Kada se čovjek malo bolje zapita tko je on uistinu, u dubini duše pročita odgovor: „ti si vječiti apatrid, beskućnik i lutalica.“ I cijeli život je neka vrsta lutanja, skok s jednog mjesta na drugo, prolaz kroz vrata…
„Koja nisu integralni dio kuće
Već samo vrata uspravljena na vjetru.
Onaj ko ih otvara može mirno zakoračiti u rijeku.
(Semezdin Mehmedinović – Vrata uspravljena na vjetru)“
I nigdje se ne zadržava zadugo, već treperi kao list na vjetru nošen po vazda zelenoj travi koja je natopljena suzama živih i urinom tek otriježnjenih. Život i sva ta lutanja čovjeka ne drže za mjesto. Svako mjesto nalik je jedno na drugo; svako mjesto u početku izgleda tako pitomo i milo kada ga se promatra s potrebnom distancom. No kad prođeš kroz procjep, kroz vrata koja… „nemaju vrata, a ipak – izlazeći van – ja volim oboje: meni vidljivo i nevidljivo.
(Semezdin Mehmedinović-Ova vrata nisu izlaz)“
…čini ti se da si ušao u novi svijet, mjesto gdje će biti dobro, mjesto ispunjena svih snova prije nego te mjesto oblikuje u ispraznu santu leda. Mjesto te isrcpi i učini ravnodušnim jednostavno si dao sve tome mjestu i moraš dalje, moraš odmrznuti…
„…džinovske sante
Koje talasi iznesu skoro do ceste.
(Semezdin Mehmedinović-Santa leda)“…
…i nakon toga shvatiš da kasniš na vlak koji juri u nove pustolovine klepetavim vibracijama metalnih kotača o šine razbijajući monotoniju dosade. Nosiš ispod isprljanog kaputa kobne simbole boli i pogašena svjetla grada po kojem si noćima lutao tražeći utjehu u toplom naručju neke žene. Postaješ ravnodušan i zasićen…
„Jer umoran putnik svijet doživljava
Najviše preko očiju i stopala.
(Semezdin Mehmedinović-Santa leda)“…
Kapci postaju sve teži, a ti izranjaš iz mape obzidane letargije i željan pustolovine tražiš prekooceanske putove u bijeg pred samim sobom. Eforičan misliš da se iza idućih vrata krije nešto mistično i astralno što te može oduševiti, ali ubrzo se razočaraš kada shvatiš da je …
„Kartografija novog
Nastala je na principu ucrtavanja
Starog svijeta preko oceanskog indiga…
(Semezdin Mehmedinović-Devet Alexandrija)“…
I postane ti jasno da je svako mjesto zapravo isto. U početku lutanja izgleda primamljivo i toplo, erotično mameći u svoje tople ulice i hotele, ali s vremenom postaje jalovo i bezbojno; ulice su sive, hoteli postaju previše predvidljivi, osoblje ponavlja iste rutinizirane monologe. I čovjek ostaje vjećiti beskućnik, pomamno tražeći dom u gradiću ili provinciji, prolazeći kroz vrata koja levitiraju u zraku. I svugdje nosi utisak koje je stekao u prvom gradiću kada ga je pogledao u dušu. Shvatio je da je duša gotovo ista na svih devet mjesta koje je ikada posjetio. Krug se ponavlja i
„…I mislim da u meni postoji sačuvan izraz tuge
Za tugu kontinenta
Kao što voz čuva sjećanje na galiju
Jer sve poruke do mene stižu iz stopala.
(Semezdin Mehmedinović-Za tugu kontinenta)“