Marko Radoja je rođen u Beogradu 1988. godine, gde i danas živi. U rodnom gradu je završio osnovnu školu i gimnaziju društvenojezičkog smera. Studira psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. U slobodno vreme piše poeziju, objavljivao je na portalu Avlija.me.
SUZA
Suza je kap kiše prezrena od neba
kojoj moje oko prenoćište pruža.
Bora na obrazu vodi je do ruba
usana što gore u paklu od ruža.
S njega je otpala kô prezrela nada
i pala na zemlju koja ne zna pljusak.
Za dodirom rose vapi njena brazda
što u srcu nosi sećanje na oblak.
Iz skorele rane iris je nikao
naslutivši pejzaž arkadske lepote.
Tad je bokor plača da miriše stao
i smekšao sasvim gorde horizonte.
ŽELJA
Zemlja će ispucati od želje za kišom
i nabraće se talas na tvome čelu.
More će ispariti od želje za nebom
i zamirisaće oblak u tvojim očima.
Cvet će uvenuti od želje za pčelom
i poleteće med sa tvojih usana.
Ptica će uginuti od želje za gnezdom
i rodiće se cvrkut u tvome grlu.
Čovek će umreti od želje za čovekom
i zgasnuće kavez u tvojim grudima.
A sa njim i srce od tolike želje.
SUMRAK
Raseklo se nebo, krv iz njega lipti.
Vetar k rani gura gazu od oblaka
na čijoj belini gori polje maka
što u san me baca – nagoveštaj smrti.
Umrlo je sunce, dah iz njega lapi.
Žar-ptica polete Zefiru u susret
koji sa nje oduva perjani suncokret
čije plamne lati moja duša upi.
Sazreo je mesec, med iz njega curi.
Pod njim se uzdiže pagoda od zlata
što mom roju misli širi svoja vrata
da istinu primi: zbog želje patnja zri.