Redakcija GRMLJAVINA I SAN
„ Vi vidite stvari i pitate „ZAŠTO?“,
a ja sanjam o stvarima kojih nije bilo i pitam
„ZAŠTO NE?“
George Bernard Shaw
Kiša je, tog toplog julskog dana, padala kao nikad do tada. Tmurni oblaci su se spustili do same zemlje. Sve, što je tih momenata moglo praviti sjenu, obasjavano sijevanjem, dobijalo je nestvaran izgled. Duge i hitre svjetlice bezobzirno su parale nebo. Grmilo je u mahali i prije, ali kao tog dana, nije.
Kokoši su se posakrivale u podrume i kokošinjce. Golubovi su nestali pod strehama. Krave, telad i ostala marva sakupili su se u štalskim budžacima. Svijet se uvukao u svoje hudžere – bacale su se kašike, viljuške i noževi na avlije i učilo iz Kur’ana, ko šta zna, ne bi li grmljavina, sijevanje i kiša konačno prestali.
Enes se šćućurio u uglu sobe, u praznom prostoru gdje se sastavljaju dvije sekije. Pogled mu je bio uperen ka plavo žutim prugama šilteta na kojem je sjedio. Šakama je iz sve snage stiskao poklopljene uši ne bi li ih što više začepio, ne bi li napravio što bolju zvučnu ogradu i spasio od silne grmljevine koje se toliko plašio. Noge su mu primjetno drhtale i ma koliko se trudio da prikrije strah, one su ga izdavale i povremeno poskakivale, na šta nije mogao uticati.
Enesov djed, hadžija Hazim, sjedio je mirno na drugom kraju sekije, uz sami prozor. Knjiga, koju je držao u rukama, bila je otvorena negdje na sredini. Čitao je tako odsutno, kao da vani niti grmi niti sijeva, sav zanesen onim što vidi i čita. Povremeno bi liznuo palac i kažiprst desne ruke, okrećući novi list, koristeći taj mali predah da iznad naočala baci pogled na vanjska dešavanja i krišom na unuka Enesa.
Enesova nana, hanuma Duda, kerala je svilicama ljubičaste, zlatne, zelene i žute boje, ukrasne kere za novu šamiju. Povremeno je ustajala i ubacivala jedno ili dvoje suhih drva u željezni fijaker. Ponekad bi, prilikom ustajanja, lagahno okrenula šerpu na platni šporeta, miješajući njezinu miruhnu sadržinu drvenom kutljačom. Ništa u sobi nije remetilo tišinu i mir osim povremenih Enesovih uzdaha, skoro jecaja, te cvrčućih kaplji pare koje su se slijevale niz stijenke šerpe do platne, rastačući se na vrelini.
Enes se slučajno zatrefio kod djeda i nane a da je znao da će danas ovako grmiti i sijevati ne bi dokasna ostajao kod njih i ranije bi otišao kući. No, sad nije imao izbora – šutio je i trpio! Uz majku i brata podnosio je ovakve stvari mnogo lakše jer su oni znali za njegove strahove pa su mu pomagali. Navodili su ga na igru samo da bi mu odvlačili pažnju dok grmljevina ne prođe. Kad je mati imala vremena pričala bi im priče kako bi Enesovi strahovi bili potisnuti u drugi plan. Sad, ni majke, ni brata, nije bilo – stanovali su na sasvim drugom dijelu mahale. Tu su samo djed i nana i njihova prostrana soba – djed miran i zadubljen u čitanje a nana zanesena keranjem ukrasa za šamiju. Da stvar bude gora, ni jedno ni drugo nisu znali da se njihov šestogodišnji unuk plaši grmljavine. Mislili su da mu je dosadno jer vani pada kiša pa ne može da se igra sa cukom Džekijem, te zbog toga sjedi miran u uglu sobe.
Sijevanje i grmljavina ubrzo popustiše. Kiša je i dalje padala ali ne tako jako. Enes osjeti razliku i lagano podiže glavu i sa čuđenjem pogleda kroz prozor. Pogled je bacao čas ka nebu čas ka djedovoj naherenoj avliji niz koju su se slijevali potočići kiše, migoljeći kao gliste na sve strane. Odjednom se diže na noge i nakon nekoliko sekundi izađe na verandu, bržebolje obuče plastične sandale i nagari trčati ka svojoj kući. Hadžija iznenađeno pogleda u svoju hanumu i prije nego su uspjeli progovoriti i jednu riječ njihov unuk je dahtao blatnjavim sokakom, nošen strahom od grmljavine i željom da što prije utrči u kuću. Do tada sigurno nikada nije tako brzo trčao i činilo mu se da što se više napreže i brže trči, sve je sporiji; što se više približava kući da mu je ona sve dalja. Nakon samo nekoliko minuta, sav zadihan, bahnuo je na kućni prag, mokar ko miš, uplašen kao nikad ali sretan i ponosan zbog onoga što je upravo učinio.
Kiša se sasvim stišala. Povremeno je sijevalo u daljini i čula se slaba grmljavina. Prvi suton je padao na pokislu mahalu.
Kuc, kuc, kuc – pokuca neko na vratima i kroz njih, nakon nekoliko trenutaka, natraške uđe hadžija Hazim, držeći kišobran u ruci. Enesova mati nazva selam svom ocu te mu ponudi da sjede. Primi od njega kišobran i stavi ga u hamam da se okapava.
– Ma đe ti je onaj hairlija?? Pobježe ko mamen po ‘nakoj kiši – upita hadžija, sjedajući na skemliju pored toplog šporeta.
– Eno ga, leg’o, pokis’o do kosti pa sam ih obadvojicu poslala u krevet. Sigurno su već zaspali.
– Ma šta mu bješe; sjedi, sjedi i najednom strugnu, ko da je šejtana vidio!!
– Aaaaa tebe babao, pa zar vi ne znate?? On se boji grmljavine, hoće da se baildiše kad grmi. Čudi me da niste znali!!
– A tako, vidi, vidi! Sad znam što je ‘nako otrč’o. Nego, deder da ja njemu poučim štagod ne bi li ga manje bilo strah.
Hadžija je tiho ušao u zatamnjenu sobu čiji su prozori bili zastrti zelenom tkaninom. Smjestio se iznad usnulih dječijih glava i tiho poče na arapskom učiti sureta iz Kur’ana. Glas mu se nije čuo, samo je usne ritmično pomijerao. Povremeno bi puhnuo niz svakog od njih, ali pažljivo da ih ne probudi. Oni su mirno spavali, povremeno se pomijerajući u snu.
Sljedećeg dana usijalo ljetno sunce. Zemlja se isparavala i kako se sunce više dizalo na nebu tako su i barice na sokaku i avlijama nestajale pa su do podne skoro sve nestale, kao rukom odnešene.
Nakon jutarnjeg dosađivanja i igre sa bratom, te sa djecom iz komšiluka, Enes gladan utrča u kuću, te stade na sredinu sobe.
– Majka, zaboravio sam ti nešto kazat. Sinoć sam sanj’o nešto – reče Enes.
– A šta to? – upita majka.
– Znaš ono, ko ja spavam a iznad mene na sekiji sjedi djed Hazim i sve mi govori „nemoj se ti bojat, ne dam ja tebe“, i to nekoliko puta tako. Jel’ de, lijepo je to što sam sanj’o djeda, lijepo što mi je djed to govorio??
– Jest, Enko moj, lijep, lijep je to san – reče majka i pogleda ga nasmiješena lica.
Hakija KARIĆ, rođen je 1966. godine u mjestu Palanka kraj Brčkog.
Do sada je objavio četiri zbirke poezije za odrasle: Tebi, moja Bosno, 1993., Utihle avlije, 1994., Ožiljci, 1998. i Otisak izgužvanih snova, 2004.
Zbirku poezije za djecu Košulja bez sna, objavio 2008., a zbirku priča Kamena kuća, 2011.
Živi u rodnom mjestu.
Bavi se novinarstvom i književnim radom.
Član je Društva novinara BiH, te član rukovodstva Književnog kluba Brčko distrikta BiH i redakcije časopisa za književnost i kulturu RIJEČ.
