Redakcija NAŠ PROFESOR, DR. ŠEFKET KRCIĆ
Piše: Fatih Hadžić
Vrhunski intelektualac, etičar i estetičar, filozof sokratovskog tipa. Oličenje vrhunskog govornika, orator – poput Cicerona, poput Aristotela, poput Katona starijeg. Najveći sandžački filozof. Prepoznatljiva, markantna, figura. Uvijek veselog ali ozbiljnog lica. Sandžačka legenda. Upečatljivog lika, produhovljena faca jednog Ibn Halduna, jednog Averoesa. Do prije godinu dana (do kraja 2018), simbol i redovni profesor Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru. Istaknuta profesorska figura. Zanimljiva predavanja. Puna profesorska torba raznih knjiga, skripti, umnoženih naučnih radova, isječaka iz časopisa, presklipinga… Napisao je veći broj knjiga, praktikuma, analiza, naučnih i stručnih članaka. Pisao o Avdu Međedoviću i dokazivao tzv. Homersko pitanje. Bio jedan od vodećih aktivista 90-tih godina prošlog vijeka o nacionalnom buđenju Bošnjaka Sandžaka. Pisao o Rifatu Burdževiću Tršu. Ponovo pokrenuo list Sandžak. Na IUNP-u od njegovog osnivanja 2002. godine angažovan kao njegov redovni profesor. Predavao je nekoliko disciplina iz antičke grčke filozofije. Organizator brojnih studentskih debatnih klubova uz ogromnu posjećenost studenata sa svih departmana IUNP-a. Organizator dijaloških rasprava i naučnih simpozijuma na temu suživota pripadnika islama i kršćanstva, Istoka i Zapada. Pobijao Hantigtonovu teoriju o sukobu civilizacija. Čovjek koji nije žalio truda da pruži pomoć, da uputi savjet, sugestiju, preporuku. Mislio je, sa svojih 65 godina, da barem još pet godina, koliko mu je zakon dozvoljavao, nastavi sa profesorom na svom omiljenom Univerzitetu u koji je uložio dio sebe, na koji je sa ponosom dolazio i ulagao maksimalne napore na stvaranju imidža jedne prave, savremene, evropske obrazovne ustanove. Nažalost, oni koji su odlučivali o njegovim profesorskim željama i planovima, uskratili su mu tu mogućnost, i pravo, da barem još pet godina – do svoje sedamdesete, vaspitava i obrazuje mlade generavcije. Mislio je – ako je Noam Čomski mogao do svojih kasnih 90-tih godina života da bude profesor, zašto ne bi i on do svoje 70-te? Nažalost zaustavljen je jedan neizmjerni entuzijazam. Morao je otići u penziju, uz obećanje da će barem ponekad biti pozvan da učestvuje u komisajama za odbranu radova, ili da bude mentor nekom mladom magistrandu ili doktorandu. Obećanje je… radovanje. Ono daje nadu. Vratio se u rodni Plav, uzeo svoje stado ovaca i “izdigao” na katune, na padinama Prokletija, na Bogićevici, na Hodžinoj Ravni, nedaleko od Hridskog jezera. Sam, sa nekoliko desetina kurbana, i sa svojim najvjernijim ahbabom i prijateljem, šarplanincem Murgovom, koji ga, nada se, nikada neće izdati. Egzintencija je u pitanju. Mora izdržavati porodicu, održavati kuću i domaćinstvo čuvene familije Krcića. Bože dragi, kakve su ljudske sudbine.
Ali moj profesor ne miruje, čuli smo se telefonom, kaže mi: “Fatihe, ja i uvaženi akademik Bajram Redžepagić iz Sarajeva, i Zuvdo Jasavić osnovali smo ovdje, na Hodžinoj Ravni, u prirodnom amfiteatru, filozofsku dijalektičku školu, za sve ljude nemirnog duha, progonjene i prognane pisce, intelektualce i filozofe. Vodimo debate o smislu i mudrosti života. O Hegelovoj fenomenologiji ljudskog duha – O svijesti roba i svijesti gospodara. I, zašto je Sokrat izabrao da ispije otrov!
Zovu me i obilaze i moji bivši studenti, kao i drage kolege, profesori i intelektualci iz Sandžaka, iz Crne Gore, iz Srbije, iz Makedonije, sa Kosova, iz Bosne, čak i iz Amerike i Australije”.
Kada sam ovih dana ponovo čuo našeg dragog profesora, i vidio najnovije fotografije, neka tuga mi je stegla srce i dušu. Osjetio sam neku nostalgiju za njegovim nadahnutim predavanjima.
Ne, ubijeđen sam, nije naš profesor duhovno poražen, ali, nažalost, jeste fizički blokiran i tjelesno slomljen. Zbog nemogućnosti da mladim generacijama još koji dan, na ovom prolaznom svijetu, nastavi ulivati nadu u pobjedu ljudskosti, humanizma, dobrote, etike, časti i poštenja. Razočaran je zbog nezahvalnosti, zbog saznanja koliko čovjek vrijedi u jednom svijetu poremećenih sistema vrijednosti, u jednom bezdušnom profitersko-potrošačkom društvu, u kome se ne vodi računa o ljudskom dostojanstvu, o obrazu i moralu, o dignitetu ljudskog bića kao Božijeg stvorenja, već o svom ličnom interesu.
Kuda stremi ljudska duša, u visine, hej čovječe – ne dozvoli da te ponize, da te bace u blato, nemoj da sagneš glavu.
Samoću vole samo veliki ljudi, oni koji imaju hrabrosti da se suoče sami sa sobom.
