Redakcija Treća nagrada časopisa AVLIJA za najbolju neobjavljenu priču u regionu za 2012. godinu
Misera Suljić-Sijarić
NAMJEŠTANJE KRUGA
„Hoću muško!“, odzvanjale su u Nejminim ušima Mahmutove riječi dok je hitala preko pešterske goleti, šibana čas sa jedne čas sa druge strane naletima izmrzlog snijega nošenog jakim vjetrom, koji se poput neke đavolje čigre vrtio oko nje. Na momenat bi se udaljio, i taman kad ona odahne, on bi se strmoglavom brzinom vratio, zahvatajući još jedan val ledenog smeta nagrebanog po ucakljenoj površini. Katkad bi zauzevši zalet, zakrenuo direktno na nju pa taman kad ona pomisli da će je ovog puta odnijeti, on je napusti i okrene na drugu stranu gubeći se negdje u širokoj poljani, a kad ona uhvati dah i povjeruje da ju je ostavio, on ponovo ošine po njoj i zavrti je ukrug. No, Nejma nije osjećala ni stud ni umor. Vukla se naprijed vjerujući da će joj Halima iz Ugla pomoći i da je ona ta koja joj može donijeti spas. Šta je ova vjetrometina u odnosu na ono što Nejmina duša trpi sve ove godine!
Sve je obišla i svud stigla. I niotkud pomoći, niotkog sreće. Ali šta će, kud će?! Sve što ima tu je, sve ono za šta ona zna. Četiri kćeri i on. Kćeri jedna za drugom, nijedna sa željom a sve ljepša od ljepše, svaka kao jabuka. Šta možeš kad on hoće sina? Majka mu, da joj Allah da Džennet, ostavila amanet da tjera dok ga ne dobije. Da tjera, da l’ sa njom, Nejmom, da l’ sa drugom. A gdje ona da ga pusti drugoj, kome kćeri da ostavi? A, Bog dao što bi ih njeni pazili. Teška im i ona sama, pa majka sve gleda da joj se dođe kad joj sinu, Ademu i porodici mu ne smeta. Zainati se ona pa majci sve rjeđe i ode, boli je to majčino štićenje sina. Samo njega pribira i pazi, kao da je jedino on iz njene utrobe izašao. Jednom je slušala majku gdje govori: „Sva su mi djeca na srcu, Adem mi sred srca!“, pa rukom lupne po grudima potrefivši najosjetljivije mjesto. „Lubina me zaboli kad mu šta nije dobro.“ Nejmi se čini da je ona kod majke uvijek na zadnjem mjestu, iako se stalno trudila da joj ugodi i sve bude po majčinom. Pa kad se toga sjeti u nju se useli neka potmula bol koja je navede na želju da zatvori oči i ne probudi se. Izgleda joj da bi to bilo i najbolje, umorila se od svega. Ali kad se sjeti svojih curica – sve prođe. I učini joj se da ono što sama od majčine strane nije imala, ljubav, to će ona njima nadoknaditi, da bar tu bol od nje nikad ne osjete.
A boli Nejmu sada sve. Boli je duša pa joj onda ništa pravo. Nešto joj se čini da mater u zadnje vrijeme prigovara kako je tamo sve Ademovo i da ni ona ni sestra tu nemaju, ne dao Bog, šta tražiti. Imaju one svoju kuću, tu se nema kud mrdati.
A mati nije, vala, ni zeta šta voljela. Ponekad se Nejmi činilo da je njoj bio dobar samo koliko da joj je iz kuće makne, da je ima gdje saviti. A Nejma ga voli, pa bi htjela da ga i svi njeni vole i poštuju. Sve joj krivo kad osjeti da ga ko slabo stima i uvažava.
„Allahu dragi, šta ja ovo za majku? Rođenu majku! A bogami sam pobudalila. Ada nego šta! I kako ne bih? Kako da mi pamet ostane? Ne može više da se izdrži od jada i misli. I sad, bogami, ni majka mi više majka. Da me Allah sačuva od šejtana i uputi tamo gdje ću naći spas. A čini mi se da će ovo biti taj spas, jedini.“
Ide ona još tamo da vidi. Neće nju smet zanijeti, ne da se ona. Halima je, kažu, svima pomogla, pa će i njoj. Ide da vidi šta će joj reći…
Samo da on ne načuje, ne otkrije to. On se toga plaši kao vraga! Sve mu se čini da će mu neko šta poturiti. A ona, jadna, samo gleda kako da ostane s njim, tu kod djece. Gdje drugo?! Kud bi?!
Ada, i one sve lažu. Eto kad je prvu, Ajšu nosila, svako joj govorio da će sina roditi. I ona se pravo ponijela. Pa ponosna, pa lijepa! Nešto sva blista, sija. I gdje god krene, sve nasmijana. Pitaju je da l’ joj je teško, povraća li. Jok! Ona nikad sretnija. Nju niti šta boli, niti je muči. Ona se tek rodila. Sve joj milo.
A njega voli. Kad joj gdje ode, ona da poludi. Ne može da ga čeka da dođe, nigdje mira. Plače li plače, sve joj izgleda – nema ga i nema. Pa joj dan bude dug. Niti šta radi, niti šta zna. Uhvati je neka sumnja da nije kud otišao s kakvom drugom, da nije zavrnuo u kafanu. Čeka ga s jelom, ni jesti bez njega ne može. A on sve kasnije. I kada dođe sve nešto drukčiji, mrkši. Ako šta i zbori – galami, ljuti se.
Nejma bi da joj priđe, da joj dadne ruku pa da je ona primakne sebi, k licu. K stomaku se srami… Ona bi uz tu ruku zaspala, samo da joj je tu, da je ima, drži. Reklo bi se da joj ništa drugo ne treba. Ta njegova ruka nekako kao da diše, kao da je on sav u njoj. Ona bi je samo stiskala i ljubila, ne bi je puštala! Držala bi je da nikako od nje ne ode.
On je sve čudnije gleda. Povuče ruku i – šuti. Šuti, a ona vehne. Iščeznu! Sestra joj došla, vidjela je pa je uhvatila tuga. Otišla kod majke i rekla da je od nje ostao samo privid! Pa Bogami i jest, samo tenka, sure.
Došla majka i sve shvatila. „E, sine moj, bogme mi ti nosiš žensko, čim si tako propala i ne možeš bez njega.“
I bi tako, rodi ti ona Ajšu.
Mahmut pobjesnje. Ustala, onako izmorena, da stavi šta za jelo a on šerpu s nimetom kroz prozor.
Odmah potom, još ni dobila nije sisajući Ajšu, zatrudni ona opet. Hajd, daće Bog.
Ali opet isto, da pojede tog čovjeka. Ama, poludjela za njim! Pa gdje je, pa kad će?… I trči spremaj jela, pravi mu ovo i ono. Ni truna ne može bez njega! Mili Bože, kako ti ona za njim otkači. Kad pokasni, uznemiri se pa tren bude vječnost. On joj lijep, mio. Kad progovori – ona da poleti. Milo joj da ga gleda i sluša. I sve osluškuje da li će šta reć. Pa kao da raste, sva ponosna kad je uz njega. Što bi narod rekao, broji mu trepavice. On sve ljepši, i ona čisto da ga pojede. I od njega je sram što mu nekako ne da mira. Sve mu se nešto primiče, ne da mu ni da spava! Ne može ona, nema smiraja. Te stavi glavu tamo, te ruku ovamo. A on je sve gleda, gleda.
„Nemoj da ti se desi da mi sada rodiš kćer!“, reče joj jedne noći kad se vrati pripit.
„Neću, neću“, misli ona. „Ovaj put neću.“ A ko bi to želio više od nje? Ko?
Poče i da povraća. S prvim nije – eto znaka. Muško je, muško.
Sve ti ona tako do kraja. Prosto ne može više čekati da dođe taj deveti, mjesec, pa da i ona ugleda svoju radost.
Kad, hoćeš! Zaplaka još jedna – Hata. Mila i lijepa, bistro gleda, smješka se, i samo što ne progovori. Kad je pogledaš ne možeš a da je ne dirneš, poljubiš. Kao da je sve ono što je njega voljela prenijela na nju. Sva je od neke ljepote i ljubavi.
Mahmut je i ne pogleda. Kaže: „Dobro da te ne izbacim s njom.“
A kud će, kamo, gdje? Sa dvije!
Čim rodi, nekako kao da ohladi od njega. Poslije samo djecu da joj je da gleda.
On sve manje progovara. I sve češće pijan. Djecu ni da vidi. Ajša mu sve oko nogu: „Babo, babo“, a on i ne čuje. Nejma bi da je uzme sebi, a ona sve oko njega. Sve oko njega, ali ništa. Na Hatu, isto, ni da se osvrne. A Hata lijepa. Crne joj obrvice opcrtale poviše okica, usta zarumenjela k’o ružica.
Zaova ne dolazi. Kad je opazi na česmi kao da je, tobož, nije primijetila, trči kući. Pola godine prođe, ni da proviri. Dođe jedanput da vidi Mahmuta, a Hata već ojačala, sjedi. „Uh, kako je gledna, k’o da je Asima čuvena rodila“, progovori začuđena ljepotom male Hate. „Nadam se da nećeš i treću! Bogami ih nemaš kud više. On ti ni ove dvije popišulje ne može hranit’. Pripazi malo; idi ljekaru, vidi šta. Mrdni, učini štogod, nemoj da opet bude žensko.“
Obiđe ti ona ljekare, opet isto.
Njoj je i lahko saznati šta je. Ona tog čovjeka da pojede. Ne da mu dahnuti!
Osjeća i on šta će biti. Okrene se k njoj: „Nemoj ti da se ovaj put zafrkavaš. Znaš?!“
E, mili moj… Njoj se srce cijepa za njim. Kad bi se ona pitala, rodila bi mu tri sina odjednom! No, šta će do da se nada?…
Ljekar joj reče: „Doći će i muško, biće.“
I hoće biti… Biće treća.
Sama joj ime dade. U bolnici je rodi pa je pitaju kako će se zvati. Kako?! Jad, a kako drukčije? Ali, ne da se malo – kao grumen zlata je. Gleda je crnim okicama, ama baš njegovim. Ona joj nešto zbrza, nekakvo ime, prvo što joj pade na pamet kad je vidje. Dobi ono ime Zlata.
Nema se šta tu reći, ona rađa nekakvu lijepu djecu. Da je Bog dao pa da je bar muško, gdje bi joj bio kraj? Ovako, on ne dođe ni da je iz bolnice izvede.
Vidje ti ona u bolnici zaovu, pa joj srcu olakša. Eto, s njom će kući. Kad, hoćeš. Sakri se zaova, a Nejma onako ranjava dijete u naručje pa trči kući. Iščiljela od čupanja i čišćenja materice, zavrne ona za put. Gotovo zaspa, baš kao ono na porodiljskom stolu nakon porođaja. Ko zna i kad se tamo probudila, sva premrzla. A oni galamu na nju: „Šta si radila, što nisi zvala da ti čistimo matericu?“ Pa onako ukočenu od hladnoće i iscpljenu od gubitka krvi, čiste je oni a njoj se duša kida. Boli više nego i sami porođaj. Izgubi Nejma svijest, a oni kvasi.
Tako ti ona, iščiljela, gotovo zaspa sa bebom noseći je kući. I ko zna šta bi bilo da malo nije plakalo pa neka djeca zavikala: „Pala žena!“
Malehno Bog sami čuvao da nije ispalo iz ruku. „Mili Bože, đe li sam ti ja?“, diže se i hajd’ dalje.
Kod kuće nikog. Zaključano.
Nejma k zaovi, a ona s prozora: „Slobodno ne ulazi! Ja ti ne mogu niti šta pomoć, niti šta reć’. Ne znam ti ja ništa!“
Zima stegla kao što samo ovdje može.
I kud će s djetetom? Gdje drugo no kod majke.
Pokupiše se ljudi da je vrate. Tu gdje joj je Bog rekao da rađa. Primi je Mahmut, ali da mu rodi muško. Ni za jedno žensko neće da zna. Kao da ih nema!
Milostivi Bože, tvoja je zadnja. Obiđe ona sito i rešeto. Gdje ču da neko šta zna.
On sve manje kod kuće. Sve rjeđe pare donosi. Djeca i gladna i gola. Šta da im da? Sisu dok se može, a poslije šta Bog hoće. Mahmut i kad je tu, samo ćuti. Ni oko da podigne da pogleda djecu. Nejma trči da mu ih makne s očiju, ne može da ih podnese. Skloni tamo, sakrij ovamo. Pa potrči da namiri.
Noću tki stazice do jutra. Ujutro nahrani djecu. Njemu spremi posebno. On ti neće svašta da jede. A ne pita ima li šta, i otkuda. Ona potrči tamo, potrči ovamo. Ruke čas pod česmu, peri veš, čas u stazice. Pukne krv, pa stazice sve okrvavljene. Preduzimači neće da ih otkupe, kažu: „Prljave, neće ih niko uzet’.“
Zima stegla, snijeg do ispod prozora. Ode ona na vodu da ispere pelene. Djeca ostala u kući. Mahmut prilego, pa ona sebi reče: „Eto, potrči sad dok je on tu, isperi časkom.“ Ajša i Hata zaspale, Zlata se zamajala oko dupka. „Trči k česmi, isperi ovo.“
Pohitala Nejma što se može više. Narod je razumije, pa je puštaju prekoreda. Vrati se kući. Nešto se sve utišalo – čudno. One dvije se probudile, sjede dolje na dušeku. Mahmut šuti i gleda u vatru. Zlate nigdje.
Gdje je dijete, majko moja?
Starije curice tiho jeckaju. Oči im crvene, a suza nema. Ne smije ih kod njega ni biti! Brišu ih one rukavom.
Nejma ni da pita ne smije.
„Tamo je, pašče. Bacio sam je kroz prozor, u snijeg. Kmeza, pa ne mogu da je slušam.“
Ona se ušutjela ispod prozora. Zanijemjela, prepala se. Smrzlo dijete, pa više ni da plače.
U Nejmi se nešto mrdnu. Ne zna da li od straha, ili se osjeti. Bogami, ovo drugo. Osjeti se, oživjelo. Eh, neće li sad Bog dati sina?!
Njemu ne smije ni da kaže. Prestade Zlatu da doji, vele da se ne smije kad si noseća.
Primijeti i Mahmut pa ga uhvati muka. „Šta je opet?! Hoćeš li još jednu…? Ovaj put ti neću popustit’. Slobodno se kupi. Ja hoću muško! Muško!“, zadrhta mu glas još negdje iz utrobe. Zadrhta i on.
Ne pobježe niko od sudbine. Dođe i Medina, mala, nježna. I pojede Nejmi srce. Ni rođena majka se ne pomoli da je vidi. A i šta će? Ne usuđuje se da vidi jad.
Nikog ona i ne očekuje. Nije ni otišla u bolnicu. Što bi?! Bolje joj je međ’ svojom djecom. Unese korito, pripremi makaze, i eto. Medina svakako mala, lahka.
Osjeti ona kako glava izlazi, rame, drugo rame. I… buć! Izađe sva. Prokmeza, nekako tiho, polahko. Nejmu uhvati strah, pa ni da pogleda ne smije. Nema snage ni pupak da presiječe, a kamoli da vidi dijete, pogleda šta je.
Kad mala Ajša ugleda bebu, vrisnu: „Majko, majko! Šta je to?“
Tad se i ona rashavijeza, uzme makaze i eto. Evo ti još jedna muka, tugo moja. Stvorena si samo da rađaš muku.
Dok je pokušavala očistiti krv pokapalu oko korita, upade Mahmut u kuću kao da ga vjetar utjera. „Kurvo!“, priletje joj i bijesno je udari u stomak.
Djeca zapištaše po kući a on izletje kako je i ušao. Nije ga bilo cijele noći.
„Ovaj put ne čekaj. Ne čekaj ni da se vrati. On što te pogleda, ti zatrudniš. No, idi u Ugo. Ima ti gore žena što namješta krug – Halima. Idi da te potpaše. Kojoj ona podigne, ta sigurno rađa muško“, tiho da ko ne čuje, posavjetova je u prolazu Ciganka Hamka.
Tako Nejma ostavi djecu da spavaju i krenu prije zore. A dao Bog pa stegao mraz, i drveće prska, sve se čuje kako puca. Kroz šumu strašno proći da te koje ne zakači kad padne. Mraz siječe, a nju duša stisla. Gdje sama da ide, i kuda, kako?!
A ide. Ima podosta do tamo. Ide, a da stigne da Mahmut i ne primijeti kako nije bila tu. „Ono u kolijevci će plakati, a Ajša je još mala, šta ona zna? Al’, eto. Trči!“
Stiže prva. Brzo nakon nje dođoše neki, dovedoše još jednu. Lijepa, silna. I njoj neka muka, Bog zna.
Stara Halima nešto namiruje. Čeka je Nejma.
Ugrija se malo, ali u njoj nikako mira da dahne. Ne može da iščeka više da ide nazad kući, djeci. Sve joj se čini da vrijeme prođe. Kuha nešto u njoj, ona ne može da se smiri.
Evo je. Dođe Halima.
„Imam ih četiri. Nema mi mjesta ako mu rodim petu. Pomaži, čini što znaš!“, reče joj. „Platiću kako rekneš, samo ne daj.“
„Hajde.“
Vidje ti ona Nejmu. Namjesti, utegnu. „Imaš ti muških čitav grozd.“
Podveza je. „Kud si došla danas? Hoćeš li se živa po ovom mrazu vratit’? Idi ka djeci. I ne podiži ništa teško. Ne trči!“
„Ne trči… Kako, mila majko?! Ne trči samo kad ne možeš.“
Zapuhao vjetar, a snijeg zacaklio, sve se sija. Ne možeš ni oči da otvoriš. Reže.
Digne vjetar sniježnu prašinu pa pravo u oči. Ne zna Nejma ni kud hodi! Niti više zna gdje čepa, zavijao vjetar trag. Krene tamo – otud zapuhne; krene ovamo, a ono podigne oblak pa zanese da je prevrne. Šine.
A na njoj jadi, samo nešto bluzice i prsluka. Dolje nekakve skorjele cipele, plitke. Ne osjeća ih nikako na nogama, samo je vrijeđaju.
„Evo puta, tamo k onom drvetu. Drži tamo!“ Djeca joj padoše na pamet, pa joj to ne dade mozgu da zaspi. Otkako je treću rodila sve joj se češće spava. Kažu da je mnogo krvi izgubila.
Trči! Ko zna gdje će joj koje biti? Hajde! Ko zna šta im može uraditi kad se naljuti?
A nije Mahmut bio takav. Nešto ga uhvatilo, mijenja se. Bio ti on dobar, a lijep, najljepši. Još odmalehna se zavoljeli. On zaglađen, začešljan. Sestra mu Ćamka sve govorila: „Glava kicoš, a guzica ritoš.“ Vidi Nejma i to što je ritoš, no ne mari. I, malo-pomalo, ona i on ti tako.
Odasvud prosci dolaze a ona – neće drugo nikud.
Mili Bože, kuda sad? Eto, čini joj se tamo. Samo da ne zaspi. Nije njoj hladno, samo da je ne uhvati san.
Djeca neće ni ložiti, ne znaju ona. I bolje tako, da im ne brine od vatre. Neće se smrznuti. Ono malo će plakati, hoće. Hajd’!
Jes, prosci. Ada, neće ona nikog, niko je ne zanima. Nejma samo na njega misli. Kad ga vidi, srce da je uguši. Zalupa, pa joj se čini svako čuje. Ona se osvrne da ko ne opazi. Nešto se cijela uznemiri. A progovoriti, ama nikako. Kao da ne zna.
Dođe sestra mu Bega i donese glas da se on najesen ženi.
Hoće, a kojom? Ova ništa ne kaže, samo se kikoće – šeret. A, što je Nejma voljela! Baš kao da joj je rođena sestra, ada nikako drukčije. Da je bar ona tu mjesto one namrštene. Sad bi joj djecu pripazila.
Koje li je vrijeme? Šta li joj djeca rade? Da li je on kod kuće?
Ne zna kud ide. Ovo ti polje svud isto, kud god kreneš.
Bila je gladna ali nije marila. „Djeca su gladna! Ono malo i ne zna šta drugo – samo sisu.“ A njoj mlijeko nadošlo, curi li, curi. Svu je iskvasi. Prvo je ugrije, pa se poslije zaledi.
Da je samo sigurna da ne luta, da se ne okreće po ovoj pustoj visoravni. Sva ti je ovakva. Babo njen bi rekao: „Nikom Pešter zimi sreću nije donijela, sem vucima.“
Ne zna ni koje je doba, ni gdje je.
Ona joj podiže krug, namjesti. „Sad će ti sigurno bit muško. Ne trči, ne podiži ništa teško.“ A gdje, jadna, kako, ko da ne podiže ništa teško, ko da ne trči?! Trči, jado! Trči dok si živa i dok moreš. Djeca ti sama i gladna. Ko zna gdje je on i šta će bit’? Trči, ako znaš kuda.
Dobro je da joj je bar utegla stomak da mu nije hladno. Uvijek joj je njemu hladno. Stalno bi na njemu držala ruku. Tako je otkako je s prvom zatrudnjela. I eto do danas. Ovu prvu je sve čuvala u stomaku rukama kao da će joj nešto biti. Pazila da u šta ne udari, da je ko ne zakači dok prolazi.
Majka joj: „Makni ih, jadna, sramota je. K’o da cara nosiš!“ A ona tako. Ruke samo vrte oko trbuha. Čuvaju ga.
Šta sad? Hoće li Bog dati muško, pa da se i ona jednom smiri. Da zna gdje je i kom pripada.
„Uzmi, Nejmo, malo snijega, protrljaj ruke. Potrljaj lice. Brže, zaspaćeš“, šaputala je sebi. Ne može gledati toliku bjelinu.
Sunce kao da probi, udari neka svjetlost da se oči ne mogu otvoriti. Ali, laknu joj duši. Kao da uđe malo života u nju, pa se dajanisa. A kad se dočepa brda, sve bi lakše.
Stiže ona kući, živa. Djeca polijegala. Njega nigdje. Malo se uštavilo, niko ga nije previjao. Soba hladna, zindan.
Nejma više ni da makne. Ni da pomjeri. Vidi da su djeca jela. Naloži.
***
Brzo joj prođe ova trudnoća. Nekako se nije mnogo namučila, samo da je snovi nisu iscrpljivali. Preko dana sretna. Nešto sigurna da je ovaj put muško, pa joj to da snage i da ga pogleda. O snovima neće da razmišlja. „U proljeće se svašta sniva. San je laž, a Bog istina“, tješila bi samu sebe sjećajući se majčinih riječi kad bi šta teško sanjala.
Mahmut je više i ne gleda. Nešto mu sve crno i muka mu. Samo joj katkad ponovi šta joj je rekao.
***
I, ovaj put Nejma rodi muško. Bogami se zapuca, ošenluči, a Mahmutu bljesnuše zubi i oko zaigra od sreće. Priđe pa ga uze u ruke. Eto, i on ima sina.
Ime mu dadoše po djedu, Osman.
No, dječak ni nalik na svoje sestre. Nikad da se osmjehne, a oči mu nekako, dalekobilo, sastavljene.
Prođe i godina, ništa se ne promijeni. Dječak niti prohoda niti progovori. Prođe i druga, treća. Sestre sve oko njega, vodaj ga, pričaj mu – ništa. Ni mrdnuti!…
***
Mahmut sasvim okrenu kući leđa, sve češće pijan. Sada ništa i ne progovara.
Nejmi predložiše da nabavi kolica za dijete, da ga lakše pokreće.
„Ne!“, kriknu ona i uze ga u naručje. „Nosiću ja moga sina.“ Podiže ga i stisnu na prsa, spremna na sve žrtve. A i s nekom neuništivom majčinskom uvjerenošču da će on jednog dana prohodati. S tako silnom željom i nepokolebljivošću – kakva zna stvoriti čudo.
U tom trenu dječaku se ozari lice i on uskliknu od zadovoljstva. Toplo se privi uz majku, a u njega se useli neka snaga! Majka osjeti sreću koju joj niko dosad nije takvu darivao.
Misera Suljić-Sijarić rođena je u Tutinu 1967., a od 1987. god. živi i radi u Sarajevu.
Postdiplomske studije završila je na Pedagoškom fakultetu u Sarajevu i pod mentorskim vođenjem eminentnog zagrebačkog profesora Vlade Pandžića odbranila magistarski rad Metodički pristup stvaralaštvu Ahmeta Hromadžića, čime je stekla zvanje magistra odgojnih nauka.
Bavi se naučnim i spisateljskim radom. Njene priče su na pojedinim anonimnim konkursima ulazile u najuži izbor.
Priče Leteći stanovi i Sunce na ramenu objavljene su joj u zbirci Stazama djetinjstva, u sklopu najužeg izbora sa konkusa za najbolju dječiju priču u organizaciji Gradske biblioteke Bosanska Krupa i Izdavačke kuće „Bosanska riječ“ Tuzla, za 2011. godinu, a 2012. ponovo dvije priče: Jaganjci i Aminina maca Zraka.
Ima pripremljenu knjigu priča, koja čeka povoljniju priliku za objavljivanje.
