Boris Milošević
VJEŠTAČKO CVIJEĆE
.
Težak umor na oči mi pade,
Sve postade mrak i tišina,
Uplašeno srce da kuca stade
Slušavši glasove sa nebeskih visina.
Poslednji uzdah sa usana pobježe,
Bolna grimasa na licu se ocrtava,
Mrtvačko bjelilo mi t’jelo veže,
Dok poslednji života trag tiho iščezava.
U oku poslednja nada luta,
Na dlanu mi b’ješe zrno sreće,
Stigoh do kraja životnog puta
Gdje za mrtve cvjeta vještačko cvijeće.
URAMLJENA SLIKA
.
U mislima si mi bujnim,
Udaraš kao tvrd kamen
U svaki djelić nerava:
I dok sunce se rasanjava
U jutrima bludnim,
I dok sve odiše tobom,
I noć, i zora,
Strmom liticom života
Koračam, svaku nadu gubim,
Dok sumnja u meni raste i
Biva sve jača.
Možda negdje spavaš
Pokraj nekog ili sama,
U noćima
Žednih ljubavi na me’ misliš,
I dok ti bol praznom dušom
Hara,
Na mom zidu sjećanja
Kao uramljena slika visiš…
UŽARENA TIJELA
.
U kasnim večernjim satima
Kada nam se vrela t’jela spoje,
Dahčući u teškim lancima
U nama tad će emocije da se roje.
Kada žar jagodica tvojih
Ugasim usnama punim vlage
Gledaću pokorno u njih
Očima željnim te nage.
I dok se najjači impuls života
Bude burno budio u nama
Slutićemo šta je to ljepota
Dvaju t’jela kad su noću sama.
Slutićemo, a to ćemo jedino znati
Uz drhtaje t’jela toplih,
Kad i ono mračno počne s’jati
Iz dubina duša mladih- a dubokih.