihova rodna kraja što ih je spojila u slatkom nadmetanju za brak i ljubav.

Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/ljudi-osobe/slides/slucajni-setaci-gledaju-velike-talase-na-obali.html