Mehmed Meša Delić
ZORA 1
Nebeska se kupola
otvorila i progovorila,
da je zora granula
i vrata novom danu otvorila.
Nebeskim plavetnilom
zora se nagizdala,
Bosnom zaplovila,
k’o Nuhova lađa.
Zapjeva tišina noći
neke zvijezde u samoći
zatreperiše k’o česma
daleke pjesme.
Daljina tiho zove
daleke snove u ponore
gdje zora meraje ore.
ZORA 2
Zora se razlila nebu se otela
pa u nedogled prohodala
vodeći i mene besanog,
da tražimo svjetlo na kraju tunela.
Nisam se zori opirao
nisam je u jutru prepoznao
nisam do večeri kasne
ni grad, ni dragu napuštao.
Ja putnik slijepi
zorom izazvan s njom krenu
da nebi zore
u gradu bi uz dragu ostao.
Već danima nova zora
mraku iznad Bosne prkosi.
Uzalud!
Svjetlosti njene niodkud
u moju mračnu dušu…
ZORA 3
Iz Bosne odleti zora
odleti nebesima
preko njenih gora.
Bajraktari bogomilskih stećci
oko njih grmovi divljih ruža
dok rijekom nade prošlost trabunja.
zlatna čuda pjevaju
sa starih bosanskih gradova
nebom i njhovim svodom
svuda i na svakom koraku.
Vrijeme pjeva iz krošanja
hercegovačkih trešanja
dok suša klikće
putem molisanja
san daljinom grakće.