Đed mi je Cuf-Beriša, bektašija, sin derviša Alije, unuk šejha Rame, sina Rizaha Kodralije, šejha Male tekije, oca derviša čije ime nosim – Zuhdina. Zovu je Stara ili Mala jer je i jedno i drugo, starija od dvadeset tri bektašijske, dvije rifajiske, dvije sadija i jedne tekije hamzevija što su je kao derviši u semu okružile na brdovitom i ravničarskom Dukađinu. I što je od svih čuvenija. I mjesto joj đe drugim tekijama nije moglo biti, u njedrima Prokletija, između pravoslavnog manastira na istoku i katoličke katedrale na zapadu, „ni pedalj bliže od jedne – ni pedalj dalje od druge’’. Ne zna se ko je to prvi primijetio i izmjerio – kaluđeri ili fratri, ali u to niko i nikad nije posumnjao. Podignuta je u kraju naseljenom katoličkim življem, kad je braće koja su prešla u islam bilo koliko zrna na tespihu – trideset i tri. Što je sagrađena i što se održala može da zahvali plemenicima – katolicima koji su je gledali kao velika porodica na prinovu koja samo što ne pijehne, a ona se opre, ojača, pokaže valjata, uzdignuta snagom vjere i duha, poštovana od svojih i tuđih. ,,Onih koji su dolazili u tekiju vremenom je bilo koliko i onih koji su prolazili pored nje’’ – zapisao je P. Đerđ Jakobi kojeg su iz skadarske tamnice izvukli bektašije i, da ga Turci ne ubiju, krili u Maloj tekiji, pomogli da nastavi apostolsku misiju, videći u njemu sabrata na božjem putu. Priče o Maloj tekiji, neobičnim događajima, njenim šejhovima i dervišima, prenošene su i pamćene među ljudima sve tri vjere a najviše među mojim precima i njihovim potomcima, od onog koji je prvi ,,vjeru predaka zamijenio vjerom potomaka’’, do moga đeda, Cuf-Alije, bektašijskog šejha i oca Šeća koji je vjeru u Alaha zamijenio vjerom u ljude, koji nije ulazio ni u tekiju da zikri ni u džamiju da klanja, što je Cuf-Alija tumačio božjom voljom a ne insanovim grijehom. Ako ga je sudbina odvojila od njih, mene je s njima povezala. Učinila me piscem koji vjeruje da time ispunjava svoj i preuzima očev dug. Najprije prema đedu kojeg nijesam zapamtio (s dunjaluka je otišao tri godine prije moga rođenja), ali sam o njemu znao više od svakog ko je s njim živio. Naslijedio sam i njegovu brojanicu i podebelu teku u koju je zapisivao što mu se činilo da treba. Mnogo puta sam je listao uvjeren da ću moći da otkrijem šta je pišući s desna u lijevo, guščijim perom i mastilom što su ga derviši sami pravili, đed zapisivao.
Mula-Zejnulah je prihvatio da mi pomogne, dobro je znao arapsko pismo i svoj i đedov, albanski jezik. Nasumice je rasklopio svesku, nimalo iznenađen što se otvorila na listu čiji me zapis povezivao s đedom: ,,Dan uoči Aliđuna, tri ljeta iza mog preseljenja na ahiret, rodiće mi se unuk kome će nađenuti ime pretka, pisca ilahija, divanskih pjesama i učenih risala, mudrog i pobožnog Zuh-dina, prijatelja alima i uleme, znalca književnosti na tri jezika – arapskom, persijskom i turskom, čiji su mnogi rukopisi zagubljeni, neki sačuvani, ima ih đe se i ne nadamo. U biblioteci Đakovačke tekije našao sam i prepisao Zuhdinovu pjesmu:
Za svijetom ovim da ti žao nije,
Njegovih kušnji otresi se što prije,
Na njemu ništa tvoje nije,
Ćefin će sve da pokrije.
Svako će preko Sirhat-ćuprije,
Grešnog čekaju suvaldžije
Dobrog – dženetske kapije.
Kao ni njegov otac ni Zuvdija se neće vezati za tekiju ali će se osjećati dervišom. Vidim put kojim ide, s hajrom hodio i stigao kud se zaputio. Rečeno je: Kako te kolijevka zaljulja tako te motika zakopa, sudbina je svakome upisana, a njemu je suđeno da naslijedi Zuh-dina. Ako je za nas, skromne i pobožne, tekija bila svijet, za njega će svijet biti tekija. Prvo što bude izgovorio biće jedno od 99 lijepih Alahovih imena a prve riječi – šehadet. U vrijeme ramazana – od sufura do iftara, odbiće da ga majka doji, njena dova biće mu najljepša uspavanka a kad zaspe, glavu će okrenuti ka Kibli’’…
Zuvdija Hodžić rođen je 1. avgusta 1943. godine u Gusinju. Od 1962. godine živi u Titogradu, gdje radi kao novinar „Titogradske tribine”, a zatim u Domu omladine „Budo Tomović”. Završio je Filološki fakultet u Prištini. Bio je sekretar Saveza omladine Titograda, urednik „Titovog pionira”, zamjenik direktora i glavnog urednika INDOK-CENTRA i „Titogradske tribine”, zamjenik glavnog urednika „Stvaranja”, predsjednik Skupštine Republičke zajednice kulture Crne Gore; poslanik u Skupštini Crne Gore, starješina Škole Saveza izviđača Crne Gore, predsjednik Upravnog odbora Centra za iseljenike Crne Gore. U OEBS-ovoj „Školi za Rome” predavao je kulturu i tradiciju Roma. Potpredsjednik je SUBNOR-a i antifašista Crne Gore, glavni urednik časopisa „Kod”. Član je CANU. Ima status Istaknutog stvaraoca u kulturi. Objavio je knjigu poezije „Na prvom konaku”, knjige pripovijedaka „Gluva zvona” i „Neko zove”, romane „Gusinjska godina” i „Davidova zvijezda”, knjigu putopisa i reportaža „Jedan danživota” i knjigu esejističkih tekstova „To je to”. Romani i knjige pripovijetki objavljeni su mu na albanskom, a „Davidova zvijezda” na poljskom, slovenačkom i italijanskom jeziku. Dobitnik je Trinaestojulske nagrade, Nagrade oslobođenja Titograda, nagrada „Pero Ćamila Sijarića” i „Stefan Mitrov Ljubiša”. Zastupljen je u u lektiri za osnovnu i srednje škole i studije književnosti u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Imao je više samostalnih izložbi crteža i grafika. Objavio je monografije crteža i zapisa „Podgoricom starom” i „Otkrivanje zavičaja”. Majstor je džudoa, nosilac crnog pojasa – V dan.