Redakcija MIŠO MARIĆ ZA 19. BROJ ”AVLIJE”: ROŽAJE JE MOJA ZEMLJOPISNA I SRČANA PRIJESTONICA
Svake, za posljednje tri godine, promovisah u Šeheru po Antologiju: ”Umjetnci BiH u djaspori”, ”Pjevani pjesnici” i ”Aleksa Šantić”. Kada bih napisao ”Antologiju Ljudske Plemenitosti i Časnosti”, onda bih umjesto Prologa uvrstio svetu priču koja mi krasi vijek. U kojoj mi Rožaje zemljopisna i srčana prijestonica trajanja, udžbenik o Dobrim Ljudima pa mi strašno stalo da bar s vama podijelim. Ovako: ”Moj djed po majci, stolar Dane Smiljanić, izrodio s bakom Olgom puno djece, do onog rata preživjele tri kćeri i pet sinova. Njemu, najstarijoj kćeri i sinu u ratu se nije posrećilo, bude to u zloljuda vremena. A krajem 1920-tih, početkom 1930-tih “preko Privrednika”, tako se zvalo, djed pošalje najstarijeg Dušana, on dovede mlađeg Milorada, Miću na zanat u Skopje. Kad završe, zaposle se na šumarsko-drvnom radilištu u planini, ne znam ime, znam po ujakovoj priči da je planina iznad Rožaja. Balisti ih 1941. pokupe u Peć, u zatvor, osude na smrt, sutra će ih strijeljati. Uveče dođu Rožajci, Albanci muslimani iz tog planinskog plemena. Vele: “Ima da puste Smiljaniće, dali smo im besu”. Ugledni su gorštaci, puno ih je a i naoružani su, oslobode ih, na konje pa u Rožaje. Dadne im ujak Dušan, šef radilišta, ključeve od skladišta, oni ih opreme i isprate u partizane. Rat kao rat, znate već, al’ prežive. Kad se 1945. moj Dušan pojavio u Rožaju, dočekaju ga kao najrođenijeg, ugoste bogatstvom sopstvene sirotinje, odvedu do skladišta. Daju ključ, otvori. Pričao mi: “Prašina popala, paučina. Bilo alata, konzervi, kabanica, čizama, dinamita; ama svega bilo. Shvatim: niko nije ušao od 1941, a valjalo bi im. Muško sam, nije adet a plakalo mi se.”…Poslije rata ujak je direktor Drvnog kombinata “Boris Kidrič” u Kosovskoj Mitrovici, puno Rožajaca radilo tamo. Kad ga posjećivasmo, najviše njegovih prisnih prijatelja bili su muslimani, Kosovari, njegovi šokovi… Po penzionisanju, ujak se preselio u Rašku. Krajem 1960-tih išao sam da ga ispratim na tamošnje groblje. Bijelilo se od bar hiljadu keča, klečali i učili… Tu sliku nisam, nikad neću zaboraviti. A kako bih? …Ovaj je život čudo jedno, što god sam stariji sve više sam zbunjen a ovo sjećanje me čini sretnim i ponosnim što sam čovjek. Žao mi što nisam bliže Rožaju, tragao bih za ujakovim planinom i njenim ljudima. Jedino što mogu, hvala Avliji na tome, u ime svojih otišlih i živih nakloniti se tim davnim Neznanim a njihovim potomcima, vjerujem nalik na pretke, poželiti sreću i podijeliti nauk da je ogromna čast biti iz te gorde balkanske avlije… Raspilavih se, evo. Shvatićete zašto i, molim, pravdati ovom dalekom dužniku i prijatelju iz Nedođije.
____________________
Uskoro, u novom 19. broju časopisa Avlija opširni razgovor sa Mišom Marićem koji je iako prezauzet poslom našoj redakciji dao intervju ”iz hatora”, što zbog prijatelja Zubaca (Pero i Vladimir Zubac), što zbog dva ujaka, koje su spasili rožajski Albanci 1941.
Istaknuta slika: Mišo Marić na Starom mostu u Mostaru
