Redakcija Zamisao kako ću joj baš ja objasniti da su veći komadići u manjem broju i manji komadići u većem broju ista količina, pokazala se potpuno glupom kada sam shvatila da ona u mene samo bulji. U očima su se jasno vidjele njene zbunjene, zbrkane misli, pitanje – što mi je, i, zar ne vidim da je moj posao uzaludan. Uzdahnula sam i pogledala u išarane papire, zadivila se svojoj neuobičajenoj strpljivosti i … ti još ne radiš madam, tlačiš to jadno dite svojim ambicijama o potrebi znanja matematike. Oni, što isto ovako nisu kužili matematiku, … rade i redovito primaju plaću. Kaj buš!? – rekla bi moja prijateljica purgerica – za niš nisi, ali ne predaji se nisam ni ja. ‘Ajde reci, prav za prav kome služiš ti koja si ju, kak sama veliš, dobro razmela. Nikomu, pa kaj onda maltretiraš rođeno dete, ne zna pa ne zna, pa kaj. Neka ne zna, možda joj to uopće ne bu trebalo.
Nitko je se neće bojati, nikomu neće biti prijetnja, radit će napirlitana, slatka i uredna, ali svakako poželjna, to se već sada vidi. Grijeh, rekli bi oni neki, ali ja to nekako vidim kao uobičajenu viziju neke buduće stvarnosti. Kada bih se mogla barem distancirati i ne vidjeti i, da me još ne boli, onako kao da to nije moje dijete, bilo bi skroz dobro. Samo ja sam za tu svoju djecu nekoga vraga htjela i dok sam ih gledala kako rastu nadala se da će se nešto događati posebno, pa nisam ni ja bilo tko, mo’š mislit ali nešto je krivo nasađeno, ili su ponijeli krivi gen ili sam ja previše htjela?! Vrag bi ga znao. Valjda sam previše zastranila. – Pušti dicu u miru, rekla bi njihova baba. Ja sam njoj i onako čudna. Ja navalila da čitaju i uče ka’ da će ‘ko zna što s timen, a njihov Šime nije ni jedne cile knjige pročita’ i moj brate ima tri bagera, dvi kuće i novi, ganjc novi marcedes. Možda baba ima pravo… treba ih pustiti na miru pa što bude!…
Rekli su mi neki dan, neki što nešto piskaraju kao i ja – znaš izašao je natječaj. Dobar. Možeš zaraditi ako ti se posreći da se onima u komisiji svidi tvoja priča. Znam da nešto pišeš pa pošalji i onda ako što pane sve popit u Žveltoga Blabora, aaaa? – što kažeš, aaa? A, ja ti trenutno nisan za pisanje, ali za kumpir ispod peke jesan, a ti voliš crno vino i pismu i eto ga na, a….?. ‘Ajde, nešto nalupetaj, znam da ti to moreš, pa da se bez grižnje savjesti onako otresemo, sram nas bilo!
Sve je to lijepo, imam ja priča, pa i ova posljednja, ali… Kako će im se svidjeti, a ako im se i svidi, ne će oni za nju glasovati. Nisu ludi priznati, kroz moje, svoje poraze, da im djeci ne ide matematika i da su baš oni porodili djecu koja su kao i moja – koja ništa ili slabo kuže. Lakše im je reći – ova je luda i ova ne zna pisati. Vidi što je napisala! Kao da i mi nismo mogli ovako. Neš ti nje? Tko će priznati vlastiti poraz već u prvom koljenu, to je degeneracija, reče mi ćaća jednom, … učeno! Ma zamisli!?
Ali, naravno oni koji su slučajno pročitali natječaj za najbolju priču i već izračunali koliki je honorar, naravno, ako je priča da valja, ne mogu niti zamisliti kakvu su vatru zapalili u ponekoj usijanoj glavi kao što je moja. E baš me zanima koja je to priča koju ću kao uzorak pročitati svojim klincima koje podučavam pisanju i koje ću metodičke argumente morati upotrijebiti da im objasnim zašto je baš ta dobra i po čemu odabrana.
U zdravlje! Za naj-priču! Samo, da mi je, dok budu odlučivali, onako skriveno snimiti argumente za i protiv. Na toj snimci bi mi možda zavidjeli mnogi pokojni pravi, a poneki i pravi živi pisci. Uh! Ah! Ja! – bilo bi! Vidi ih što su pametni! Ma vidi me što sam pametnaaa…
Ne očekujem da ćemo se razumjeti, ja i moji čitatelji. Samo kažem – znam unaprijed dobar postotak odgovora za i protiv, ali napisat ću nešto, nalupetat što moj prijatelj Splićo veli i poslati. Pa možda se čovik izgušta kumpira ispod peke, a ja pisme. A što mogu izgubit, ime koje nemam, posao koji nemam, ugled koji nemam, pa onda – kad ništa nemaš, nemaš što ni izgubit i – piši brate!
Veći komadići u manjem broju i manji komadići u većem broju, ispod peke ili iznad peke uvijek su neka količina, gledali je zbunjeni ili širom otvorenih očiju.
Žaklina Glibo, rođena u Jablanici 16. srpnja 1964. godine, Bosna i Hercegovina, profesorica hrvatskoga jezika, voditeljica nastave u prvoj privatnoj gimnaziji u Zadru, kulturni djelatnik, istaknuti stručnjak u etnologiji, baveći se tradicijskom kulturom organizira deset županijskih smotri folklora Zadarske županije, u potpunosti predana društvenoj sredini autor je i realizator značajnih projakata u kulturi: Boccadoro, Kolajna, Ravnokotarski serdari, narodna nošnja Polače. Sudionica mnogih književnih manifestacija, uvrštena u mnoge zbornike. ispisuje prozu, poeziju, esejistiku… Objavljuje po raznim književnim publikacijama. Uskoro joj iz tiska izlazi knjiga kratkih priča Ljubav na smetlištu u izdanju HKD iz Rijeke, ur. N. Š. Tonin, u pripremi za tisak ima knjigu pjesama Riječi s vrha vala, Monografiju o Polači – znanstveno-istraživački rad, Boje baštine. Živi u Dragama – općina Pakoštane.
