Redakcija Djevojka od bure, zvali su moju tetu Ivu, zato što je stalno uzdisala kao kada omekšali vjetar ljubavnik pomiluje škure i zacvili, jer ne može ući dragoj. Bila je malena, basetna, lijepa stasa, sva svijetla u skupom crnom satenu, pletenica obavijenih oko glave i snopom ključeva oko debelog zlatnog lanca na pojasu. Kada ne bi gospodarila imanjem punom bogatstva u vinogradima, maslinjacima, oborima, podrumima i sušarama, sjedila bi ispred prozora okićenog čoketima i begonijama, i u unutrašnjosti sobe šila na Singerici donesenoj iz Češke. Ta zemlja je u ovom malom mjestu, bila Eldorado stanovništvu. Bogati od rada, voljeli su i lijepe stvari, pa ih neki trgovac uputi preko Tatri u gradove iz kojih donesoše namještaj, damast, porculan, pa i kamione i neke kućanske strojeve.
Lijepa je bila Iva, i ispod njezina prozora svake večeri čule su se serenade momaka iz kraja. No, ona nikada nije pokazala naklonost ni prema kome. Bila je svjesna svoje mane, pa čak i ako bi netko bio iskreno zaljubljen u nju, sumnjala je u to zbog svoga hoda. Rođena je, naime, s jednom kraćom nogom. Cotala je, kako bi rekli mještani. Da, cotala je, ali veoma ponosito, uspravna držanja . Otac joj je davao kod Solomona u Splitu izraditi po tuce prekrasnih cipela , nejednakih đonova, kako bi bar djelomično ravnomjerno hodala. Njišući bokovima, vječito u crnom satenu, nabranih rukava, odlazila bi ponekad u dućan u centru mjesta. Svaki muškarac, koji se zatekao na cesti, stao bi, skinuo kapu, zalizao kosu i naklonio joj se. Mogla bih se zakleti da su je se bojali.
Druga teta, plave kose, nazvana Bila, zaludila se vjerom i vječito hodala po crkvama. Ni o čemu drugome nije znala ni htjela razgovarati.
– O, mila Gospe, kako je lijepa bila Bernardica kada je imala viđenje… dosađivala je djeci, jureći ih svetim slikama i posvećenim lišćem masline. Ničega se ona nije dohvaćala, do hrane i bićerina omljene joj orahovice. Za razliku od Ive, njoj nitko nije prilazio.
Došle su obje tete u tridesete godine, mlađi brat stasao za imanje, ali nekako blijed i slabašan više je ličio Biloj nego Ivi. Tako Iva nastavi zapovijedati pod budnim okom oca, koji je namjestio otoman na solaru iznad konobe, odakle mu se pružao vidik od kuće, preko guvna sve do štala i vinograda. Majka je odavno umrla. Borio se s brigama, tko će voditi imanje ako se Iva uda, pa ako ona nekada i pokaza zanimanje za prosca, njihao je glavom tamo-vamo, pokazujući negodovanje. Ipak, pametni starac čuo je očaj u kćerkinim uzdasima i jedne večeri , kada dođe mlad, naočit muškarac iz donjeg dijela kraja prema moru, dade svoj pristanak. Odmah nakon vjenčanja, stiže mladoženji poziv za služenje mornarice, pa tako Iva opet osta sama. No, sada kao udata žena.
Udata, a neudata, jer Frane nakon pet godina mornarice i tri odsustva pogine pod Venecijom. Iva, nikada nije skidala crninu, ni kada se udala, pa se tako kod nje nije ništa mijenjalo osim što su uzdasi bilo jači i dublji. Sada je bila… žena od škure bure… bure, koje se boje svi pomorci, a i oni što žive na njezinom putu od Kupreških vrata do Dubaca i Vrulje, kada čuju Viline krosne… pa kažu, čuvaj se… vila opet tkaje na svom ljutitom stanu.
U crnoj, vranoj kosi pojavile se sijede vlasi, nakon što otac umre, a brat se zaljubi u udatu ženu i pobježe nekud prema granici. Od Bile nije bilo nikakve koristi, pa Iva sjede za očev stol i na komadu žute kartuline načini plan za bolju isplativost imanja. Podijeli ga na na dijelove. Izbaci sve što joj je otežavalo život i ostavi činjenje vina i prošeka, pršuta i sira, sušenje maraske i smokve, cijeđenje maslina u ulje i mali mlin za žito, kao uslugu selu. Sutradan krene u obilazak na konjiću, pa utvrdi da su presa i mlin u lošem stanju.
– Dalje, što je bilo? upitah starce u zaseoku.
– Uteče za Aliju, rekoše mi i ništa više.
Odoh u staru kuću, što je mirisala lavandom , prevrnuh ormare i škrinje, ne nađoh ništa osim ostataka lovora, svežnja krojeva raznih bluza i haljina, ponekog požutjelog modnog časopisa na češkom i uporabnih listova za mnoge strojeve. Posjedih na suncu ispred kuće i gotovo zadrijemah, kada se začu lupa vrata. Ispred mene se stvori lijep crnomanjast mladić. Upita me , da li sam Ivi što u rodu, našto mu rekoh da mi je teta odnekad ni ne pamtim po kojem koljenu.
– Onda smo u rodu, pruži mi ruku i predstavi se kao Adam, Ivin unuk.
– Mi smo dolje, pri moru, u velikoj bijeloj kući, navratite kad budete pošli ,ili nazovite, evo broja, nasmiješi se i ode.
Pohitah starom rođaku , da upitam za Ivinu sudbinu, a on me dočeka na vratima male stolarske radionice u suterenu kuće obrasle lozicom sa grozdovima crvenih trubljica.
– Vidjela si ga.
– Jesam. Sada, lijepo pričaj, obiteljske tajne nisu izgleda tako strašne.
– Ma nisu, dušo. Kada je Iva odlučila popraviti presu i mlin, pozove majstora Aliju. On je potomak Turaka što su držali ovaj kraj i ostali ovdje prije stotina godina. Neki su se pokrstili, neki jednostavno održali svoju vjeru u diskreciji. Pa vidi i sebe, crna, basetna, velikih crnih očiju sa nekim zanimljivim flekicama, pa prezimena. Što ti znači , Pervan ? Na turskom… noćni leptir ! A što na našem? Ništa. Svi smo mi, zlato izmiješani.
– I što onda bi? – upitah nestrpljivo.
– Alija je bio iz fine obitelji iz onog zaseoka, pokaza rukom u nekom pravcu. Završio je škole u Pragu i postao stručnjak za strojeve. Tako ti se njih dvoje zaljube, a brat i sestra se dadoše u galamu, jer su bili nesposobni. Ako Iva ode tko će voditi imanje. I tako Iva odluči pobjeći za Aliju.To ti je sva priča. Nisu htjeli čut za nju , jer ih je ostavila na cjedilu. Brat joj zapusti imanje. Ode u grad da bude noćni čuvar i podvornik u školi. Vidiš li kako izgleda kuća koju si naslijedila.
– A teta Bila?
– Bila otišla u samostan.
– Pa, zar se nisu više viđali?
– Iva nije htjela imati veze s njima. Ni Alija nije ništa tražio od imanja toliko ju je volio. Vi, djeca, super ste ispali kakav vam je djeda bio. Nego, upoznala si Adama. Navrati do njih. Nisu daleko, a najbliži su ti rod.
Sovjeta Grubešić, piše priče i poeziju, koje su objavljene u Časopisu Avangrad, Avlija, tri zbornika haiku poezije, zborniku kratke priče Hilandar 2013, zborniku poezije “Garavi sokak”, zbornicima priča Velosa i Refesticion, a pjesme su joj izdane u zajedničkoj knjizi poezije 10 autora Kluba poezije Kultura snova. Također je uspješno sudjelovala na Međunarodnom festivalu književnosti Rijeka 2013. Redovito objavljuje radove u e-časopisu Prozaonline, e-portalima Avlija, Pljuskovi, Radio Gornji Grad, Klub poezije Kultura snova etc. Hobi su joj slikanje i fotografija.
Istaknuta slika: Slika Rajke Kujundžijević iz Budve
