Redakcija Dr. sc. Suada A. Džogović
AKADEMIK ALIJA DŽOGOVIĆ
(1929.-2014.)
.
‘’…Učeći od šamana i Brahmi, otkrio sam tajnu Misli i ljepotu Svijetla – i Riječi u Istini. Sada sam ubijeđen da su Misli ustvari Svijetlost, i da se one nikada ne gase, a tako i čovjekova duša. Ja Vjerujem da je Bog Samoobasjan i Nemjerljiv, kao što je govorio Zaratustra, kao što je govorio Firdusi, kao što je govorio Rustem – otac svih junaka. Takve govore nisam mogao čuti od Urala do Barcelone, već samo na Istoku – gdje su sve Riječi u Istini…’’
A. Dž.
Oca sam zvala enciklopedija, akademija…, na šta mi je uvijek uzvraćao osmjehom. Iskreno, nikada se nije desilo da nema odgovor na moje ili bilo čija pitanja, a bilo ih je mnogo… Ne znam da li bi sada moj Otac bio ponosan na mene, jer kažu, previše je sjete i tuge u meni, a On to nije volio. Bio je poseban, pravi Učenjak, Čovjek koji je nadasve volio svoju djecu, unuke, knjige, mezare svojih roditelja. Često je pominjao svoju Majku koja mu je rano umrla. Vjerovao je da ga vječno prati Njen brižni lik, i Očev, čijoj se hrabrosti i dobroti oduvijek divio. Volio je sve dobre ljude i nadasve bošnjački narod boreći se za svoju tradiciju, a znamo da samo najbolji čovjek služi svom narodu. Nevjerovatna je bila ta Njegova ljubav prema čovjeku, porodici, knjizi, znanju…, baš kao i njihova ljubav prema Njemu.
Otac je za mene bio Knjiga života i istine, osoba koja me uvela u svijet znanja, nauke, snažno utječući na moj život. Pored Njega se nikada nisam mogla osjećati nesigurno, usamljeno. Uvijek je bio jedan korak ispred, svojom toplim plavim očima otvarajući sve prepreke pred sobom, pred nama… Sjećam se, učio me je putovanjima, onima koji su vodili Vrhu, Znacima i Tajnama Riječi, misleći da nikada neće doći kraj. Volio je osvajati vrhove, a bilo ih je mnogo. Danas, nema nijedne stvari koju činim, a da se ne sjetim nekih od Njegovih riječi, pa i tih da ‘’pored pera i knjige čovjek nikada ne može biti sam’’… I ja vjerujem da je tako…
Putevi su nas nekada vodili prema Moskvi, Bratislavi, Beču, Triglavu, Olimpu, Pompeji, Pisi, Sarajevu, Rožaju, Malmeu… I svaki je imao svoj zadatak. Neki je bio krunisan ‘’knjigama odrastanja’’, Plavim čuperkom, a neki, nažalost, teškom spoznajom gubeći nam smisao života. Jedna od takvih je bolest naših najbližih, o čemu moj Otac nije želio govoriti… Strah od smrti svog djeteta nije mogao pobijediti. U potrazi za odgovorom, mogao se samo potpuno predati šutnji, smrti riječi, pera, a i snova… Koračajući tiho u Carstvo nemoći prvi put nije imao odgovor. To je bila Njegova jedina izgubljena, ali i posljednja bitka…
Nekada riječi nisu dovoljne iskazati svu tugu. Njegov odlazak u vječiti i bolji svijet ostavlja veliku prazninu u porodičnom krugu, ali i u kulturnom i naučnom životu Sandžaka i Kosova. Prema riječima profesora Krcića, ‘’…njegova djela će uvijek podsjećati na njegovu originalnost, koja je nosila u sebi izuzetnu humanu ljudsku poruku ljubavi i tolerancije među ljudima’’. A kada ode takav Čovjek, uvijek ostaje jedna velika praznina… No, ja sam sigurna da će moj Otac, akademik Alija Džogović, dugogodišnji profesor, naučnik, pjesnik, lingvista, antropolog, etnolog, istraživač, teoretičar savremene i tradicionalne bošnjačke književnosti, intelektualac svjetskog renomea i jedan od naznačajnijih onomastičara i dijalektologa Balkana ostati TRAJNO IME BOŠNJAČKIH VELIKANA na kojeg svi mi Bošnjaci možemo biti ponosni.
Nikada nisam mislila da ću sve ovo morati pisati, ali mislim da je toj moj Otac znao… Danas, četiri godine nakon Njegovog odlaska, osjećajući beskrajnu tugu i prazninu koju ne mogu pobijediti, ostaje mi da vjerujem u bolji svijet i da ne mislim da mog Oca više nema. Želim vjerovati da se On samo uzdigao u neki ljepši, uzvišeniji svijet koji mu i pripada, pa makar to bila i samo ISKRA SVJETLOSTI kojoj je vječito težio.
23. 01. 2018.
