Redakcija Veljko Bosnić
MAČAK MIĆA BEZ GAĆA
Otac Dušan je umro i otišao bez pozdrava na onaj nebeski svijet krajem maja 2004. godine. Majka Đuja je ostala u toj našoj kući na brdu da samuje i čeka nas djecu – mene i brata Željka iz dalekog svijeta.
Sama u neviđenoj golgoti povratnika-izbjeglice koja se ,,sramno’’ vratila na svoje ognjište ovdje u Drvar Selu nadomak Drvara i ,,crvene’’ doline. Ostala kao ,,drvo’’ otkresano, ranjeno i ostavaljeno da samuje i bori se protiv okrutne i zle prirode.
Starica se borila sama…
U drugoj godini mog boravka u toj kući na brdu, dobio sam neočekivan poklon od mog ratnog druga iz JNA Velje Kunjadića. Mačića, malog kao zrno. Crno-bijelo mače je bespomoćno ,,plakalo’’ dok sam ga u nekoj kesi nosio kući. Odmah sam ga odnio u podrum te kuće sa brda i donio mu malo kozjeg mlijeka. Majka je držala i čuvala kozu pa smo imali mlijeka na pretek.
-Uh šta da radim sa njim… neću… što će mi… – žalila se majka.
-Neka ga ,,bako’’, neka… vidiš kako je lijep, ko slika je… znaš loviće miševe… – pokušavao sam da je ubijedim.
-Ma kakve miševe… ne mogu i njega hraniti… nemam volje ni sebe gledati… – bezvoljno je govorila majka.
-Dobro.. dobro… biće bolje… – tješio sam je.
Te prve godine mačkić je spavao i nekako bio bolestan, težak i nikakav… Kad god sam zvao telefonom majku, uvijek su stizale rječi: ,,loše je’’, ,,krepaće’’, ,,ma nisi ga trebao ni donositi’’…
Vrijeme je proilazilo, navršila se prva godina od boravka Mačića u kući na brdu. Već je bio to veliki mačkić pun snage. Spavao je u žutim lalama u cvijeću moje majke pored kuće-do smokve.
Onako glatke sjajne kože i dlake zbilja je bio ljepotan, nema šta… A lovac je bio bez greške… ptice i miševe je tamanio ko lud.
I tako jedne noći zvoni telefon, vidim po broju zove majka iz kuće sa brda, zove me u Srbiju: Ej… kako kažeš da se zove naš mačak… – od iznenađenja nisam mogao da vjerujem šta me pita.
– Pa mama, neka bude Mića kao mačak Mića bez gaća – s druge strane žice začuo se smijeh.
-Eh da znaš sine da nema gaće… ehhh.
I takao je Mića ušao u život moje majke Đuje koja je samovala u kući na brdu. Na starom otomanu njih dvoje po podne ,,kunjaju’’ i spavaju, Mića u jednom ćošku otomana do vrata, a majka u dnu do prozora a između njih velika praznina… tišina… Tako je vrijeme prolazilo.
Oko pet sati po podne majka se budi, jede kratko, budi se i proteže Mića i zajedno odlaze do štale da puste kozu Šuju da pase u šljiviku. Taj ritual je bio stalan, majka sjedi na stočiću drži lanac i kozu koja pase a pored nje odmah do nogu leži Mića. Ta trojka tako provodi dane sve do 7 sati, i onda svi za poslom. Koza u štalu, majka je muze a Mića ispred štale čeka… U praznu konzervu majka Mići sipa mljeko i odlazi u kuću.
Do dnevnika u pola osma majka izazi da šeta šljivikom, iza nje skukuće Mića, potrči ispred nje, majka se ljuti nekoliko puta da je saplete. Onda Mića legne na zemlju a majka priđe i pomazi je nogom. Ej, nogom!
I svi na svaju stranu, Mića u praznio dio kuće na donjem spratu na staru fotelju, majka u veliku sobu kuće na brdu.
Čitav svjiet i svemir na jednom mjestu. Ama baš čitav… Uvijek me je Mića čekao u mojim dolascima iz svijeta, uvijek spavao u lalama-cvijeću.
***
Početkom februara 2012. godine majka je otišal kod oca… Otišla je tiho, kao što je i živjela sama i ovoga puta bez nas djece…
-Vidi… moram da odem, deda me čeka… odoh ja svom dedi… – rekla mi je jednom u tim zadnjim danima prije odlaska.
Nakon sahrane i 40 dana, ostala je sama kuća na brdu, pusta… Odnekud se pojavio Mića, nije ga bilo čitavo vrijeme sahrane i svega toga… NIsam ga vidio do tad. Pojavio se iznedana iz živice… žalio se nešto… Srce mi je zaigralo, vikao sam kao lud: Evo meni mog Miće! Evo našeg Miće bez gaća. Neće naša kuća biti sama. Mića je tu, da je čuva…
Strašno sam se uzbudio, pritisak je bujao te sam morao za ljekove…
I tako čitavu sljedeću godinu, ujak ga je hranio, kupio sam granule… i sve je bilo u redu.
Negdje pred moj dolazak nakog godinu dana od smrti majke i nešto više, Mića je nestao. Ujak je rekao da ga nema.
-Kako nema! Kako?… – urlao sam na telefon.
NIsam mogao da vjerujem, Mića je otišao posljednji iz naše kuće na brdu. Napustio je i on napušteni brod. Išao sam po selu i pitao da ga nije ko vidio.
Ništa, nema ga… Ostavio sam hrane ispod stepenica naše kuće na brdu ako se javi… Ništa… Zvao sam i pitao ujaka: – Edali Miće!
Tek tada sam osjetio tu prazninu duše to nestajanje i nestvarnost svijeta. Tek tada sam odrastao iako sam i ja već na pragu starosti.
Mića bez gaća. Nema ga… Nikog više nema u toj kući na brdu, u toj kući za umiranje, Drvar Selo 11.
Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/zivotinje/macka/slides/macka-pore-crvene-lale-u-basti.html
