Redakcija CRTE LIČNOSTI I TRADICIJA
(ADŽOVIĆ RUŽDIJA: SEBIJINI SNOVI, SARAJEVO, 2017.)
Sadržaj i način književnog oblikovanja događaja i ličnosti prezentiranih u knjizi “Sebijini snovi” ukazuju na značajna vremena i načine ponašanja različitih ličnosti u njima. Autor knjige Adžović Ruždija, novinar, publicista i književnik, nas uvodi i vodi u prostore dviju država Bosne i Hercegovine i Crne Gore, u njihove gradove, varoši i sela, upoznaje nas sa tradicionalnim običajima, životnim sudbinama ljudi izraslih u tim sredinama, čestitim i rđavim, gordim ali i podlim i sebičnim. Ono što i kako piše Ruždija Adžović o ličnostima i njihovim životnim sredinama, o odnosima između ličnosti i okolnosti nisu samo vrijedna književna zapažanja, već i psihosocijalna.
U svakoj od devet pripovjetki – Sebijni snovi, Usud ljepote, Njegov komad Tuzi, Mejrin grijeh, Prohujalo Bihorom, Na ime Slobodanka P, Vučko, Probuđena savjest i Sjena Sergeja Jesenjina – čitalac može uvidjeti šta opisane ličnosti čini onim što one jesu, šta traže od sredine u kojoj živi i šta je, u ispoljavanju stavova i ponašanja drugih, naročito od prijatelja, kumova i komšija u međusobnim komunikacijama moguće očekivati. U književnom tretmanu događaja i ponašanja ličnosti u njima, vidljivo je Adžovičevo dobro poznavanje povjesnih i savremenih zbivanja u sredinama u kojima uoćava izvore i razloge dobrog odnosno lošeg ponašanja osoba o kojima, lijepim književnim stilom, piše.
U prvoj pripovijetci “Sebijini snovi” opisana je osobna drama Sebije, lijepe i pametne djevojke iz Tuza. Rođena u čestitoj porodici, u kojoj je poslušnost prema ocu bila normalni vid ponašanja i u kojoj se, i otac i majka, učiniti sve što bi moglo biti korisno i dobro za njihov razvoj. Njene nevolje su započele onog dana kada je “tek bila zagazila u sedamnaestu godinu kada se njen san o studiju medicine u Sarajevu raspršio poput maslačka na vjetru-naprečac i nenadno.” Otac je odlučio da je uda za Rustema koji se predstavio kao “idealna prilika za Sebiju”. Razgovor između i Sebije jasno pokazuje da je otac uvjeren da će njegov kći udajom postiči sve što roditelji žele da im djecu postignu. Sebija nije željela Rustema za muža, ali je znala da se otac mora poslušati. Najbolja ilustracija je autorov opis toka razgovora : “ Reci , kćeri, šta Ti misliš o Rustemu i odlasku u Ameriku? ponovio je otac.” “ Kako ti kažeš babo…Kako ti kažeš, tako će biti …. – uspjela je odgovoriti drhtavim glasom.”
Početak ilegalnog odlaska za Ameriku i putovanje ispunjeno strahovanjem od hapšenja i drugim nevoljama koje su se pojavljivale i nakon dolaska u Ameriku. Tek je Sebija, nakon desetogodišnjih muka i nasilja u braku, uspjela pobjeći tek kada je Rustem bio osuđena na dvogodišnji zatvor. Povratkom u rodni dom , otac , majka i brat su saznali za doživljene nevolje njihove kćeri i sestre. Iskazi Sebije da “niti Rustem ima restoran, niti ima stalni posao. Nije njegov ni onaj veliki bijeli auto kojim je ovuda ljudima zamazivao oči. Pozajmio ga je kako bi se ovuda hvalisao. Nema on ništa. Nema ni ljudskosti. On je obični prevara nt i hohštapler, kockar i pijanica.”
Na kraju pripovijetke, autor opisuje dolazak Sebije u grad njenih snova , u Sarajevo, u kome je osjetile sve ono što je iz djetinstva sanjala i što je očekivala da će doživjeti mnogo lijepog i da steči zvanje doktorice medicine. Tu žlju nije moglo ostvariti jer je, u vrijeme opsade Sarajeva, ubijena od snajperiste na Baščaršiji na koju je vrlo često dolazila.
I u drugim , vrlo zanimljivim i poučnim pripovijetkama, Ruždija Adžović opisuje životne puteve ljudi i izvore njihovih poteškoća i problema. Opisuje i puteve izlaska pojedinaca iz nepovoljnih životnih okolnosti. Pripovjetka “Usud ljepote” nas vraća u vremena prekida prijateljskih odnosa između Rusije i Jugoslavije, iz vremena kada je Tito rekao Staljinu “Ne”. U tim vremenima mnogi nevini su hapšeni, a neki su protrjerani na Goli otok gdje su bili izloženi strahovitoj , tjelesnoj i duševnoj, torturi. Zatvarani su i mučeni nevine jer su lažne prijave o njihovom veličanju Staljina i pogreškama Tita bile dovoljan razlog za njihovo hapšenje. Posebno su “cjenjene” laži koje su policiji saopštavali raniji prijatelji, vjenčani kumovi a ponekad, neshavatljivo, i članovi porodica. Pripovjetka “Usud ljepote” govori o potkazivačima , lošim ljudima, lošim sugrađanima među kojima su se nalazile i ranije komšije, prijatelji, pa i kumovi. Autor piše o Razi, supruzi Hasana koji je, iako nevin, optužen za izdaju i protjeran na Goli otok. Od dana njegovog hapšenja, Raza nije mogla naći posao , a najveći broj mještana je zazirao od nje i izbjegavao kontakte. Autor na jednom mjestu piše da je Raza danima “ u tom gradiću , u unutrašnjosti Bosne, uzaludno pokušavala saznati bilo što o svom Hasanu. Obijala vrata milicijske stanice, općine, obilazile Hasanove ratne drugove, raspitivala se u čaršiji kod zajedničkih poznanika . Svugdje su je dočekali šutnja i neprijatni pogledi.
Jedino je, kada je obilazila školu u kojoj je radila, s njom iskreno, ljudski i tješiteljski razgovarao stari portir Munib. Raza bila je zapažena učaršiji po ljepoti. U momentu kada je shvatila beizlaznost svog položaja, u njen život ulazi vjenčani kum Muriz, koji će nakon dužeg uvjeravanja, privoliti Razu da se prihvati posla kojoj on nudi. Prihvata sve složenije vidove posla, prihvata i službene odlaske sa Murizom u druga mjesta . Brigu Muriza smatra brigom ranijeg prijatelja za poteškoće njegove supruge sve dok , u trenutku bliskosti između njih, Muriz nije priznao da sve što čini za nju čini čini iz ljubavi prema njoj, a zbog pprijateljstva sa Hasanom. Kasnije će iz čaršijskih priča i riječi iskrenih bliskih prijatelja Hasana, da Muriz priča o njoj jako intimno i da je Muriz kriv za sudbinu njenog muža koji je nevin umro na Golom otoku. Muriz je izjavio policiji da je Hasan sljedbenik Staljinovog stava o Titu i jugoslovenskoj državi. Policijskeim organima je to bio uvjerljiv razlog za hapšenje i progon Razinog supruga.
Na kraju opisa okolnosti i komunikacija u kojima se našla Raza nakon prihvaćanja Murzove poslovne pomoći, autor nas upoznaje sa odlukom Razinom o opravdanosti prijave Muriza i o napuštanju mjesto svog službovanja. Dijalog između policijskog inspektora i Raze koja je došla da prijavi Muriza za njegovo veličanje uloge Staljina najbolje ilustruje dio toka razgovora tekst autora knjige Ruždije Adžovića: “S obzirom da sam u porodici imala takav slučaj, nemam razloga nikoga skrivati. Zato sam i došla… Pa, dobro drugarice, saberite se, recite više o čemu se radi! – nestrpljivo se brecnu inspektor. Izvinite, uzbuđena sam. Naime, moj šef Muriz je nekoliko puta u mom prisustvu kazao da nismo trebali iznevjeriti Staljina i Rusiju i da je drug Tito napravio veliku grešku i nenadoknadivu štetu Jugoslaviji. Bila sam veoma iznenađena i uplašena.”
Knjiga “Sebijini snovi” otkriva čitaocu i druge, vrlo interesantne pa, čak i neobične i nesvakodnevne detalje iz života ljudi. Pripovijetka “Njegov komad Tuzi” pokazuje kako Patrick, nakon saznanja u odraslim godinama života da njegov otac nije Didier, već Bečir i da se on ne zove Patrick, već Jasmin, odlazi u Tuze, u mjesto gdje se nalazi grob njegovog oca Bečira. Nakon obilska groba oca i razgovora sa mještanima Tuze, vraća se u Melburn u kome živi sa majkom Juilettom . Zadržava svoje ime Jasmin, poklanja dio svoga imanja u Tuzi prijatelju i traži od njega da ga, kada umre, sahrani kraj groba njegova oca.
Tekst pripovijetke “Mejrin grijeh” upoznaje nas sa sa porodičnim životom jedne begovske porodice. Ibrahim beg živi sa suprugom i kćerkom Mejrom u skladu sa islamskom tradicijom, sa prečutinm moralnim kodeksom u kome je svaki porok, pogotovo nedoličan život kćeri koji je izrazito osuđivan i kažnjavan.RUždija Adžović nas uvodi u ovu čestitu porodicu , u kojoj Mejra lijepim pjevanjem, ljubavlju i poslušnoću održava ono što je nužno i očekivano. Međutim, iznenadno zaljubivanje Mejre i rađanje djeteta van braka za Ibrahim-bega, nakon saznanja znači veliku sramotu. Ibrahim-beg da je jedini način “pranja grijeha” ubistvo voljene kćerke Mejre. Pokušaj ubistvo spriječava supruga. Kćerka Mejra, sa osjećanjem grijeha i nastavlja da živi u kući starije sestre. Tek nakon šest godina odobrava kćerki povratak u njen rodni dom, oprašta Mejrin grijeh i i toplim zagrljajem unuka doživljava ono što može djeda koji voli unuka ispoljava.
U pripovijetci – “Prohujalo Bihorom” – autor nas upoznaje sa ne ostvarivanjem braka dviju zaljubljenih osoba, jer bogata porodica dr. Mevludina ne odobrava braka sa izrazitom ljepoticom Majdom, jer ona “nije iz njihovog soja “. Iz autorovog opisa opisa ličnosti Majde vidljiva je njena izrazita tjelesna ljepota. “Ljepota Majde Halilove, jedinice u majke, zasjenila je i ljepotu samog Bihora. Kada bi sa svojom raskošnošću, ponosno i uzdignute glave koračala čaršijom, sve bi u trenutku utihnulo. Osim njenih sigurnih,dostojanstvenih i ritmičkih ujednačenih koraka koji su, običnou predvečerje, odzvanjali kaldrmom stare čaršije , čuo bi se samo proljetni poj zalutalih bulbula , pomješan sa čežnjivim uzdasima dokonih mladića.” Dirljivim opisom drugih detalja iz njihove neostvarene ljubavi, autor piše o o životnoj Majde koja se udala i koja rađa dijete sa rizikom za svoj život i život djeteta. Otac Majde Halil moli dr. Mevludina, za koga zna da voli Majdu, da on izvrši operaciju. Tok operacije, uspjeh u operativnom zahvatu i dirljiv susret između voljene žene u životnoj opasnosti i ljekarske odgovornosti autor vrlo suptilno i empatično ocrtava. Oni osjećaju oni što ih veže, ali ni tada ne mogu biti ono što godinama žele, jer dr. Mevludin obećani sutrašnji odlazak u bolnicu u posjetu Majdi ne realizuje, jer drugi infarkt je bio smrtan. Ruždija Adžović piše da je “sutradan u Bijelom Polju bila dženaza kakva se ne pamti . Cijeli Bihor došao je posljednji put se oprostiti od svog doktora, kojem drugi infarkt nije pružio još jednu šansu. Bjelopoljski beg zaspao je vječnim snom. Danas njegovo ime, ali ne i begovsko prezime, u kući starog Halila čuva mali Mevludin.”
I u drugim pripovijetakama možemo saznati detalje o ponašnjima o kojima autor piše privlačnim stilom, ispunjenim izrazima kraja. Kada piše o ljudima rođenim u tom kraju ili koji su doselili u njega i uvijek nastoji da bude razumljivo ono što piše. U pripovjetci “Probuđena savjest” autor piše o , za okolinu , neshvatljivo brzo stečenom bogatstvu Sadika- “ bogami se Sadik dobro opario. Nije prošlo ni tri godine od kako se vratio iz posjete rodbini u Americi, a eno otvorio – dućan, kupio auto i počeo graditi kuću. Ma, kakvu kuću, kućerinu na dva sprata-promrmlja Meho, primičući ustima štamplić s rakijom.” Širi opisi ponašanja Sadika pokazuju da da sve što dobro čini prema porodici kojoj nije predao sav novac koja im je poslat od rođaka iz Amerike. Svojim ponašanjem želi da smanji grižnju savjest koja ga muči . Na samrti je priznao svoj grijeh i tražio da mu se halali. Autor piše da “ kada je bio na samrti , Sadik želio je da okaje svoj grijeh i da na onaj svijet ode rasterečen.” Jedan od članova porodice na upite ljudi iz čaršije kaže “Ja sam mu halalio. Na kraju je , ipak, ostao čovjek i ispravio grešku prema mojoj porodici. Zato ga ni vi nemojte kriviti. Pitanje je kako bismo se svi mi ponijeli da smo se našli u njegovoj sitauciji i u iskušenju u kakvom se on bio našao. Čovjek je grešno biće…”
Naslov pripovjetke “ Na ime Slobodanka P…” je neobičan, jer on što autor nagovještava da je sadržano u relacijama između starca Ređe i Slobodanke je, sudeći po nadahnutim pričama Ređe o njegovoj Slobodanki , čudno. Čudno je što on sa puno zanosa govori o vrijednostima Slobodanke i što veći dio svoje dvonedeljne kosačke zarade šalje ovaj uvijek na istu adresu Na ime Slobodanka P.. Prijateljstvo između Rudija i Ređe, zapravo slušanje ispovijesti Ređe o njegovoj supruzi Slobodanki , nejasnoća samog tog odnosa je nejasna Rudiju i, naročito, kada najvljuje da Slobodanka dolazi a ne pokazuje radosno uzbuđenje koje je normalno očekivao Rudi nakon pamćenja emotivnog zanosa koje je ispoljavao u svojim ispovijestima. Tajna o Slobodanki i Ređinom ljubavnom zanosu ostaje kao tajna.
“Vučko” je priča o pripitomljenom vuku , kojem stočari ne vjeruju da može biti čuvar ovaca kao što može pas. Vlasnik “Vučka” prihvata uvjerenje mještana kada zapazi da su neke ovce preklane a da je i “Vučko” krvav. Ubija “Vučka”i na kraju utvrdi da je “Vučko” ubio tri vuka, shvati svoju krupnu grešku.
“Motiv iz novog romana “Put do tihe luke” , koji je u pripremi “ Ruždija Adžović, ustvari pisma velikog ruskog pjesnika Sergeja Jesenjina i odgovori Jelene Nene Pavlović na njih, objavljuje u pripovijetci “Sjena Sergeja Jesenjina.” Romantična ljubavna veza između bake Nene i svjetski poznatog poete Sergeja Jesenjina “dugo čuvanu tajnu žene koju je nezmjerno voljela , Jelena, studentkinja književnosti u Nikšiću, saznala je jedne decembarske noči, u svom domu u Kotoru, dan nakon smrti bake Nene.” U “Sjeni Sergeja Jesenjina” čitaoci će spoznati ne samo mnogo nježnih izliva utkanih pismima , već i dubinu pjesnikovih tužnih osjećanja i intimnog nezadovoljstva stanja u kojem se nalazio.
Prezentirani opisi nekih detalja iz knjige “Sebijini snovi” ukazuje na vrijednost napisanog na stranicama devet pripovijetki. Realno je pretpostaviti da čitaoci mogu u knjizi spoznati o individualnim osobenostima osoba o kojima autor piše, o prirodnim i društvenima karakteristikama sredina u kojima su se rodili i u kojima se odrastali. Uvidjeti će i da više znaju od onoga što su htjeli spoznati a nisu spoznali. Pisac knjige Ruždija Adžović, pristupačnim stilom i razumljivim književnim jezikom, upoznaje čitaoca sa naravima, željama, strahovanjima i očekivanjima osoba o kojima piše. Pisac, u pisanju životnih puteva pojedinaca, rođenih u urbanim ili ruralnim sredinama, sagledava uticaje tradicionalnih moralnih normi na njihove snalaženje i prilagođavanje društvenim sredinama uvjetima svoga ili stranog prirodnog i društvenog podneblja.
Ruždija Adžović piše o ličnostima i odnosima između njih i sredina u kojima žive. U književnom razmatranju suptilnih odnosa između djece i odraslih, posebno djece i roditelja, u porodici vidljivo je koliko visoko vrednuje ljudskost, a koliko osuđuje podlost i sebičnost. Radoznali čitaoci će iz knjige “Sebijini snovi” spoznati i prirodnu ljepotu mjesta koja ta mjesta čini još više privlačnim.
Dizdarević Jasmina, klinički psiholog
Sarajevo, 8. 3. 2o18.
