Redakcija Ibrahim Osmanbašić
SARAJEVSKI KONTRA ĐIR
Bosnu boli kada odu pjesnici.
Nije isto s tobom i bez tebe
– pjesniče sarajevskog duha.
One koje si volio – kudio si ljutito
na poseban način – ali ne iz mržnje,
a vulkanska žestina fascinirala je mizantrope
pa su se radovali u svojoj gluposti
otvarajući sezonu lova na vještice
ispod Trebevića
na pločnicima sarajevskim
prizivajuću zanos progona kreativaca
zbog poetskog nadahnuća
zbog pjesme
zbog riječi:
lešinari se naročito raduju nepravdi u Sarajevu
nasilju nad pravednicima u Bosni
mučenju kreativaca
koji šire ljubav oko sebe
na koje padaju poetske kiše
koji kupe bačvama stihove
u oluji nadahnuća
i samo neznatan dio
poetske miline
snesu među ljude
u sarajevske čitaonice
bibiloteke
na književne večeri
poetske maratone
a ushićeni pjesnici
čitaju zanosno još vrele stihove
što se puše od kosmičke vreline
sa zgužvanih hartija
rukopisom zapisanih
tintom života.
Progonjeni su postali progonitelji
nakon javnog spaljivanja svojih knjiga
u plamenu kod “Vječne vatre”
nakon odricanja samih od sebe
nakon odricanja od svojih knjiga
od svoje proze i poezije
od svojih snova.
Progonjeni su postali progonitelji
nakon što je zapaljena sarajevska Vijećnica
nakon što je izgorjelo tristotine originalnih rukopisa
neprocjenjive vrijednosti,
nakon što je u gar pretvorena
struktura uma i ljepota duše.
Zar je 50 godina bilo malo vremana
da se prevede 300 rukopisa
na obali Miljacke?
Zar se nije mogao prepisati
taj višegeneracijski amanet duha
ili bilo kako umnožiti ili zaštititi?
Naravno da se moglo ali se nije htjelo!
Rukopisi su ostavljeni – da bi bili uništeni:
ovako ili onako
velikom ili malom vatrom
u velikom požaru ili u osvetničkom paljenju
javno pred kamerama
ili sramno u katakombama
– ali bitno je da riječi nestanu sa svjetla dana
da zapisi se pretnore u pepeo
da svjetnost znanja prekrije mrak!
Bosnu boli kada odu pjesnici
Nije isto s tobom i bez tebe,
pjesniče sa sarajevskih ulica
– u čijem su se ritmu koraka
prelamale refleksije blještavih metafora
i u čije tragove stopala
još se slijeva kiša poezije.
One koje si volio – na poseban način
kudio si ljutito – u ime pjesme.
Ibrahim Osmanbašić, rođen 1964. godine u Janji, Bosna i Hercegovina. Ostvario je višedecenijski javni društveni angažman organizujući brojne kulturno-umjetničke manifestacije. Učesnik je međunarodnih književnih manifestacija, a poetska i dramska djela su mu prevođena i uvrštena u brojene književne publikacije. Autorski se izražava u sferi muzike, slikarastva, književnosti i teatra.Urednik je preko četrdeset knjiga i publikacija; autor na desetine recenzija, kanjiževnih osvrta i predgovora koji su publikovani u raznim javnim formama u Bosni i Hercegovini i inostranstvu.Idejni tvorac i utemeljivač Udruženja za kulturu – “Nova svjetlost” (KNS), gdje obavlja fukciji predsjednika udruženja. Živi i stvara u Sarajevu.
Autorska djela:
- Kapije sjenki – poetsko-prozno književno djelo / KNS, Sarajevo, 2008.
- Ideja bez stalnog mjesta boravka – poetsko-prozno književno djelo / KNS, Sarajevo, 2012.
- Čuvar tajne – prozno-poetsko književno djelo / KNS, Sarajevo, 2015.
