Naša kuća bila je sljubljena sa voćnjakom koji je štitio kuću od silnih pešterskih vjetrova što su znali pomahnitati s jeseni, čupati usamljene voćke, prevrtati stogove sijena, otkrivati kuće, staje i razbacivati sve ono što nije dobro pričvršćeno za zemlju. Najviše se šepurio i širio orah koji je svoje grane razbacivao na sve strane. Ostale voćke su se skromno podnosile i slagale, ne smetajući jedna drugoj. Bilo je karamanki, jarebasmi, pazarki,
Svaka voćka je donosila plodove u onom vaktu koji je Bog odredio da obraduju insana. Mi, djeca smo se utrkivala da uberemo prve sazrele plodove, hvaleći se da smo bili prvi koji su kušali plodove. One su redom pristizale, a naša bika nas je tjerala da ih kupimo i da ih sklanjamo sa zemlje, govoreći da je grehota da se nafaka gazi. Brzo smo se zasićivali, šljiva, krušaka,
Obretoh se licem u lice sa jabukom šarenikom, mami me svojim izgledom i mirisom. Zavrnuo sam svoju majicu i počeo da berem one najcrvenije sa poleglih grana, nemajući strpljenja da sačekam da probam ukus, zagrizoh jednu, a njeni sokovi se spustiše u grlo. Bio sam sav sretan što prvi kušam sokove ove jabuke šarenike dok drugi čekaju iza trnovitog plota. Tišina se slegla po voćnjaku, a ni iza plota se ne čuje niko. Zebnja od tišine me natjera da se okrenem prema plotu… Kao iz vedra neba insan ogromne visine i velike glave sa tršavom kosom stajao je ispred mene. Shvatih da je ovo Tršan. Držim jabuke u majici sa poluotvorenim ustima i ugrizom promrmljah:
– Nisam, neću više nikad…
Stiže me njegova džinovska ruka i ugrabi za uho. Krv mi se sledi, zadrhtaše nožice i pustih majicu sa onim jabukama. One rasplinuše po travi i suze mi krenuše kao znak da sam prevaren od družine i od žalosti za onim jabukama. Natresao se iznad mene galameći i psujući, drmusajući me za rame, valjda da mu kažem čiji sam i ko me je poslao u tuđe… Ništa nisam razabirao od silne dreke i straha koji mi je zatvorio sluh. Čuh samo:
– Objesit ću te za jabuku!
Povjerovao sam i u to. Dobih jedan snažan šamar po obrazu, padoh na travu pa se pridigoh da krenem bježati, ali izgubio sam pravac i nisam se snašao. On me ugrabi kao loptu i preturi preko plota. Razočaran u sebe i svoju neopreznost krenuh da tražim društvo, ali nikoga nije bilo. Družina se razbježala jer je sigurno poznavala Tršana od ranije. Žurio sam prema kući, jecajući sav povrijeđen, činilo mi se je da Tršan ide za mnom. Nisam osjećao uho, ni glad, ni obraz, samo sam osjećao gorčinu što mi se je bila nakupila u grlu. Prošao sam kroz svoju bašču i nisam htio pogledati ni jednu jabuku kao da iza svake stoji Tršan.
Noćima sam sanjao grdosiju od insana koji mi prinosi jabuku šareniku ustima, a onda je baci… Budio sam se sav znojav i zadihan kao da sam bježao pred najvećom zvjerkom.
Jabuke su cvjetale, rađale, padale, a ja sam osjećao neku gorčinu i nisu mi više mirisale… Ona stara jabuka u voćnjaku kraj seoske vodenice i dalje cvjeta, rađa, ali nema više Tršana da je brani, prepuštena je sama sebi. Nema više ni djece da joj kradu plodove. Vrijeme će je oboriti i ostat će samo njeni mirisi u nama koji smo je okusili…